Ako bi vam netko rekao da postoji industrija u Hrvatskoj u kojoj se ostvaruje godišnji promet od oko sedam i pol milijardi kuna i koja je u stalnom porastu, vjerojatno biste bili sretni što kod nas barem nešto uspijeva, no ako biste doznali da je riječ o industriji igara na sreću, zasigurno bi vaše zadovoljstvo iščeznulo. Dakako, postoje i oni kojima je jedino mjerilo ‘okretanje novca’, pa smatraju da bi i porast prostitucije i uporabe (lakih) droga bio pozitivan samo kada bi bili legalizirani i tako doprinosili punjenju državne blagajne, no pretpostavljam da vi niste takva osoba i da vas ova brojka brine.

Svakome bi od nas na pamet mogao pasti veliki broj načina na koji je taj novac mogao biti bolje uložen, ali nad prolivenim mlijekom ne valja plakati nego pokušati vidjeti kako zaustaviti njegovo prolijevanje. Osim toga, uzalud potrošen novac nije najveća nesreća koja se veže uz kasina, kladionice ili lutrije. Kudikamo je veće zlo stvaranje ovisnosti koje narušavaju brakove, prijateljstva, obiteljske odnose.

Zabrinjavajućoj brojci od sedam i pol milijardi kuna koje Hrvati “ulažu” u igre na sreću, treba dodati i podjednako zabrinjavajuće brojke koje je nedavno u Saboru iznio Božo Petrov koji je rekao da u Hrvatskoj postoji duplo više kladionica negoli škola (4098 naprema 2036), te da u Hrvatskoj postoji oko 100 000 ovisnika o kockanju, iako nije naveo izvor ovog drugog broja pa ga možemo uzeti s određenom zadrškom.

Na početku razmišljanja o ovom problemu valja istaknuti kako stav Crkve o igrama na sreću nije rigidan, kako mnogi vole napamet reći. U točki 2413 Katekizam Katoličke Crkve kaže kako “igre na sreću (kartanje, itd.) i oklade nisu same po sebi protivne pravednosti. One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba”, ali i upozorava kako “igračka strast može postati teškim robovanjem”.

Ono na što bi svakako valjalo upozoriti jest da lišavanje onoga što je “nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba”, ne mora uvijek biti novac koji se najčešće stavlja u prvi plan. Osoba koja bi pola dana razmišljala o tome kako na najbolji način u kladionici uložiti 10 kuna, lišila bi svoju obitelj, ili prijatelje, dragocjenog vremena ili vlastite prisutnosti što bi bio puno veći gubitak od skromnog uloga. Dobar dio problema vjerojatno i leži u tome što ovisnikom počnemo smatrati osobu tek onda kada zbog ovisnosti počne ugrožavati obiteljsku financijsku situaciju, dok se do tada pravimo da je sve u redu.

Ili još gore. Linija koja u nečijim glavama razdjeljuje propalog ovisnika od “uspješnog kockara” ponekad ovisi o njegovim dobicima ili gubicima. Onoga koga se tapše po ramenu u trenutku dobitka, prezire se u trenucima gubitka, čime se potencijalnom ovisniku šalje poruka da nije problem u njegovoj mogućoj zarobljenosti, nego u tome što nije imao sreće, ili se nije “dobro kladio”. Poruka je da problem nije moralne naravi, nego manjka “umješnosti”.

Najveći psiholog među romanopiscima, Fjodor Dostojevski, u svojem romanu Kockar stavlja upravo spomenuto “tapšanje po ramenu” (i njegove varijacije) u misli glavnog junaka kada opisuje svoje motive za kockanje: “Ne, ono što sam cijenio nije bio novac – ono što sam želio bilo je da sva ova rulja Heintzeva, vlasnika hotela, i lijepih dama iz Badena govore o meni, prepričavaju moju priču, dive mi se, veličaju moja djela i slave moje pobjede.”

Uistinu, ljudi kojima je klađenje svakodnevna rutina (gotovo nerazdvojiva od ovisnosti) često čine stanovitu subkulturu. Svaki nogometni klub ima svoj nadimak, svaki kladioničar svoje favorite. Ako jedan drugog susretnu na cesti i pitaju ga: “Jesi li živ?”, nitko ne pomišlja da to pitanje ima ikakve veze s općeživotnim stanjem nego sa “situacijom na listiću”. Ako netko osvoji veći dobitak, to se pamti godinama, a on se penje u hijerarhiji. Biti poštovan osnovnija je čovjekova potreba nego biti situiran.

Znam za priču čovjeka koji je nakon mnogo godina klađenja napokon uspio doći do nekih novaca. Što je s njima učinio? Zaputio se s prijateljem u jednu susjednu zemlju i nije dopustio da itko plati piće u kojem god kafiću da je sjedio. Nakon tjedan dana zvao je da dođu po njega jer nije imao za autobusnu kartu. Očito je da čovjeku nije bilo stalo do novaca, nego da tih tjedan dana uživa makar lažni ugled i poštovanje koje mu je nedostajalo. Jasno je da novac nije vrednovao puno više od običnog papira, koliko god da sebe možda varao da se kladi kako bi nešto zaradio.

