Posljednjih je tjedana po tko zna koji puta od Hrvatske samostalnosti u fokus javnosti došla tema neradne nedjelje. Prema najavljenim izmjenama Zakona o trgovini, trgovci bi, uz iznimke, mogli raditi samo 16 nedjelja u godini po svom odabiru. To bi u prijevodu značilo da bi, po novome, za radnike u trgovini 70 posto nedjelja bilo neradno.

Pa, iako je neradna nedjelja prema anketama koje su rađene u Hrvatskoj uvijek uživala potporu većine stanovnika, nije rijetkost da se i među katolicima nađe onih koji smatraju da država ne bi trebala zabranjivati rad nedjeljom. Kako bismo na to trebali odgovoriti?

Ako razgovaramo s katolicima, možda možemo krenuti od Katekizma katoličke Crkve u kojem u točki 2188 stoji: “Poštujući slobodu vjerovanja i zajedničko dobro sviju, kršćani se moraju truditi da nedjelje i blagdani Crkve budu zakonski priznati kao neradni dani. Oni treba da svima javno pruže primjer molitve, poštovanja i radosti, i da svoje predaje brane kao dragocjen prilog duhovnom životu ljudskog društva.”

Slično o ovoj temi navodi i Ivan Pavao II. koji u enciklici Centesimus annus, između ostaloga, piše kako se vjernici moraju pitati ”jamče li zakonske odredbe na snazi i prakse industrijaliziranih društava danas doista elementarno pravo na blagdanski počinak”.

Ovdje primjećujemo dvije stvari 1) da vjernici nemaju samo dužnost osobno poštovati nedjelju, izdvajajući vrijeme za Boga, obitelj i počinak, nego da postoji dužnost kršćana zalagati se da ona ima i društvenu dimenziju, štoviše onu koja bi bila određena zakonom pojedine zemlje. 2) da je počinak o kojem se govori naglašeno “blagdanski” odnosno da nije svejedno ima li osoba slobodan dan u nedjelju ili neki drugi dan u tjednu kako je često slučaj u osoba koje rade u trgovini.

Dobro, reći ćete mi. Sve to vrijedi za kršćane, ali s kojim pravom bi jedna religija smjela nametnuti svima da poštuju njezin sveti dan, pa bili njezini pripadnici i u velikoj većini. Dio odgovora se krije i u citatu iz Katekizma koji nedjelju naziva “dragocjenim prilogom duhovnom životu društva”. Takvih je priloga judeo-kršćanska tradicija ostavila više nego što bismo ih ovdje mogli pobrojati i pitanje je što bi od naše civilizacije ostalo bez njih. Na kraju krajeva nije li i sam sedmodnevni tjedan nešto što je uvedeno na temelju biblijskog teksta? Naravno, niti to nije došlo bez političke intervencije, budući da je rimski kalendar imao osam dana sve dok obraćenik Konstantin nije uveo sedmodnevni tjedan s nedjeljom kao danom posvećenom bogoslužju, ali to se zasigurno ne bi održalo kroz tolika stoljeća da taj “biblijski ritam” sedmodnevnog tjedna nema nešto što odgovara čovjeku.

Za to postoje i pojedini povijesni dokazi jer se pokazalo da su oni koji su taj ritam pokušali slomiti saznali da je on na kraju slomio njih. Francuski revolucionari su nastojali štošta revolucionizirati pa tako i kalendar. Prema njihovoj verziji ‘znanstvenog’ kalendara lišenog religijskih ‘predrasuda’, tjedan je imao deset dana. Eksperiment je potrajao tek nešto više od desetljeća, dok se sve opet nije vratilo na staro. Zasigurno da je bilo više problema s prilagodbom na novo računanje vremena, ali jedan od glavnih izvora nezadovoljstva bio je što ljudi nisu bili oduševljeni potrebom da čekaju devet dana do neradnog dana, kao i time što su im ukinuti njihovi tradicionalni sveci i blagdani.

Drugi eksperiment s tjednom provela je, što je zanimljivo, također jedna kršćanstvu nesklona skupina koja se našla na čelu Sovjetskog saveza. Oni su 1929. godine uveli petodnevni tjedan (kasnije produžen na šestodnevni). Poanta je bila ukinuće nedjelje kao dana kada su strojevi stajali. Radnici su imali slobodan svaki peti dan, ali stvar je bila u tome da to nije bio blagdan. Naime, radnici su bili podijeljeni u pet skupina i svaka skupina je imala slobodan dan u različitom dijelu tjedna. Tako strojevi nikada nisu stajali, kao što neki žele da ne staju niti danas.

