“Nekad su ljudi govorili, ‘kamo sreće da je sve onako kako svećenik propovijeda’. Možda dolazi vrijeme kada će govoriti, ‘srećom nije onako kako svećenik propovijeda’.”

– Søren Kierkegaard, Strah i drhtanje (1843)

Povod ovom tekstu nedavno je objavljena knjiga profesora Tončija Matulića naslova Sablazan seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi. Knjiga iznova aktualizira tu tešku, ali neizbježnu temu, koja se u zadnjih nekoliko godina svako toliko nametne u prvi plan, ali uvijek kao prolazno i bez osjećaja ikakvog zaključka. Knjiga profesora Matulića svojevrsni je sažetak smjernica i promišljanja pape Ivana Pavla II. i pape Franje, kao i brojnih crkvenih dokumenata objavljenih u novije vrijeme. Papa Benedikt XVI. nije slučajno izostavljen s popisa, a upravo ta činjenica daje specifičan ton sadržaju knjige i dosezima njezine analize.

Konzervativizam kao problem

Prije osvrta na samu analizu problematike, vrijedi spomenuti nešto što može pomoći da se ona vidi u jasnijem svjetlu. Naime, pored klerikalizma, koji se danas gotovo univerzalno prihvaća kao uzročnik skandala seksualnog zlostavljanja i zataškavanja u Crkvi, Matulić krivca vidi i u konzervativizmu. Prema Matuliću, Katolička Crkva u SAD-u nakon niza skandala i pritiska medija i javnosti “sve je više tonula u konzervativizam kao odgovor na vjerodostojne optužbe protiv katoličkih svećenika (…) i biskupa”, a to je “potonuće u konzervativizam poprimilo takve razmjere da danas 2022. godine papa Franjo kod mnogih američkih nad/biskupa ne nailazi na primjereno poštovanje, a još manje na prihvaćanje njegovih pastoralnih ideja i smjernica”. Prema tome, rastuće konzervativno raspoloženje u Crkvi u SAD-u bilo bi neka vrsta obrambenog mehanizma Crkve razvijenog u svrhu nošenja sa seksualnim skandalima. Tako konzervativizam ispada dvostruki krivac – i kao pokrivalo dubokih problema koje dodatno omogućuje njihov opstanak, i kao razlog otpora prema papi Franji. Međutim, što je konzervativizam, tko su konzervativne zajednice u Crkvi, je li konzervativizma u društvu i u Crkvi bilo i prije seksualnih skandala te zašto bi konzervativci u Crkvi imali išta protiv pape Franje, o tome u knjizi nažalost ne saznajemo ništa.