Štoviše, prilično sam uvjeren da dobar dio ovisnika u pravi očaj zapadne tek nakon ostvarenog dobitka. Sve dotad mogu sami sebi lagati da će njihovi problemi prestati jednom kad ih pogodi sreća. Sve dotad kladioničarski uspjeh za njih može biti put u neko bolje sutra, ideal u koji su stavili smisao. No kad se takva “sreća” jednom dogodi vrlo brzo se pokazuje potpuno ispraznom. Koliko god da na svjesnoj razini priželjkivali dobitak, paradoksalno, većina se podsvjesno boji da do njega ikada dođe jer negdje u sebi znaju da je ova nada koju gaje lažna, a lakše je živjeti s lažnom nadom negoli s osvjedočenom prevarom.

Svakako je da država može, i treba, povući određene mjere kako bi se trenutna pošast suzbila. Neću ulaziti u narav tih mjera, ali daleko sam od stava onih koji tvrde da se sve pa i tako ozbiljni problemi jednostavno trebaju “prepustiti tržištu” i kako ne trebamo uznemiravati “nevidljivu ruku”. Istovremeno, podjednako sam protiv naivnog vjerovanja da će država sve riješiti i da samo trebamo dočekati dovoljno “čvrstu ruku” koja će se obračunati s problemom. Uvjeren sam da je zlo ovisnosti o kockanju na previše osobnoj razini da bi ga rješavala neosobna “nevidljiva” ili “čvrsta” ruka. Jedina šansa za popravak stvari je ruka osobe.

Čini mi se da je trenutno ta ruka s prenaglašeno ispruženim prstom. Neki se ne libe povlačiti znak jednakosti između svih vrsta ovisnosti pa ljude koji klize u ovisnost o kocki izjednačavaju s ovisnicima o teškim drogama pod parolom “ovisnost je ovisnost”. Iako tu uglavnom postoji plemeniti motiv šokiranja osobe kako bi joj se predočilo njezino stanje, prema Kockaru o kojem Dostojevski piše takvo posvješćivanje najčešće nije potrebno: “Upropastio sam se – to je sve… Ništa ne može biti apsurdnije od moralnih pouka u takvom trenutku! Oh, samozadovoljni ljudi: s kakvim su ponosnim samozadovoljstvom takvi brbljavci spremni iznositi svoja prigovaranja! Kada bi samo znali do koje mjere ja shvaćam svu sramtnost svog trenutnog stanja, ne bi me imali srca podučavati.”

Jedan od najvećih problema našeg društva jest što probleme pokušavamo riješiti parcijalno umjesto cjelovito. Kada je Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života pisao protiv jedne druge pošasti našeg doba: pobačaja, nije se oslanjao primarno na pozivanje na zakone, ili samo isticao pogubnost tog čina. Ne, sveti Papa se usmjerio prema promoviranju kulture života, kulture u kojoj će se na novi život gledati s dobrodošlicom i radošću, a ne kao na opterećenje koje treba izdržati, ako ga je se već nemoralno “riješiti”.

Ovisnici o kladionicama traže ono što su trebali dobiti (ili možda nisu znali primiti) u obiteljima: osjećaj poštovanja i uzbuđenost pred životom. Oni se “probadaju” sve većim ulozima kako bi dozvali uzbuđenje koje bi se trebalo naći u svakodnevnim obiteljskim radostima. Traže društvo i poštovanje među ljudima koji su podjednako propali kao i oni jer smatraju da ga nisu primili od malena. Svaka ovisnost, pa tako i ova, tužni je surogat s određenim varijacijama na temu ovisno o životnoj priči pojedinca, i sve i ako bude uklonjena, bit će zamijenjena nečim drugim ako na njeno mjesto ne dođe ono što je Bog namijenio za čovjeka.

Da se razumijemo, ne želim lišiti svake moralne odgovornosti one koji svojim ponašanjem potencijalno ugrožavaju egzistenciju svoje obitelji, ali pretpostavljam da oni uglavnom neće čitati ovaj tekst. Želim samo ukazati kako stvari često nisu banalne kako ih se prikazuje ni na osobnoj razini, a ni na razini na kojoj kao društvo možemo odgovoriti na problem. Trenutno (svjesno ili nesvjesno) gradimo društvo koje slabi obitelj i stvara pogodnu klimu za širenje ovisnosti, samo kako bismo novac koji smo zaradili nauštrb obitelji kasnije ulagali u rehabilitacijske centre za liječenje protiv ovisnosti i k tome bili nesretni. Smislen odgovor može biti samo kretanje u suprotnom smjeru prema izgradnji nove kulture, kulture obitelji.