To je dovelo do nezadovoljstva među radnicima, kao što se jedan od njih, prilično hrabro, požalio za list Pravda “Što da radimo kod kuće ako je žena u tvornici, djeca u školi i nitko ne može doći k nama? Što preostaje nego otići u javnu čajanu? Kakav je to život kad praznici dolaze u smjenama, a ne za sve radnike zajedno? To nije blagdan, ako ga morate slaviti sami.”

Eksperiment “sovjetskog tjedna” na koncu se pokazao neuspješnim i ukinut je 1940. godine. “Prokleta nedjelja” rekli su vjerojatno nakon toga Sovjeti, kao što i danas govore brojni protivnici blagdanskog počinka svaki puta kada njegovo uvođenje u zakon dođe na red.

Sovjetski neuspjeh, ali i iskustvo našega društva, govori nam zašto neradni dan treba biti blagdan kao što to i Crkva spominje kada se za njega zalaže. Nije stvar samo toga da taj dan samo ja ne radim, nego da ne rade i oni s kojima želim sjesti za obiteljski ili prijateljski stol. Nije otrcana fraza reći da je zadovoljstvo veće kada ga se dijeli. Pravo je čovjeka imati jedan takav dan u tjednu. Ova se zakonitost ne proteže samo na osobni osjećaj zadovoljstva, nego i na zadovoljstvo društva u cjelini.

Oliver Burkeman u svojoj knjizi “4000 tisuće tjedana” donosi rezultate zanimljivog istraživanja koje je provedeno u Švedskoj. Godine 2013. znanstvenik Terry Hartig zajedno sa suradnicima proveo je istraživanje o utjecaju korištenja godišnjeg odmora na životno zadovoljstvo Šveđana koje je mjereno količinom prodanih antidepresiva. Dva glavna zaključka njegovog istraživanja bila su: 1) Šveđani su sretniji kada su na odmoru (priznajem, ovo nije bilo tako teško zaključiti); 2) Prosječna uporaba antidepresiva među Šveđanima koji su na odmoru padala je proporcionalno s povećanjem udjela stanovništva koje je na odmoru. Drugim riječima: “Šveđani koji su u isto vrijeme bili na odmoru bili su sretniji ljudi. Postojala je psihološka dobrobit ne samo u vremenu odmora, već i u tome što su imali odmor u isto vrijeme kao i drugi ljudi. Kad su mnogi odjednom bili na odmoru, kao da se neopipljivi, nadnaravni oblak opuštenosti nadvio nad cijelu naciju.” Subota je uistinu stvorena radi čovjeka, kako je to rekao naš Spasitelj.

Dodatna zanimljivost istraživanja jest u tome što je pokazalo da su čak i umirovljenici pokazivali veću razinu životnog zadovoljstva kada je veći broj ljudi bio na odmoru u isto vrijeme. Postoji globalna dobrobit za čitavo društvo, pa i za one njegove članove čiji je radni vijek prošao, kada što veći broj njegovih članova zajednički provodi slobodne dane. Zbog svega navedenog, jasno je da neradna nedjelja nije prvenstveno ekonomsko nego društveno, pa i duhovno pitanje. Da, zakon o neradnoj nedjelji uključivao bi i određenu zabranu, tu za neke teško prihvatljivu riječ, iz vrlo jednostavnog razloga: Svaki je zakon neki oblik zabrane ili zaštite ovisno s kojeg aspekta promatrate stvar. Biblijski gledano, riječ je o zaštiti koja proizlazi iz činjenice da je i sam Bog “počinuo” i pozitivne zapovijedi “Spomeni se da svetkuješ…”, a svetkovanje je unutarnja potreba čovjeka, pa čak i onoga koji ne zna da svetkuje, i ne ograničava se na jedan sat bogoslužja nego na cijelo stanje raspoloživosti duha koji dan svetkovine nosi sa sobom. Prema tome, neradna nedjelja je naravno stanje stvari, radna nedjelja je eksces i eksperiment. Možemo se samo nadati da ćemo prestati s eksperimentom prije nego što pacijent dodatno ne oslabi ili ne daj Bože izgubi znakove života.