Nije konzervativizam jedina pojava koju Matulić stavlja u isti koš s klerikalizmom. “Razmetljiva briga za vanjski izgled, a naročito za bogoslužje, pravovjerje i prestiž Crkve kod mnogih se danas prepoznaju kao simptomi makar i latentne homoseksualnosti.” Razumije se kako briga za vanjski izgled može biti povezana s homoseksualnošću, kao i to kako briga za prestiž Crkve može biti jedna od glavnih karakteristika klerikalizma. Ali što je s pravovjerjem i liturgijom? Ako zbilja postoje valjane indicije da zanimanje i briga za liturgiju i pravovjerje mogu “kod mnogih” biti simptomi homoseksualnosti, ne bi li takvu tvrdnju trebalo popratiti barem nekim izvorima ili drugim argumentima bilo koje vrste? Bez toga, a takvih je mjesta u knjizi na pretek, zbilja je teško oteti se dojmu da Matulić mora imati nekih osobnih problema s onim što naziva konzervativizmom i tradicionalizmom u Crkvi, a onda nužno i onkraj crkvenog konteksta. Sve to daje vrlo nezgodan ton i onome dobrom i razboritom što se u knjizi može naći te njezin potencijalni doseg nepotrebno čini toliko neizglednijim koliko težina jedne jedine žrtve seksualnog zlostavljanja od strane katoličkog svećenika premašuje važnost rasprave konzervativizam-liberalizam (ili bolje rečeno konzervativizam-progresivizam). Da stvar bude gora, on sam u knjizi na jednom mjestu napominje da rasprava o tome kako riješiti ovaj mučan problem ne smije biti rasprava između konzervativnih i progresivnih. No teško je taj poziv shvatiti ozbiljno kad autor podjednako i svojim kritikama i svojim prijedlozima raspiruje tu istu podjelu. Doduše, kad je već tako, to po sebi možda i nije sasvim loše. Ustvari, ne treba mnogo kopati po silnim izvješćima o seksualnim skandalima i zataškavanju u Crkvi da čovjek shvati kako upravo taj, za kršćane tako neobičan strah od podjele na ove i one, nema nikakve veze ni s duhom Evanđelja ni s dobrobiti Crkve, nego je ništa drugo doli funkcija istog klerikalizma i potpuno svjetovnog načina razmišljanja protiv kojeg se i Matulić hoće boriti. Govorim o dobroj staroj krilatici “Đavao voli podjele”, koja tolikima u Crkvi nažalost od pamtivijeka, a čini se sve više i u naše vrijeme, služi kao neka panaceja, a u biti je najjeftinija i najopasnija lažna utjeha i ništa drugo nego vježbanje u hotimičnom kolektivnom sljepilu pred onim što nam je bjelodano pred očima. Tako može činiti samo netko tko nije svjestan činjenice ili koga ne zanima činjenica da je nemoguće otvoriti ijednu knjigu, poglavlje, pa i jednu jedinu stranicu Pisma – ovisno o tome koliko se kome dade tražiti – a da se ne pronađe neko više ili manje izravno upućivanje na podjelu. Od prvih stranica, gdje se po Božanskom Logosu dijeli svjetlo od tame, do zadnjih stranica, gdje isti Božanski Logos dijeli ovce od jaraca, i cijelim putem između toga, što u eklezijalnom pogledu posebno jasno podebljava Pavao kad upozorava da s lažnom braćom ne treba “ni za stol” – i pojašnjava: “ne općenito s bludnicima ovoga svijeta, ili lakomcima, ili razbojnicima, ili idolopoklonicima jer biste inače morali iz svijeta izići… (nego) s nazovibratom koji bi bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pogrđivač, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim ni za stol!” (1 Kor 5,10-11).

Podjela konzervativno-progresivno zasigurno nije najzahvalnija ni najiscrpnija. To su uostalom društveno-politički termini. Crkva ima svoja mjerila, a ona su Pismo i Tradicija. No Crkva svakog vremena jest dio društva tog vremena i naivno bi bilo smatrati da u Crkvi nema onih koji su više konzervativni i onih koji su više progresivni te da to neće utjecati na način kojim pristupamo rješavanju problema. Iz nekog razloga, Matulić svu kritiku upućuje u smjeru prvih, očigledno ne razmišljajući o tome kako njegovo ocrnjivanje onoga što on naziva konzervativizmom i tradicionalizmom u Crkvi izgleda u očima vjernika koji se poistovjećuju s konzervativnim i tradicionalnim vrijednostima. Trebaju li se i svi oni osjetiti prozvanima da svojim vrijednostima i načinom življenja sami stvaraju uvjete u Crkvi koji pogoduju klerikalizmu, svećeničkoj pedofiliji i praksi zataškavanja?

Benedikt XVI. i “putar na glavi”

Matulić u knjizi otkriva da je povod pisanja knjige bilo nedavno izvješće o seksualnom zlostavljanju djece od strane katoličkih svećenika u minhensko-frajzinškoj nadbiskupiji, koje papu Benedikta XVI. tereti da je tada kao minhensko-frajzinški nadbiskup sudjelovao u zataškavanju slučajeva seksualnog zlostavljanja maloljetnika od strane klerika na području svoje nadbiskupije. U ovom osvrtu ne mogu ulaziti u tu temu, ali činjenica je da su te optužbe u više navrata i iz više izvora opovrgavane, iako se Matulić na takve prigovore uopće ne osvrće. Radi usporedbe, Matulić u cijeloj knjizi ni ne spominje optužbe na račun pape Ivana Pavla II. za propuste u slučaju bivšega kardinala McCarricka i u slučaju svećenika Marciala Maciela, dok slučaj bostonske nadbiskupije i kardinala Lawa spominje tek usput kao nesretan događaj. Slično je s papom Franjom, čije propuste u slučaju biskupa Barrosa komentira gotovo kao nesretnu nezgodu, pa ga i odlučno brani od napada nekih u Crkvi. Ovo nije prilika za prosuđivanje jesu li koje optužbe opravdane i čiji su propusti teži. To je tema koja zahtjeva da je se obradi temeljito i ozbiljno. Ovdje samo smjeram na činjenicu da, koji god razlozi bili iza toga, postoji prilično jasna razlika između toga kako Matulić u svojem osvrtu tretira, primjerice, papu Ivana Pavla II. i papu Franju, pa čak i kardinala Reinharda Marxa, s jedne strane, te papu Benedikta XVI. s druge strane. Što god tko mislio o bilo kome od spomenutih ličnosti, i kakve god bile sličnosti u njihovim teološkim, moralnim i eklezijalnim nazorima, ipak je potpuno razvidno da se Benedikt XVI. od prve dvojice papa, a posebno od potonjeg kardinala, ističe prvenstveno po utjecaju koji on ima u konzervativnim odnosno tradicionalnim krugovima Crkve. Sve to prirodno vodi zaključku da šiba kojom se spomenute okrivljenike šiba nije odmjerena srazmjerno količini njihove krivice, nego sukladno tome kojoj i kakvoj teološkoj i crkvenoj struji oni pripadaju.

