*Don Robert Tonsati, župnik župe Muo u Crnoj Gori, na svom se Facebook profilu osvrnuo na jučerašnji sprovod kraljice Elizabete II. Taj tekst, s malim izmjenama koje je za potrebe objave na našem portalu unio sam don Tonsati, objavljujemo u cijelosti.

Da se današnji državni sprovod sastojao samo od onog dijela kada je lijes s tijelom kraljice Elizabete II. iznesen iz Westminsterske dvorane i u procesiji sproveden do Westminsterske opatije, bio bi to povijesni trenutak vrijedan divljenja i pamćenja. Prekriven kraljevskim barjakom, s regalijama i predivnim vijencem od domaćeg cvijeća ubranog na kraljevskim posjedima (ništa fancy, a sve dražesno, divno i prepuno simbolike: posebno valja istaknuti onu mirtu!), nakon što je postavljen na lafetu, kraljevski mornari su u nevjerojatno usklađenoj „koreografiji“ vukli konopcima u procesiji do opatije. A propos mirte: prilikom njezina vjenčanja, kraljica je imala buket u kojem se nalazila mirta; ta je grančica kasnije zasađena, iz nje je nastao grm, a od tog grma su ubrane grančice koje su bile u buketu na lijesu.

Odred gajdaša, s preciznošću švicarskog sata u početcima i završecima izvedbe, cijeloj procesiji dao je, za mene, teško opisiv dojam. A tek ostali redovi vojske, policije, povijesne i suvremene postrojbe, predstavnici Commonwealtha. To dostojanstveno držanje, usklađenost. Nitko se nije usudio ukrasti neku sekundu isprazne slave za sebe. Svi svjesni da su u službi nečeg velikog i važnog. Dakle, da ništa osim ovoga nije bilo, bilo bi neizmjerno veličanstveno. Da ne spominjem sve ono što je prethodilo službi u opatiji, i ono što je bilo nakon službe. Ono kontinuirano stupanje čiji ritam nisu narušile ni prepreke na putu. Rijeke ljudi koji su satima stajali u redu da odaju posljednju počast. Pa i Beckham koji je čekao 13 sati među pukom. Nešto što rijetko koja nacija može izvesti na ovakav način.

No to je samo bio djelić ceremonije državnog sprovoda, kojoj, mislim, nema premca u svijetu. Nešto što ako ne izaziva divljenje i poštovanje, sigurno ne zaslužuje primitivno vrijeđanje i omalovažanje kakvo se viđa po balkanskim internetskim vilajetima. Služba u Westminsterskoj opatiji primjer je sklada i ljepote obreda kakvi se samo mogu poželjeti. Službenici crkve u dostojanstvenom crkvenom ruhu, crni pluvijali, mitronosci s bijelim (simplex) mitrama, neizbijeljene svijeće oko lijesa (kao nekad u Rimskom obredu za rekvijem). Uzvanici svečano, ali jednostavno odjeveni. Nema skakanja s mobitelima, selfija, niti glupavog došaptavanja.

Orguljaš besprijekoran (od Westminstera se ne može manje očekivati). Jedan od najboljih katedralnih zborova na svijetu, pod vodstvom (prvog) katolika nakon Reformacije, Jamesa O’Donnella, nadišao je ionako visoka očekivanja. Taj zbor je toliko impresionirao papu Benedikta XVI. prilikom večernje službe koja je za njegova posjeta bila priređena u opatiji, da ih je pozvao (takvo se nešto prvi put dogodilo u povijesti!) da nastupe uz Sikstinsku kapelu u sv. Petru u Vatikanu. Neskromno i zahvalno se sjećam: imao sam ih priliku slušati u Rimu (i u Londonu), a Jamesa O’Donnella u Lisinskom. Nikakvih nepotrebnih ili ishitrenih kretnji, gestikulacija. Nikakvi nebulozni pozdravi, nazdravi, zahvale, iako je krema svjetskih vođa tamo, pa i najugledniji crkvenjaci i predstavnici drugih vjera.

Svi na svojim mjestima: predstavnici Crkava u prezbiteriju, ostali u sjedalima. Molitve, biblijska čitanja, pjesme. Uobičajene crkvene pjesme (himne) ne pjeva samo zbor, nego skoro cijela crkva – što se dobro čuje i primijeti. Sve su skladbe pomno odabrane. Čak su praizvedene dvije nove skladbe koje su naručene za ovu prigodu (Weir i MacMillan) – izvrsna izvedba i hrabra odluka da se u tom trenutku izvede nešto što još nikad nije bilo.

Crkvena glazba u životu Engleza (i anglikanaca i katolika) ima jako važno mjesto i u nju se neprekidno ulaže. Diskanti s orguljama i trubljama zvuče fenomenalno, himna, u kojoj se više ne pjeva „God save our gracious Queen“ nego „King“, trijumfalno s orguljama i fanfarama odjekuje opatijom, a glazbeni dio službe završava se tradicionalnom tužaljkom na gajdama (koje se postupno stišavaju u pianissimo, vjerojatno zbog odlaska gajdaša s pozicije) i Bachovom Fantazijom u c-molu (BWV 562) za vrijeme koje se lijes polako ispraća iz crkve.

Posebno dirljiva bila je propovijed nadbiskupa Welbyija: jednostavna, duboko kršćanska, jasna, bez kompromisa s kršćanskom porukom i vjerovanjem koja je doprla do milijuna ljudi koji su ovaj prijenos pratili uživo, iz svojih domova ili s javnih mjesta na kojima se emitirao. Ja sam pokušao pratiti prijenos na RTCG-u, ugodno iznenađen što su se odlučili na takav potez. Međutim, nakon nesuvislog brbljanja i očajne dikcije i netočnog prijevoda (prevoditelji nisu bili upoznati s terminologijom!), ubrzo sam odustao. Hvala BBC-ju koji je višesatni direktni prijenos stavio u HD rezoluciji na YouTube. I to je lekcija koju treba usvojiti: njihov komentator prestao je s komentiranjem kada je počela služba u crkvi!!! Ovdje zastajem s impresijama, jer je i ovo predugo.

Zadivljen sam svečanošću i dostojanstvom ispraćaja koji je duboko prožet duhovnošću, ljubavlju, ganutošću i odanošću nacije koja se nije ustezala pokazati ni svoju tugu, ali ni svoju veličinu i brižno njegovanu tradiciju. R.I.P.

„Ljudi koji svoju službu vrše s ljubavlju rijetki su u bilo kojem zvanju. Vođe koji službu vrše s ljubavlju još su rjeđe. No, u svim slučajevima oni koji služe bit će voljeni i upamćeni dok se oni koji se drže za vlast i privilegije zaboravljaju […] Svi ćemo iskusiti milosrdni sud Božji: svi možemo dijeliti Kraljičinu nadu koja je u životu i smrti nadahnjivala njezino služenje vodstvu. Služenje u životu, nada u smrti. Svi koji prate Kraljičin primjer, i nadahnuće povjerenja i vjere u Boga, mogu s njom reći: ‘Srest ćemo se opet’“. Justin Welby, nadbiskup Canterburyja

Foto: Tristan Fewings/PRESS ASSOCIATION