SVJEDOČANSTVO SPLITSKOG GRADONAČELNIKA

Veliki razgovor sa splitskim gradonačelnikom Androm Krstulovićem Oparom: ‘Kako je Bog kroz život mijenjao moje prioritete’

Andro Krstulović Opara: “Naravno da nisam upao u zamku zablude kako, samo zbog toga što sam vjernik, svoj posao radim bolje od drugih. Međutim, ipak se nadam kako su mi kršćanske vrijednosti dale okvir u kojemu slažem kriterije za donošenje važnih odluka. Smatram kako ne postoji konkretnija i bolja odredba o tome kako kršćanin treba donositi svoje odluke od naše savjesti”

Andro Krstulović Opara

Andro Krstulović Opara/Foto: Andrija Jurčević

Početkom godine splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara iz bolnice je uputio videoporuku kojom je javnost obavijestio kako mu je dijagnosticiran zloćudni tumor. Bilo je to priznanje s iznenađujućom dozom optimizma, odnosno iskrenost s kakvom se u političkom prostoru do tada nismo susreli. „Bit će ovo sve dobro, nećete me se tako riješiti“, poručio je splitski gradonačelnik. Baš onako kako je i najavio, Krstulović Opara nije otvorio bolovanje, nego se ubrzo vratio na posao.

Još se istoga dana, kada je bio otpušten iz bolnice, sa suprugom Danielom uspeo na Marjan, sjeo na kavu i promatrao grad. „Svjestan sam da će to nekima zvučati neobično, možda potpuno neshvatljivo, ali ja se nakon dijagnoze nisam borio s tugom i beznađem. Nisam ih osjetio. Jednostavno sam primio pljusku, nakon koje sam se digao, vratio tu pljusku nazad i nastavio se boriti. Pritom sebe nisam doživio kao nekakvog superheroja, nego sam osjećao duboko uvjerenje kako mi je “Onaj gore” dao prigodu za borbu i kako moram dovršiti posao koji mi je povjerio, pri čemu ne mislim samo na dužnost koju obnašam, nego prije svega na obvezu oca i supruga“, objašnjava.

U proteklih osam mjeseci splitski gradonačelnik je u nekoliko navrata u medijima posvjedočio vjeru, priznavši kako je snagu za borbu s bolešću primio upravo iz odnosa s Bogom, te se zahvalio svima koji su ga pratili svojim molitvama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U ekskluzivnom razgovoru za Bitno.net splitski gradonačelnik govori o suočavanju s bolešću, osobnom iskustvu vjere u obitelji, ali i o načinu na koji se kao kršćanin suočava s izazovima u politici.

Andro Krstulović Opara je „splitsko dite, po ocu i po materi“. Odgajan je u tradicionalnoj vjerničkoj obitelji. „Sjećam se svoga dide Frane, majčina oca, koji je istovremeno bio remeta u dvije splitske crkve. U župnome uredu postoje njegovi zapisi, koje je pisao od 1945. pa do 1982., u kojima je svake godine na blagdan Marije Magdalene, 22. srpnja, zapisivao ‘kako je pjevao žiće svete Mandalene’. Svake godine je pisao istim nalivperom, a rukopis mu se s vremenom, kako je stario, polako gasio. To nalivpero je danas na mome radnome stolu u Banovini“, objašnjava splitski gradonačelnik.

– Koja su bila Vaša prva vjerska iskustva u djetinjstvu?

Moja vjera u djetinjstvu se u početku svodila na uobičajenu dječju molitvu „Anđele, čuvaru mili“, ali i druženje s prijateljima u crkvi svetog Roka. Ta druženja s prijateljima su me toliko privlačila da sam na njih, s mlađom sestrom, odlazio i nakon što se moja obitelj preselila iz centra u predgrađe. Tamo smo se i pričestili i krizmali. Naravno da je ta vjera s vremenom polako rasla, sazrijevala i produbljivala se, te naposljetku formirala moje današnje stavove. Uostalom, u Crkvi sam pronašao svoje prijatelje, s kojima sam još uvijek ostao blizak, a oduvijek sam znao kako moja buduća supruga mora dijeliti iste kršćanske vrijednosti, što se naposljetku i dogodilo.