U slučaju Benedikta XVI., Matulić ima dodatan razlog za nezadovoljstvo zbog teksta Crkva i sablazan seksualnih zločina, u kojem papa u miru uzroke detektira, među ostalim, u seksualnoj revoluciji, krizi vjere i krizi katoličke moralne teologije. Prvi uzrok Matulić želi odbaciti na račun toga što je svećeničke pedofilije bilo i prije seksualne revolucije. Da, zlostavljanja je bilo i prije. No ipak, ako pratimo velika izvješća o seksualnim skandalima u skorijoj prošlosti Crkve, kao što su čuvena izvješća John Jay Collegea, znamo da se znakovit porast slučajeva događa upravo 60-ih, a da se najveći broj prijavljenih zlostavljanja događa 70-ih godina prošlog stoljeća. Također znamo da je većina svećenika optuženih za seksualno zlostavljanje zaređena između 1950. i 1979. godine. Činjenica da je pedofilije bilo i prije seksualne revolucije nipošto ne pobija težinu tako izrazito jasne korelacije. Glede krize vjere, kako uopće razumjeti jedan jedini čin svećeničkog zlostavljanja, a kamoli tako duboko ukorijenjenu sustavnu praksu zataškavanja tog zla u Crkvi, a da ne pretpostavimo krizu vjere odnosno njezino totalnog ispražnjenja? “Božje oko uvijek gleda, sakrit mu se ništa ne da.” Kako je jezivo što možemo i zamisliti da bi netko bio u stanju takvo što učiti malene, a onda ih zloupotrijebiti na najgori način, ponašanjem koje utjelovljuje što drugo nego najmračniju suprotnost kršćanske vjere. Zar bi nešto takvo bilo zamislivo tamo gdje ima i trunka straha Božjega – dakle straha pred Bogom, umjesto pred čovjekom i pred vlastitom sudbinom? Zapravo, stvarnost bi mogla biti još crnja od bilo kakve krize vjere. Čini se da se na primjeru skandala zlostavljanja i zataškavanja u Crkvi obistinjuje žižekovski obrat Dostojevskijeve tvrdnje da “ako Boga nema, onda je sve dopušteno” u “ako boga ima (čitaj, mog boga), onda je sve dopušteno (čitaj, ja mogu što hoću)”. Konačno, treba li se zbilja čuditi ideji da bi katolička moralna teologija mogla biti u krizi? Ne u smislu slova, nego duha. Ne treba previše tražiti i brzo će se naći katoličkih moralnih teologa, moralnih katedri, čitavih teoloških fakulteta, pa i čitavih biskupija, koje naučavaju ili već provode u djelo vlastite progresivne verzije ove ili one moralne teme, bilo da se radi o pobačaju, eutanaziji, homoseksualnosti ili čemu drugom. A naravno, današnji predsjedatelji takvih institucija mahom su pripadnici naraštaja neposrednih baštinika društveno-intelektualnog nasljeđa sredine druge polovice dvadesetog stoljeća.

Zanimljivo je, dakle, da čitanje brojnih ranijih izvješća, pa tako ni ono o McCarricku od prije dvije godine, koje je bilo posebno bolan udarac za crkvenu hijerarhiju jer je otkrilo svu dubinu unutarnjih procesa koji su omogućili pojavu sustavnog zataškavanja, nije Matuliću bilo dovoljno da ga potakne na pisanje ovakve knjige, nego je to bilo izvješće koje proziva papu Benedikta XVI. Ali to nije sve. Na pisanje ovakve knjige nije ga nekad ranije potaknuo ni gotovo 50 godina neriješen slučaj seksualnog zlostavljanja u jednoj našoj biskupiji, za koji Matulić zna, a koji spominje potkraj knjige. Matulić nam otkriva da i u našoj Crkvi, konkretnije jednoj od naših biskupija, postoji gotovo pedeset godina neriješen slučaj seksualnog zlostavljanja maloljetne osobe od strane katoličkog svećenika, koji tri uzastopna biskupa nisu riješili. On ne otkriva o kojoj se biskupiji radi, jer po njegovu mišljenju nije na njemu da se time bavi. No mogao je ne reći ništa na taj način i radije djelovati prema predviđenim pravnim procesima; mogao je biti “zviždač” i reći sve, jer jasno implicira da zna više od onoga što je rekao. Ovako je samo rekao – nešto, a nama ostavio da se pitamo o kojoj biskupiji i o kojim biskupima je riječ te kako to da jedan tako težak slučaj navodno tako dugo traje, a da vjernici i javnost za njega doznaju u tako nezahvalnim okolnostima. O kome se radi, tko je sve odgovoran, koliko dugo traje zataškavanje, tko je odgovoran za stvaranje uvjeta u kojima je takvo što moguće, je li to jedini takav slučaj kod nas, imamo li razloga očekivati “iskopavanje” drugih slučajeva – s tim se pitanjima sada moramo mučiti. Ne mogu ni zamisliti kako će tek tako nespretno prezentiranje tako teške stvari izgledati u očima drugih mogućih žrtava ili svjedoka, koji bi željeli progovoriti, ali se ne usude, ne znaju kako i ne nalaze u Crkvi poticaj za to.

Problem formacije

Tema koja dominira u Matulićevim promišljanjima o dotičnoj krizi Crkve jest tema ljudske formacije, koju on razrađuje oslanjajući se uvelike na dokument Kongregacije za kler Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis (Dar svećeničkog zvanja), a koji tu temu nastavlja na tragu apostolske pobudnice pape Ivana Pavla II. Pastores dabo vobis. Pod ljudskom formacijom Matulić, kao i Ivan Pavao II., misli formaciju koja za cilj ima “afektivnu zrelost” i koja mora biti temelj svećeničke formacije, te upravo u tome vidi on rješenje problema povezanih sa svećeničkom formacijom danas, ali i s krizom homoseksualnosti i pedofilije u Crkvi. Svećenička formacija je zakazala jer je zapustila dimenziju ljudskog odgoja odnosno odgoja za afektivnu zrelost. Homoseksualnost i pedofilija,[1] zaključuje Matulić, samo su neki od poremećaja u ponašanju i poremećaja ličnosti koji dolaze kao posljedica afektivne nezrelosti, a tu su i:

  • zloupotreba alkohola i droga
  • neprimjerena komunikacija sa suradnicima
  • neispravno upravljanje novcem
  • navezanost i ovisnost o majci
  • nedostatak samokontrole
  • opsesivno bavljenje nekim hobijem.

S takvim poremećajima u ponašanju povezani su i poremećaji ličnosti, također simptomi afektivne nezrelosti, među kojima su:

  • narcisoidna osobnost koja se smatra “naj-naj”
  • histrionska osobnost koja stalno svraća pozornost na sebe
  • opsesivno-kompulzivna osobnost koja je opsjednuta redom i točnošću
  • antisocijalna ličnost koja izbjegava susrete s ljudima
  • depresivna ličnost koja je stalno mrzovoljna i zabrinuta.

