KOMENTAR HRVOJA VARGIĆA

Zašto nam je članak Petra Nodila o Vigilareu bio potreban?

Portal Bitno.net već je najavio kako će nastaviti i dalje poticati raspravu o pitanjima otvorenim komentarom našega teološkog urednika Petra Nodila u kojem smo progovorili o pojedinim aspektima katoličkog aktivizma u Hrvatskoj. U skladu s našim obećanjem, objavljujemo komentar Hrvoja Vargića koji se bavi upravo tim pitanjima.

vargić komentar nodilo

Foto: Shutterstock.com

Nedavno je p. Petar Nodilo, SJ, objavio široko diskutirani članak o tužbi udruge Vigilare protiv Ive Josipovića, a u širem smislu, moglo bi se reći, i o načinu na koji bi katolici trebali djelovati u društvu. Članak je izazvao različite reakcije s različitih strana, a neke od njih predstavljale su krivu interpretaciju onoga što je autor htio reći. Je li uzrok tomu neznanje ili zla volja, možemo diskutirati.

Jedna od takvih krivih, a možda i zlonamjernih interpretacija, predstavlja inicijativa „Ne u moje ime“, koju je index.hr opisao kao „pobunu normalnih katolika protiv Markićke, Košića i Batarela“. Osim same činjenice da su prvi potpisnici peticije liberalna teologinja i dvoje SDP-ovaca te da se na listi može pronaći još sijaset ne-katoličkih imena, svatko tko je razumio poantu članka p. Nodila, može razumjeti da ona nema nikakve veze s ovakvim interpretacijama.

Neki su katolici potom u ironičnom tonu požurili reći kako je članak prouzrokovao sve ove krive interpretacije i time pomogao „neprijateljima“ Crkve. Ovdje treba odmah reći da to nije valjana kritika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Članak nije ni u kojem smislu uzrokovao ove krive interpretacije. Uzrok manipulacijama i napadima na Crkvu nije Nodilov članak, nego neistinita ideologija koja tim napadima stoji u korijenu. Članak je tek povod koji je ta neistinita ideologija iskoristila za svoje svrhe. Ovakve, naizgled suvišne distinkcije, izuzetno je bitno shvatiti kako bismo mogli zauzeti ispravan stav o ovom pitanju.

Je li unatoč tome p. Nodilo kriv što je napisao članak i „dao povoda“ napadima? Mislim da nemamo temelja da to ustvrdimo. Iz svakodnevnog iskustva možemo sa sigurnošću vidjeti kako uvijek kada netko pokuša pokrenuti neku raspravu temeljenu na istinitoj kritici, neistina pokuša izvrnuti izvorno značenje kritike.

Uzmimo za primjer izjave bilo kojeg pape. Koliko puta se dogodilo da su mediji izvrnuli izvorno značenje riječi pape Franje, a isto vrijedi i za druge (sjetimo se npr. Benediktove izjave o kondomima i seksualnoj odgovornosti homoseksualaca). Ako netko nema istinoljubivost i dobronamjernost u interpretaciji, što god mi rekli može se izvrnuti.

Ako hoćete, to je način na koji djeluje zlo. „Gdje Bog sagradi crkvu, đavao izgradi kapelicu.“ Tako i ovdje. Ovo ne znači ignorirati činjenicu da trebamo paziti na prikladnost kritike, nego da ne možemo evaluirati unutarnju vrijednost nekog stava prema njegovim iskrivljenjima.

Važno je naglasiti još jednu stvar. Članak p. Nodila nije kritizerski, što su mu neki imputirali. On ne promovira „mlako“ kršćanstvo i besplodno kritiziranje onih koji se trude i rade. Taj članak je angažiran, on želi konstruktivno kritizirati kršćansko djelovanje kako bi ga pročistio i unaprijedio. To je i više nego potrebno jer cilj ne opravdava sredstva, a i primarno smo pozvani izvaditi brvno iz vlastitog oka.

Također, članak nije napisan u „nezgodno“ vrijeme. Ne može se reći da je u tijeku neka vrlo važna javna rasprava vezana uz sadržaj članka pa da Nodilo odmaže „svom timu“. Svakako je ponekad potrebno prešutjeti kritiku radi većeg dobra, ali to ovdje nije slučaj. Tužba protiv Josipovića je u društvenom smislu potpuno irelevantna te samim time predstavlja odličan povod da se progovori o nekim karakterističnim problemima, koji se onda manifestiraju i u raspravama koje su zaista bitne.

Konačno, je li baš bilo potrebno o tome progovoriti javno? Brata treba uvijek prvo opomenuti nasamo pa s dvojicom ili trojicom te zatim reći Crkvi. (Mt 18, 15) Ovoga se svakako treba držati kako ne bismo unosili podjele u mistično Tijelo Kristovo, ali svatko tko je iole aktivan u katoličkim krugovima može saznati kako su ove kritike bile upućene već više puta, kako nasamo tako i u krugu nekolicine.

Izreka koju je za prošli Božić popularizirao biskup Košić, kaže da javni posao zavrjeđuje javnu kritiku. Činjenica je da Vigilare svojim djelovanjem dopire do širokog kruga ljudi i posljedično utječe na njihove stavove i mišljenja. Ako bi određena skupina katolika smatrala kako je to djelovanje iz bilo kojeg razloga loše ili kontraproduktivno po ostvarenje ciljeva koje svi želimo ostvariti (npr. zaštite života), imali bi legitimnu težnju obznaniti te stavove što širem krugu ljudi. Ako su nekolicina udruga i inicijativa jedini primjer društvenog djelovanja koje kao katolici imamo, prirodno ćemo misliti kako je takvo djelovanje jedino ispravno i jedino moguće. U ovakvoj situaciji kao da se nameće stav i da smo svi, kao katolici, dužni prionuti uz određenu vrstu društvenog aktivizma, što naprosto nije točno.

Meni je ovo osobno bitno zbog mladih. S obzirom na to da se često krećem u krugovima „mladih aktivnih katolika“, osjećam veliko nezadovoljstvo jer nemamo više kvalitetnijih uzora i mentora među starijom generacijom. Ako na javnoj sceni stalno gledamo primjere određene vrste djelovanja, onda ako postoji bolji put, trebali bismo u javnom prostoru moći vidjeti i alternativnu. Radi obrazovanja javnosti i podizanja svijesti potrebno je da opravdana kritika ponekad bude javna.

Iz ovog razloga ujedno smatram da je objavljivanje ovog članka bilo iznimno bitno. Potrebno je u hrvatskoj kršćanskoj javnosti početi kvalitetnije i dublje promišljati o važnim temama ovog tipa. Trebalo je da najveći katolički mainstream portal započne ovu raspravu, a ne neki opskurni blog ili Facebook status nekog laika. Portal je već stekao povjerenje u vlastitu pravovjernost, a i autor ima određeni autoritet s kojim može progovarati te stoga imaju težinu za upućivanje kritike.

Čini se da u zadnjih nekoliko godina prvi put otvoreno pokrećemo raspravu o (ne)legitimnim načinima djelovanja unutar naših redova i to radimo u kontekstu pravovjernog portala i pravovjernih katolika. Kritika je, naravno, bilo i prije, ali su ili dolazile „izvana“ ili nisu bile ovako otvorene. Katolička civilna scena je u određenom smislu vrlo mlada, najaktivnije udruge nastale su prije nekoliko godina i još se nije dogodio proces sazrijevanja, diferencijacije, profiliranja različitih načina djelovanja.

Na kraju, bilo je potrebno i da se portal Bitno.net ogradi od svih krivih i zlonamjernih interpretacija. Iako je od početka bilo jasno da će članak dobiti „neželjene simpatizere“ i da njegova kritika nema veze s onim što su ovim kasnijim zloupotrebama, trebalo je to i javno reći i posvjedočiti. No, prihvaćajući ovu ogradu, ne bismo ju trebali interpretirati tako da zamaglimo ili ublažimo srž Nodilove kritike i pri tome joj promašimo smisao. Primjerice, jedan nedavni članak tvrdi kako se prilikom neslaganja s Vigilareovim djelovanjem radi „više o stilu i ukusu“.

Mislim da ovdje postoji problem da pretjerano pojednostavimo stvari. Ako kažemo da je neslaganje stvar samo stila i ukusa, svodimo raspravu na pretjerani subjektivizam. Reći da se ne slažemo s nečijim djelovanjem bilo bi kao reći da više volimo čokoladu od vanilije.