Sjećam se jednog događaja, kada sam sa sestrom za Cvjetnicu 1984. trebao putovati u Rim na prvi Svjetski susret mladih s papom. Međutim, komitet je očito bio upoznat s našim planovima, pa se usprotivio i odlučio da će sve učenike koji otputuju na hodočašće kazniti izbacivanjem iz škole, odnosno gubitkom prava na školovanje. Tadašnji splitski nadbiskup Frane Franić je shvatio kako se radi o ogromnom riziku pa je, unatoč negodovanju naših roditelja, mudro odlučio otkazati put. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu iste godine, uredio je da nas pedesetak mladih ljudi iz Splita i okolice odemo u Castel Gandolfo, gdje smo se susreli s papom Ivanom Pavlom II. koji je za nas služio misu na hrvatskom jeziku.

– Jeste li u svojim formativnim godinama, možda u razdoblju puberteta, upali u krizu preispitivanja kršćanskih vrijednosti?

Nikada nisam ozbiljnije preispitivao svoje svjetonazore, ali sam, kao i svaki tinejdžer, imao više ili manje intenzivna razdoblja vjerskog života. Nakon srednje škole u Splitu upisao sam studij povijesti umjetnosti i arheologije u Zadru, ali sam se nakon dvije godine zbog svoje tadašnje djevojke, a sadašnje supruge, preselio u Zagreb jer je i ona tamo studirala. Kao mladić i djevojka smo redovito odlazili u crkvu svetog Franje na Kaptolu, a kasnije na nedjeljne mise u Svetu Mati Slobode na Jarunu.

Splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara u razgovoru s našom novinarkom

– Vi ste se još kao mladić aktivirali u politici. U međuvremenu ste postali otac troje djece? Je li obitelj trpjela zbog Vašeg posla?

Moram priznati da u početku jest. Naime, nakon zastupničkog mandata u prvom demokratski izabranome saboru, još 1993. godine, zaposlio sam se u Ministarstvu vanjskih poslova, pa sam od 1995. do 2000. godine radio kao diplomat u Italiji, a onda sljedeće dvije godine ponovno u Zagrebu. Moja supruga je u međuvremenu dobila specijalizaciju u Splitu, kamo se preselila i rodila našu najstariju kćer. Morali smo određene godine provesti razdvojeni. Jednoga dana mi je puknuo film. Odlučio sam se prebaciti u Split, na manje atraktivan i plaćen posao u Konzervatorskom odjelu u Splitu, jer više nisam mogao podnositi da s obitelji budem samo vikendom. Danas vjerujem kako je to bio dio Božjega plana, jer smo u narednim godinama dobili još dvoje djece, koja su imala priliku rasti uz oba roditelja, u domaćoj sredini, u našem gradu Splitu.

– Kako ste reagirali kada ste početkom godine doznali dijagnozu?

Iskreno, više i ne znam. Iz tih dana intenzivno pamtim samo svoju suprugu koja je bila moj stup, snaga. Moja supruga je odmah preuzela i „četvrti kantun kuće“, ali i brigu za mene. Sjećam se svog straha za djecu, kako će oni primiti vijest od koje nisu mogli biti pošteđeni. I tu su obitelj, sestra, kumovi i prijatelji, naš prijatelj župnik učinili puno… Svi zajedno smo krenuli u borbu. Stresao sam se kao boksač u knockdownu, skinuo rukavice i odlučio: “Hajdemo se boriti.“ Ta borba je podrazumijevala potpuno povjerenje u liječnike i njihove odluke, ali i bezuvjetnu vjeru u Boga.

Susret sa svetim Ivanom Pavlom II. 1984. godine u Castel Gandolfu (mladi Andro Krstulović Opara u košulji s kravatom na lijevoj strani fotografije)

 – Je li Vas ikako zahvatio osjećaj beznađa?

Ne, nije bilo beznađa, ali kao i svaki vjernik koji se nađe u teškoj životnoj situaciji i ja sam Bogu postavljao pitanja i pojavio se gnjev. Ipak, nisam ostao na tome, odmah sam se ispovjedio, čemu je prethodio jedan jako dobar razgovor sa svećenikom. Iznio sam mu da me mučio taj osjećaj gnjeva na Njega, ali ne zbog sebe, nego zbog svoje djece. Priznao sam mu kako se najviše bojim zbog njih. Sva moja snaga bila je u želji da me Bog sačuva upravo radi njih. Svećenik mi je odgovorio kako je taj gnjev razumljiv jer je on dio naše ljudske prirode. U tom razdoblju sam često razmišljao o svojoj majci, koja je šest godina bolovala od raka, a svoj križ je nosila sa slatkom strašću. Neprestano je bila uz nas. Bila je žena koja je crpila nevjerojatnu snagu od Boga kako bi svake sekunde bila uz nas i potpuno se nama predavala.