Pronalazite se na popisu? Ako da, možda biste se trebali zabrinuti, jer iako “afektivna nezrelost ne uključuje sve navedene manifestacije”, zaključuje Matulić, “dovoljna je samo jedna za denunciranje afektivne nezrelosti.” Međutim, ako su homoseksualnost i pedofilija kao psihoseksualne devijacije samo neki od načina kako se afektivna nezrelost može očitovati, postavlja se pitanje kako Matulić istovremeno može tvrditi da je “glavni uzrok (svećeničke homoseksualnosti i pedofilije, op. a.) bio i ostao u afektivnoj nezrelosti koja se prelijeva u psihoseksualne poremećaje”? Drugim riječima, ako se afektivna nezrelost može očitovati na toliko mnogo načina, kako to da se kod nekih očituje baš tako specifično, naime, kao homoseksualnost i kao pedofilija? Afektivna nezrelost očigledno ne može biti dovoljan uzrok. Tome u prilog govori i drugo izvješće John Jay Collegea, o uzrocima i kontekstu seksualnog zlostavljanja maloljetnika od strane katoličkih svećenika u Crkvi u SAD-u od 1950. do 2011., potvrđujući da se na osnovu psiholoških karakteristika i razvojne pozadine svećenici zlostavljači statistički ni po čemu ne ističu od ostalih svećenika. Razlika dakle nije u psihološkom, nego očigledno u nečemu drugom.

Koliko ćemo se tek namučiti da pronađemo uzorne primjere u Svetom Pismu koji prema gornjim postavkama ne bi imali dijagnozu afektivne nezrelosti. Uzmimo za primjer samo likove koje pred nas stavlja pisac Poslanice Hebrejima kao prauzore vjere: Abel, koji se toliko trudio oko valjane žrtve; Noa, koji je bio opsesivno predan svom poslu do najsitnijih detalja; zaneseni Abraham, koji je bio spreman žrtvovati vlastito dijete; ljubomorni Jakov, koji se nasljedstva domogao spletkarenjem; temperamentni Mojsije, koji je zbog svojih fiks-ideja neprestano dovodio Božju riječ u pitanje; Rahaba, bludnica; Gideon, koji je razmaženo tražio od Boga znak za svaki svoj postupak; David, zaneseni dječak koji se na vrhuncu zrelosti prometnuo u bludnika i ubojicu. Treba li posebno tražiti primjere afektivne nezrelosti među velikim svecima u povijesti Crkve?

Ovo su pak sastojci ljudske zrelosti, koje Matulić izvodi prema onome što papa Franjo predlaže kao lijek protiv klerikalizma:

  • misijska i pastoralna nastrojenost
  • sposobnost za rad i pronicljivost
  • duhovnost i ljudskost
  • uzornost i vjernost
  • razumnost i ljubaznost
  • neškodljivost i odlučnost
  • ljubav i istina
  • čestitost i zrelost
  • smjernost i poniznost
  • izdašnost i pozornost
  • neustrašivost i okretnost
  • pouzdanost i ozbiljnost.

Vidjeli smo da negativnim pristupom teško pronalazimo ličnosti u Pismu i među svetima koji se ne bi mogli smatrati afektivno nezrelima u ovom ili onom smislu. No čini se da stvari drugačije stoje ako tražimo prema pozitivnim značajkama, pogotovo ako tražimo u novijoj povijesti Crkve. Imamo jednu takvu crkvenu ličnost koja ispunjava gotovo sve kriterije. Za njega su najbliži suradnici govorili da je predan poslu, misijski i pastoralno plodan, čovjek duboke duhovnosti, dobar upravitelj, smion, velikodušan, iznimno inteligentan, ljubazan… Pogađate – radi se o bivšem kardinalu i seksualnom predatoru Theodoru Edgaru McCarricku.

Vidi se dakle da ideja afektivne zrelosti kao, općenito, nekog načela kršćanske formacije, ali još važnije, konkretno, kao potencijalnog rješenja za naš veliki problem, ima barem tri duboke mane:

  1. S idejom afektivne zrelosti nema ništa suštinski i specifično kršćansko te je za nju teško pronaći uporište u obliku velikih likova u Pismu i Tradiciji. Prema tome, riječ je o potpuno ljudski odnosno psihološki konstruiranom konceptu, koji, ako ga se uzme kao takvog, nije nevažan, ali za kojeg zbog toga nije nipošto jasno da bi mogao služiti kao rješenje za tako specifičnu krizu kao što je svećenička formacija.
  2. Na primjeru bivšeg kardinala McCarricka vidi se da bi se kroz sito afektivne zrelosti mogle provući i takve “gromade” kao što je McCarrick. Štoviše, moglo bi se s razlogom pretpostaviti da bi teško izopačena ličnost vrlo lako mogla iskoristiti mjerila afektivne zrelosti kao prikrivalo svoje izopačenosti. Za takav zaključak imamo i čvrsto faktično uporište u povijesti, jer upravo Ivan Pavao II., koji je aktualizirao temu ljudske formacije kao temelja svećeničke formacije, zajedno sa svojim najbližim savjetnicima nije uspio vidjeti ni kroz McCarrickovu ni kroz Macielovu predstavu te je s njima učinio niz tragičnih previda i propusta kojih smo nažalost postali svjesni tek nakon što su njihove priče zaključene.
  3. Matulić smatra da je u kontekstu svećeničke formacije “presudno prepoznati homoseksualne sklonosti svećeničkog kandidata i onda sudbonosno procijeniti je li moguće nastaviti dalje svećeničku formaciju”. Ali načelo afektivne zrelosti nipošto se ne može primijeniti na pitanje kako urediti pripuštanje kandidata samom početku svećeničke formacije, a u mnogim slučajevima vjerojatno ni do samog kraja formacije. Bez obzira na dob, a pogotovo jer se u većini slučajeva (još uvijek) radi o mladićima, pa čak i dječacima, nerazborito bi bilo na samom početku formacije od njih očekivati ljudsku i afektivnu zrelost. Prema tome, afektivna zrelost kao kriterij ne pomaže nam tamo gdje nam je pomoć najpotrebnija, u procesu pripuštanja svećeničkoj formaciji, a teško je vidjeti kako bi se ona mogla valjano primijeniti kao eliminacijski kriterij u bilo kojem momentu formacije – pogotovo na njenom samom kraju, odnosno kao kriterij za pripuštanje ređenju.

Matulićev čovjek zrelih afekata nije dakle nikakvo rješenje. To je možda ideal-tip klerika koji psihološki gledano predstavlja čistu suprotnost psihološkom profilu psiho-seksualno poremećene ličnosti. Ne mislim da je takav ideal-tip po sebi nužno pogrešan ili da ne bi mogao biti materijal za dobrog svećeničkog kandidata. Ali mislim da je pogrešno tražiti u njemu rješenje problema samo zato što je on njegova zamišljena suprotnost.

Čini se da se još uvijek nismo dovoljno ozbiljno suočili s činjenicom da su krizu Crkve našeg doba uzrokovali skandali koji se u suštini ne razlikuju od velikih skandala bilo koje druge ljudske strukture, a to su, naime, skandali povezani sa seksom, novcem i moći. Ako tako stvari stoje i kod vas, s pravom se može pitati svatko tko sve ovo promatra izvana, što je s vama još uopće drukčije, “božansko”? Nije li Crkva time odavno postala “ljudska, odviše ljudska”, ne samo u ničeanskom, nego u svakom najgorem smislu? Zbog toga ne vidim kako bi upravo okretanje ljudskom moglo uroditi odgovarajućim rješenjima. Ako želimo da stvari ikad uskoro krenu nabolje, morat ćemo početi postavljati neka teška i neugodna pitanja, koja se moraju doticati ne samo ljudske, nego i božanske dimenzije Crkve – pitanja teološkog, eklezijalnog, disciplinarnog i kanonskopravnog karaktera. Najvažnije, ta će pitanja morati obuhvatiti i prirodu duhovne formacije klera, ne zapostavljajući time ni ljudsku formaciju – ali po načelu “ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti” (Lk 11,42).

[1] Vrijedi spomenuti da po pitanju odnosa homoseksualnosti i pedofilije u Crkvi Matulić smatra da je porast homoseksualnosti u katoličkom kleru posljedica društvene osude pedofilije odnosno sve većeg društvenog prihvaćanja homoseksualnosti, zbog čega se “afektivno i psihoseksualno nezrelim svećenicima izbor između alternative homoseksualnost ili pedofili nameće sama od sebe”, te bi “neki poznati svećenici s homoseksualnim sklonostima u drugačijim – manje opasnim – okolnostima zapravo bili predatori pedofili”. Matulić dakle otvoreno smatra da su homoseksualnost i pedofilija, unatoč popularnim stavovima u društvu i Crkvi danas, itekako povezani i međusobno uvjetovani. Doduše, takva uvjetovanost naravno ne mora značiti da postoje mnogi slučajevi homoseksualnosti i pedofilije koji su toliko individualno specifični da razlika među njima ne može biti samo društveno uvjetovana. Odnos homoseksualnosti i pedofilije suviše je kompleksna tema za ovaj kratak osvrt te u nju ovdje ne mogu dublje ulaziti. No koga zanima, o tome sam prije nekoliko godina pisao ovdje.