Naprotiv, poanta je u tome da mi možemo o (ne)autentičnom kršćanskom djelovanju racionalno razgovarati i da možemo utemeljeno tvrditi kako je jedno djelovanje objektivno bolje od drugoga. Ujedno, iako se svi inspiriramo istim Katekizmom i istim socijalnim naukom, može se dogoditi da neka djelovanja nisu u duhu Evanđelja, nisu u skladu sa socijalnim naukom Crkve ili jednostavno nisu mudra i razborita (što su vrline izuzetno bitne za javno djelovanje).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Čini mi se da su na tom polju pogriješili i mnogi koji su podržali članak. Neki su rekli da je kritika opravdana jer Vigilareova tužba neće uspjeti i samo će dati medijski prostor političkom mrtvacu Josipoviću. Ovo svakako stoji, ali je tek pola priče.

Ne smijemo propustiti dohvatiti dublju poantu onoga o čemu članak govori. Osim same efikasnosti, radi se i o puno temeljnijoj kritici. Ako pozorno čitamo članak, vidjet ćemo da je on puno više usmjeren na temu slobode govora i „komunističko-totalitarni mentalitet s apsolutiziranjem vlastitih političkih i inih stavova“. Iz članka se legitimno može zaključiti da Vigilareova tužba ne poštuje slobodu govora i koristi se totalitarnim metodama. A ako taj zaključak stoji, onda je pitanje može li se i s kolikim navlačenjem takvo djelovanje smatrati autentično kršćanskim.

I to je ono što nas u pozadini ove rasprave zastrašuje i zbog čega možebitno smanjujemo tenzije govoreći da se radi samo o stilu i ukusu. Ako počnemo kopati dublje, moguće je da ćemo otkriti da i sami djelujemo ili podržavamo organizacije koje ponekad ili često ne djeluju u evanđeoskom duhu i u skladu s kršćanskim socijalnim naukom. Vjerojatno je ovo većinom bilo nesvjesno, ali s ovim pitanjima trebamo se suočiti hrabro kako bismo učinili svjesnim te skrivene pretpostavke.

Da je ovo više rasprava o temeljnim principima, nego o efikasnim strategijama, mislim da je najbolje shvatio jedan tradicionalistički bloger. On, naime, shvaća da je njegovo neslaganje s Nodilom u tome što on smatra kako nitko zapravo nema pravo kritizirati Crkvu, dok Nodilo vjeruje (zajedno s Drugim vatikanskim koncilom) u slobodu govora (ovo, dakako, ne implicira kako je vrijeđanje u javnom prostoru nešto pozitivno, niti da treba podržati Josipovićeve izjave).

Zato smatram da nam je jedini put u tome da ovu raspravu odvedemo dalje i dublje. Uvjeren sam kako će se putem manifestirati sve te razlike u „prvim principima“ naših djelovanja te ćemo u jednom trenutku o njima morati progovoriti kritički i racionalno, a ne samo na razini subjektivnih ukusa.

Ovo je primaran zadatak aktivista kako bi dali „inpute“ s terena, ali još više novinara koji teren prate i katoličkih intelektualaca koji o njemu promišljaju. Kad smo kod toga, mislim da katolički intelektualci svoj posao ne rade ni približno dobro. Ponekad se rasprave katoličkih intelektualaca svode na rješavanje imaginarnih problema i odgovaranje na pitanja koja to nisu. Stoga nam trebaju intelektualci koji će teme koje vriju u pozadini katoličkog žića iznijeti na vidjelo i argumentirano o njima progovoriti.

I bojim se da bismo tu mogli otkriti kako su strategije oko kojih se ne slažemo, samo posljedice dubljih postavki iz kojih djelujemo. Sloboda govora, apsolutizacija vlastitih stavova, odnos slobode i istine, subjektivnosti i objektivnosti, može li se istinu nametnuti ili samo predložiti, zavrjeđuje li respekt onaj koji govori laž, što je zajedničko dobro, sekularnost, naravni zakon i tradicija, što je rod i rodna ideologija, proaktivnost i reaktivnost, nastupa li katolik „kao katolik“ kada govori javno te je li opravdano mobilizirati mržnju da bi se pobijedilo u političkoj areni – s tim i sličnim pitanjima nam se suočiti.

Osim toga, problem nije samo na razini idejnog neslaganja, nego je on i prije svega duhovne naravi. Netko može zastupati istinite teze, ali ne činiti to u duhu Istine. Možemo se braniti na strani dobra, ali nesvjesno povećavati količinu zla u svijetu. Zato kršćansko društveno djelovanje ne može biti odvojeno od zrele duhovnosti, kontemplacije, razlučivanja duhova.

„Kršćanin današnjice ili će biti mistik ili ga neće biti.“

Hrvoje Vargić | Bitno.net


Objavljeno: 3. studenoga 2017.

Možda vam se svidi