 – Zbog čega ste odlučili snimiti video kojim ste javnost informirali o svojem zdravstvenom stanju?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je rezultat mojeg stava kako se moram boriti. Informacija koju su o mojoj dijagnozi, po mojemu dopuštenju, priopćili u javnosti izazvala je veliku pozornost i šok. Gledao sam iz kreveta prijenos uživo te pressice. Htio sam se odmah ustati iz kreveta i sjuriti pred mikrofone, reći da sam dobro i kako se ne predajem. Nisu mi dali. E, onda sam uzeo mobitel, upalio selfie kameru, zapjevao i rekao to što sam rekao. Nakon njegova objavljivanja, primio sam brojne poruke ljudi, bližnjih, ali i onih nepoznatih. Međutim, nisam ga snimio kako bih izazvao takvu reakciju, nego zato što nisam htio pristati na defetizam. Htio sam javnosti poručiti da ne odustajem. Idem dalje. U tom trenutku sam pomislio i na svoju djecu, koja će možda preko radija doznati da im je tata bolestan, čut će nešto što bi im trebali reći isključivo roditelji. Tom snimkom sam svojoj djeci htio pokazati da sam isti taj njihov tata, iako bolestan, ali i dalje spreman na zezanciju, osmijeh, optimizam, ali i za žestoku borbu.

U bolnicu sam završio nakon što mi je pozlilo na mom uobičajenom, prilično napornom treningu, na vrhu Marjana. To je bilo nekoliko dana nakon netom završenog prvog dijela svjetskog rukometnog prvenstva u Splitu, koji smo uspješno organizirali. Dakle, u razdoblju iznimno intenzivnog posla i aktivnosti. Dijagnoza mi je uspostavljena u punoj fizičkoj snazi, usred posla u upravljanju Gradom, koji sam sa suradnicima upravo započeo. Zahvaljujući njima, tom mom sjajnom timu, naš posao nije patio zbog mog, kratkotrajnog izbivanja, zbog prvih dana liječenja. Odlučili smo posao koji nam je povjeren odraditi do kraja. Svoj posao doživljavam kao obvezu, dužnost, kao nešto na što me je i Bog uputio, pa ga nisam htio ostaviti nedovršenim. Vjerujem kako u poslu moram odraditi sve što je u mojoj moći, a ostalo prepuštam Njemu, kojega neprestano osjećam pokraj sebe. On je sa mnom. On je ljepilo koje je moju obitelj u svakoj situaciji održalo zajedno. Moju obitelj nije održalo zajedničko prezime, ili ista adresa. Održala nas je ljubav i molitva, održao nas je Gospodin.

 – Vi ste jedan od rijetkih političara koji vrlo iskreno govori o svojoj bolesti… Zbog čega?

Pa, ljudi su pitali. Javnost je tražila informacije. Smatram svojom dužnošću podijeliti sve svoje. Čemu zatajivanje, zašto netransparentnost, čemu služe laži…? Ne znam drukčije. No, dopustite da kažem nešto drugo. Zamolio me moj liječnik da na jednom skupu posvjedočim i tako pomognem. On se svakodnevno suočava s ljudima i obiteljima kojima mora priopćiti dijagnozu i krenuti na liječenje. A meni je na početku liječenja rekao kako su u ovome četiri aktera: ja, liječnici, tumor i dragi Bog. Ako se skupimo, pobijedit ćemo bolest. To mi je bilo jasno. Međutim, istovremeno sam shvatio kako svi bolesnici nemaju taj blagoslov koji sam ja primio, kako možda nisu primili milost s kojom sam primio ogromnu snagu molitve brojih ljudi koje su uputili i za mene onih prvih dana kad mi je ta snaga bila potrebna da preživim.

