Pisati, ne pisati, pisati, ne pisati, ispalo je pisati, pa eto samo par crtica, bez pretenzije da se odgovori na sve nesporazume i stavove…

Malo me čudi i žalosti kad vidim da ljudi ne uspiju razlikovati osobu od njezinih djela, kao i prepoznati i uvažiti različite vrste i motive tugovanja za nekom poznatom osobom… Tugu mnogih zbog odlaska kantautora čije su pjesme voljeli, proživljavali – od tuge mnogih zbog odlaska osobe čiji su svjetonazor dijelili…

Mnogima je Balašević bio jednostavno kantautor u čijim su pjesmama pronalazili i svoja iskustva, majstorski opjevana. Životna, ljubavna, pa i antiratna…

Opet, mnogima je Balašević, osim kantautora, bio čovjek s čijim su se svjetonazorom i razmišljanjima slagali. Čovjek koji je, kako kažu, bio protiv nacionalizma… A zapravo, paradoksalno, bio je na neki način predstavnik jugoslavenskog nacionalizma. Makar vjerujem da je, kao i svatko od nas, u mnogim svojim stavovima sazrijevao, mijenjao ih… Iskreno ili iz oportunizma, teško je reći, ali više nije ni bitno.

Kao i uz druge poznate osobe, pisce, pjesnike, glumce… ljudi su se i s Balaševićem povezali iz nekih samo njima znanih razloga.

Mene je kao osoba dijelom razočarao tom svojom nostalgijom, patetikom i duhovnom prazninom. Pjesme s pitanjima, ali bez odgovora. No u vremenu u kojemu se temeljna, granična pitanja više ne postavljaju, možda je nekima barem odškrinuo prozor prema ‘onostranom’. Ono što je sigurno, mogao je majstorski ispjevati razna životna iskustva. Ali čini mi se kako nikad nije prekoračio prag. Ostao je na horizontalnom, ovozemaljskom. Na neki mi je način bilo žao što je tako, jer je imao velik utjecaj na mnoge ljude. Zato sam ga i sve rjeđe slušao ili slušao samo neke pjesme.

Oni koji se ni na koji način s njime nisu povezali (što zbog različitog glazbenog ukusa, što zbog svjetonazora), nakon Balaševićeve smrti reagiraju na svoj način, a uglavnom reagiraju negativno i burno, podsjećajući na neke izjave i pjesme iz ’80-ih i ranih ’90-ih. I naravno, ti su ljudi u pravu. Čovjek je zaista imao vrlo ružne izjave koji su proizlazile iz ideje jugoslavenstva u kojoj je formiran, a zbog čega je imao simpatije mnogih ljudi istog svjetonazora. Ipak, s vremenom su nastale i neke nove, antiratne pjesme…

Ono što u čitavoj priči može zasmetati svakom razumnom i dobrohotnom čovjeku to je instrumentalizacija ljudske osobe u ideološke svrhe i pokušaj nostalgičnog opravdavanja nečega što je propalo u krvi, što pripada ropotarnici povijesti, a što možemo primijetiti u mainstreamu. Možda je najbolji predstavnik te ideološke instrumentalizacije Mile Kekin i njegovo prepjevano ‘Računajte na nas’. Logika prapovijesnog i primitivnog obračunavanja s drugima, na valu mainstreama, a što budi još uvijek žive rane.

To onda s pravom naljuti one koji Balaševića niti slušaju, a niti dijele njegove stavove – preciznije, ne mogu ga smisliti zbog tih stavova. I tako ideološka mainstream instrumentalizacija kod tih ljudi izazove averziju ne samo prema stavovima te osobe, već i prema njegovim pjesmama, a što je najgore i prema samoj ljudskoj osobi.

Opet, shvatljivo je i to. Ljudski je. No razumni i zreli ljudi, a osobito kršćani, mogli bi se izdići, barem na dan smrti, od bacanja blata kako na preminulog, tako i na one s kojima se svjetonazorski ne slažu, jer u suprotnom postaju poput onih drugih. Takve predstave gledamo kad god netko poznat umre. Predrag Lucić, Miro Tuđman, sad Balašević… Možda bismo od toga mogli odustati, barem na dan smrti te osobe. Ima vremena za kritiku…

Ne daj Bože da je Krleža još živ, pa sutra umre. Nastalo bi klanje. No svatko razuman razlikovat će vrijednost književnog djela od svjetonazora te osobe. A kršćanin će, nasuprot svim ekstremima, u svakom čovjeku, kakav god on bio, vidjeti ljudsku osobu, sliku Božju, čovjeka s nepovredivim dostojanstvom.

Svatko će za sebe imati različite isprike zbog ovih ili onih stavova u prošlosti. Bilo bi dobro ako bismo isto takvo razumijevanje imali i za druge, što ne znači da se slažemo i prihvaćamo ono što je objektivno loše. U tom smislu, čovjek bi očekivao da će ljudi od kamenovanja odustati tj. početi odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih od kojih se očekuje mudrost i zrelost, širina…

Nesposobnost razlikovanja djela od osobe postala je sve ozbiljniji problem, kao i instrumentalizacija svega, pa i ljudske osobe, u svrhu ideološkog obračunavanja.

Na kraju, možda nije loše sjetiti se jednog teksta Ive Andrića koji vjerojatno najbolje sažima ono što sam pokušao reći…

‘Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja.

Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.

Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!

Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svjetla.

Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.'”