Osjetio sam da tu snagu i iskustvo moram pružiti drugima i poručiti kako se svi možemo naći u poziciji slabih, ali da istovremeno sami odlučujemo kako ćemo se postaviti prema svojim slabostima. Bogu sam još u bolnici rekao: „Ja sam spreman. Daj mi snage. Idemo se boriti.“ Vjerujem da su moje molitve uslišane. Tih prvih dana sam, u višesatnom zahvatu gama-nožem, kad je bilo najpotrebnije, doista osjetio neobjašnjivu snagu, koju pripisujem samo Njemu, odnosno molitvama koje su upućene. O toj milosti govorim i želim da je drugi imaju.

Andro Krstulović Opara s tadašnjom djevojkom (sadašnjom suprugom) i sestrom Ivanom na Svjetskom susretu mladih u Santiago de Composteli u Španjolskoj 1989. godine

 – Na koji je način bolest promijenila Vaše prioritete?

Više nemam vremena za previše pregovaranja. Sada posebno cijenim ljude koji su konkretni i otvoreno se postavljaju u svakoj situaciji. Oni koji predlažu rješenja, a ne iskrcavaju svoj problem meni na stol ili na pleća da im ga ja rješavam. Hoću, onima koji sami ne mogu, ali daj, prijatelju, trgni se, bori se sa mnom, ajmo to savladati! Zajedno. Pomozi si, pomoći ću ti! Posebno cijenim onu našu staru: ili jesmo ili nismo. Nema između, nema možda i vidjet ćemo!

Nadalje, bolest me je naučila cijeniti svaki trenutak proveden sa svojom obitelji. Naravno da svaka bolest, a posebice ona zloćudna, u čovjeku pokrene proces suočavanja s njegovom krhkoću, odnosno smrću. Međutim, ja sam tip čovjeka koji je oduvijek bio svjestan da čovjek nije gospodar svojeg života, što me nikada nije sputalo u želji za novim izazovima. Svakodnevno se budim Gospodinu zahvalan na privilegiji kojom me On nagradio. Još uvijek sam živ i aktivan.

Zapisi njegova djeda Frane

 – Jeste li kao političar morali pristajati na kompromise koji se protive savjesti, odnosno Vašoj vjeri?

Bilo je izazovnih situacija. Na svom radnom stolu imam dvije knjižice: Ustav RH i Doktrinarnu notu, koju je objavila Kongregacija za nauk vjere, a odnosi se na sudjelovanje i obveze katolika u političkom životu. Nažalost, u svakom poslu, pa tako i u politici, najteže je ostati dosljedan. Gotovo svakodnevno se nalazim u situaciji kada moram donositi teške odluke. Uvijek se trudim izabrati one koje mogu proći kroz moj moralni filter. Osim toga, u svojem djelovanju imam još jedan filter: svoju djecu. Vjerujem kako sam svoje prezime naslijedio od predaka, ali i posudio od svoje djece, pa tko sam onda ja da na to prezime bacam sjenu bilo kakvom krivom odlukom? Naravno da nisam upao u zamku zablude kako, samo zbog toga što sam vjernik, svoj posao radim bolje od drugih. Međutim, ipak se nadam kako su mi kršćanske vrijednosti dale okvir u kojemu slažem kriterije za donošenje važnih odluka. Smatram kako ne postoji konkretnija i bolja odredba o tome kako kršćanin treba donositi svoje odluke od naše savjesti.

 – Zbog čega svoj posao gradonačelnika doživljavate kao poslanje?

Ne, poslanje je previše ozbiljan pojam, u koji sam vjerovao kada sam kao mladić ušao u politiku, nadajući se kako mogu promijeniti društveni poredak s kojim se ne slažem. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Svoj posao doživljavam kao obvezu koju sam prihvatio svojom prisegom. Zbog kandidature za zahtjevnu gradonačelničku funkciju odustao sam od nekih mnogo viših političkih pozicija na nacionalnoj razini. To sam napravio jer volim svoj grad, stalo mi je do Splita, želim mu darovati dio sebe. Kao dijete čija obitelj stoljećima živi u ovome gradu, osjećam dug prema generacijama koje dolaze. Budući da vjerujem kako ništa u životu nije slučajno, nadam se kako je ova obveza bila dio Božjeg plana za mene.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Andrija Jurčević


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. rujna 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi