Analiza Hrvoja Vargića o drugom krugu predsjedničkih izbora

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Nakon rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora velik broj ljudi demokršćanskih i konzervativnih uvjerenja, ostalo je razočarano. Pobjedu je odnio kandidat ljevice, a s njim u drugi krug ulazi kandidatkinja za koju mnogi smatraju da u nekim bitnim pitanjima, kao što je pitanje pobačaja, zastupa stavove koji su u najmanju ruku zbunjujući.

U takvom odnosu snaga prije drugog kruga, na društvenim mrežama se pojavilo pitanje je li na izborima opravdano birati tzv. „manje zlo“. Jedan citat bio je posebno upečatljiv: „Što ljudi više odabiru manje zlo, to ono postaje veće.“ Mnogi su s druge strane isticali uputu bl. Ivana Merza iz 1924. u kontekstu izbora u Francuskoj, u kojoj je Merz apelirao da bi se na izbore trebalo izaći i birati kandidate koji zastupaju odgovarajuća uvjerenja, a onda dodao: „Ako naprotiv nijedna lista tomu potpuno ne odgovara, vi ćete ipak glasati i vršiti, kako se to obično naziva, politiku manjega zla: vi ćete birati, uz izvjesna jamstva, one ljude čiji je program najbliži vašemu.”

Treba li birati „manje zlo“?

Kada se pitanje „treba li birati ‘manje zlo’?“ etički sagleda, onda je odgovor prilično jednostavan i glasi: ne. Naime, zlo nikada ne može biti predmet izbora, neovisno o tome koliko ono malo ili veliko bilo. Čovjek kada bira, uvijek mora birati neko dobro. Izabrati zlo bilo koje „veličine“ uvijek je pogrešno.

Načelo „manjeg zla“ potječe iz teorije o činu s dvostrukim učinkom. U nekim slučajevima, što god izabrali posljedica će biti neko zlo. Uzmimo za primjer trudnicu koja ima rak i koja za potencijalno izlječenje treba primiti kemoterapiju. Ako primi kemoterapiju, ugrozit će život djeteta; a ako ju ne primi, rezultat će biti njena (prilično) sigurna smrt. U ovom slučaju, što god napravila, učinak će biti neko zlo. Kako je život majke jednako vrijedan kao i djetetov, moralno je opravdano pokušati spasiti njen život, prihvaćajući činjenicu da će dijete možda umrijeti.

U slučajevima čina s dvostrukim učinkom, postoji nekoliko načela kojima se potrebno voditi. Prvo je da čin koji će proizvesti dvostruki učinak mora sâm biti dobar ili bar moralno neutralan, tj. ne smije biti moralno zao. Tako kemoterapija sama po sebi nije moralno zla. Drugo načelo je da se zao učinak nikada ne namjerava, nego samo prihvaća. Dakle, mi ne biramo zlo¸ mi ga samo prihvaćamo (trpimo) kao neizbježnu posljedicu našeg čina. I treće, zao učinak koji će naš čin uzrokovati treba biti razmjeran dobrom učinku. Kemoterapija ima solidne šanse da spasi život majke (dobar učinak), dok je smrt djeteta isto izgledna, ali nije stopostotna (zao učinak). Učinci su, dakle, razmjerni.

Prenoseći ovu teoriju u politiku, možemo reći da mi uvijek trebamo birati neko dobro, a zlo kao posljedicu tek prihvaćati. Zlo koje smo spremni prihvatiti treba biti razmjerno dobru koje biramo. Ne bi bilo ispravno birati političara jer je dobar diplomat, ako će pritom nijekati temeljna ljudska prava. Zlo je tu veće od dobra koje biramo. Ovdje doktrina „manjeg zla“ kaže da zla posljedica koju prihvaćamo mora biti manja od dobre posljedice ili da ako smo suočeni s dva izbora koji će nužno proizvesti zle učinke, trebamo izabrati onaj čiji će zao učinak biti manji.

Moguće dobro

Zbog činjenice da zlo nikada ne može biti predmet izbora, smatram da je u političkoj sferi uputnije govoriti o odabiranju „mogućeg dobra“ prije nego „manjeg zla“. Ono što biramo jest „moguće dobro“, a ono što eventualno prihvaćamo jest „manje zlo“.

Opravdanost ovakvog pristupa postaje još jasnija ako uvidimo da je političko područje spoj univerzalnih vrjednota i kontingentnih (nenužnih), ograničavajućih okolnosti. U politici se rijetko kada, ako ikada, može izabrati „savršeno dobro“ ili „dobro naprosto“. U pravilu će to dobro biti uvijek spregnuto s nekim nesavršenostima, manjkavostima ili nekim moralno zlim posljedicama.

Čak i ako bi u politici bilo moguće ostvariti „savršeno dobro“, to svakako ne bi bilo moguće kod odabira političkih kandidata. Niti za jednog kandidata, koliko god dobar bio, ne bi se moglo reći da u potpunosti utjelovljuje „dobro“ bez ikakvih primjesa manjkavosti ili moralnog zla. Svakodnevnim govorom rečeno: ne postoji savršen politički kandidat.

Naravno, bitna je razlika u tome je li kandidat manjkav ili loš kada se radi o moralnim pitanjima ili kada se radi o čisto „praktičnim“ pitanjima. Ova prva su neusporedivo bitnija od onih drugih. Ako bismo uspoređivali dva kandidata koji su po svemu isti, s time da je jedan odličan govornik i zalaže se za pobačaj, a drugi katastrofalan govornik i zalaže se za zaštitu života od začeća, jasno je da bismo prednost trebali dati ovome drugome.

Uzevši sve ovo u obzir, treba reći da mi u politici uvijek biramo neko „moguće dobro“ i prihvaćamo „manje zlo“. Spustimo se sad od općenitih načela do konkretnih političkih okolnosti RH i uzmimo za primjer Miroslava Škoru. Za njega su mnogi vjernici smatrali da zastupa autentične vrijednosti koje bi svaki kršćanin trebao potpisati. Na pitanje o pobačaju, on je u velikom sučeljavanju na HRT-u odgovorio: „Ja sam za zaštitu života od začeća do smrti, protiv pobačaja sam. Međutim, ono što valja reći je da je Ustavni sud RH donio odluku da bi zabrana pobačaja bila protuustavna pa je na Ustavnom sudu i Saboru RH da donese zakon koji će to regulirati. Osobno sam, dakle, protiv pobačaja.“

Možemo bez zadrške reći da je ovo jedan od boljih odgovora koji su mainstream političari dali na ovu temu, a svakako bolji od odgovora koji je dala trenutna Predsjednica. Škoro se jasno odredio da je za zaštitu života i protiv pobačaja, a druga rečenica o presudi Ustavnog suda je činjenično točna i odražava razumljiv politički realizam predsjedničkog kandidata koji nema ovlasti zakonodavno urediti pitanje pobačaja. No, jasno je kako ovo nije najbolji mogući odgovor koji se može dati na ovo pitanje i da bi neki pro-liferi mogli inzistirati da se Škoro trebao još jasnije opredijeliti. Primjerice, kandidat bi mogao dati odgovor poput: „Ja sam za zaštitu života od začeća i protiv pobačaja sam. To znači da život treba biti zakonski zaštićen od začeća i da pobačaj ne smije biti legalan. Presudu Ustavnog suda smatram duboko nepravednom i koristit ću sav svoj autoritet i moć koju ću imati kao Predsjednik da doprinesem tome da se u Hrvatskoj pobačaj zakonski zabrani.“

Ovakav odgovor mogao bi se smatrati više pro-life od onoga koji je Škoro ponudio, iako je dvojbeno je li u ovom trenutku taj odgovor i politički razboritiji. Ipak, čini se da većina pro-life glasača koji su poduprli Škoru ne inzistira na tome da je trebao ponuditi snažniji odgovor od onoga koji je dao na sučeljavanju. No, poanta ove ilustracije je pokazati da birači i u slučaju Škore ne biraju „savršeno dobro“ jer je očito kako se za zakonsku zaštitu nerođenog života može i snažnije zalagati, nego biraju „moguće dobro“, tj. ono što zaista jest neko dobro (nije zastupanje pro-choice pozicija), ali je ograničeno s obzirom na trenutne mogućnosti koje ovise o društveno-političkom kontekstu i sl.

Da je tomu tako možemo vidjeti i ako Miroslavu Škori suprotstavimo Antu Đapića. Đapićev odgovor na pitanje o pobačaju bio je vrlo jasan: „U mom programu se zalažem za ugradnju kršćanstva u temelje hrvatskog Ustava, a iz toga proizlazi sve ostalo. Ja sam 1996. godine kao saborski zastupnik podnio prijedlog Zakona o pobačaju i to prijedlog Zakona koji mi je u ruke kompletan dao blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, gdje sam se i onda i danas jasno zalagao za zaštitu života od začeća do naravne smrti. Tu kod mene nema nikakve zadrške. U postojećim okolnostima naravno da podupirem poziv na priziv savjesti, ali mi se uvijek moramo boriti za život, a ne za smrt. Oni koji govore o ‘pravu na izbor’, govore zapravo o pravu na smrt.“

Mislim da se može lako uvidjeti kako je Đapić ponudio jači pro-life odgovor od Škore, a prilično je nedvosmislen bio i kod pitanja vjeronauka u školama, gay pridea i Hoda za život. No, unatoč tome, nije se čulo da bi tko rekao kako bi glas za Škoru prije nego za Đapića bio biranje „manjeg zla“. Vjerojatno su svi podrazumijevali da Đapić nema nikakve šanse (što je rezultat od 0,2% i potvrdio) ili su mu zamjerali neke druge stvari (političku prošlost, koketiranje s ustaštvom i sl.). To samo pokazuje da je i biranje Škore bilo biranje ograničenog dobra za koje su birači smatrali da je najviše realno da se ostvari.

Ujedno, biranje bilo kojeg kandidata ne samo da znači birati neko moguće dobro, nego nužno uključuje i prihvaćanje nekih zala: kod Kolinde to mogu biti nedavni gafovi ili nejasan stav oko pobačaja, kod Milanovića stavovi o Vukovaru i svjetonazorskim pitanjima, na Škorin su se račun tijekom kampanje mogle čuti kritike o povezanosti s nekim osobama iz političkog i gospodarskog “podzemlja” itd.

Drugi krug predsjedničkih izbora

Netko bi još uvijek mogao prigovoriti da iako Škoro nije savršen kandidat i da bi biranje njega bilo biranje „mogućeg dobra“, Kolinda i Milanović nisu nikakvo dobro, nego su oboje neka vrsta zla, samo je jedno od njih manje, a drugo veće zlo. Prema mišljenjima nekih, pro-life katolici nemaju prikladnih kandidata u drugom krugu i ne smiju birati „manje zlo“ jer zlo je zlo.

Tu bi opet trebalo naglasiti da kao što u politici nikada ne biramo „savršeno dobroga“ kandidata, isto tako ne biramo ni potpuno lošeg ili zloga kandidata. Svaki kandidat ima bar nešto dobro što se može birati, u najmanju ruku zbog metafizičke činjenice da apsolutno zlo ne može postojati. Zlo je uvijek ograničeno dobrim. Na sličan način ne može postojati ni apsolutno zla osoba u kojoj ne bi moglo biti ni traga dobrote jer smo svi slika Božja i ta slika nikad ne može biti potpuno izbrisana. A da ne govorimo da trenutni kandidati nisu ni blizu tolike razine zla. Dakle, zlo je zlo i ne možemo ga birati, ali u svakom kandidatu postoji neko dobro koje možemo izabrati. Čak je i kod Milanovića to slučaj. Recimo, uza sve njegove mane, Nino Raspudić je već nekoliko puta hvalio njegovu zaštitu nacionalnih interesa u odnosu prema susjednim državama, za koju kaže da „nije viđena od Franje Tuđmana.“

Naravno, netko bi mogao argumentirati da loši čimbenici kod Milanovića ili Kolinde pretežu nad onim dobrima, no i u tom slučaju jasno je da o apsolutnom zlu ili nedostatku svakog dobra kod ova dva kandidata ne može biti riječi.

No, još se može inzistirati da to dobro koje postoji kod Milanovića i Kolinde nije „dovoljno dobro“ i da se ispod nekih standarda ne može ići. U redu, odustanimo za tren od načela „mogućeg dobra“ i analizirajmo samo trebamo li birati manje od ova dva zla.

Jedan od kriterija koji opravdava čin s dvostrukim učinkom je i taj da zao učinak mora biti neizbježan. U primjeru trudnice koja boluje od raka, ako bi postojao efikasan način liječenja koji ne bi ugrožavao život fetusa, bili bismo moralno obavezni odabrati taj pristup prije nego kemoterapiju. No, u drugom krugu predsjedničkih izbora situacija jest neizbježna i ne može se odabrati neki treći kandidat kako bi se izbjeglo biranje „manjeg zla“. Time je i „biranje manjeg zla“ moralno opravdano u ovom slučaju.

Ja bih i dodao da ne samo da je opravdano birati „manje zlo“ u drugom krugu, nego će to svatko nužno i učiniti. Čak i oni koji odluče ne glasati, učinit će to jer implicitno smatraju da je „manje zlo“ preskočiti glasanje, nego izabrati jednog od ova dva kandidata. Oni sigurno ne misle da je neglasanje „dobro po sebi“, nego ga jamačno doživljavaju kao „manje zlo“ od izbora ovih dvaju kandidata.

Konačno, netko bi legitimno mogao razmišljati i da je bolje ne glasati i pustiti Milanovića da pobijedi i promovira antikršćanske vrijednosti jer će Kolindinim porazom oslabiti pozicija HDZ-a te će se time otvoriti prostor za jačanje stvarne pro-life opcije na parlamentarnim izborima. Neću ulaziti u to bi li takva strategija bila ispravna, ali svakako predstavlja legitiman smjer razmišljanja. No, treba primijetiti i da takva strategija izabire neko „moguće dobro“ i prihvaća „manje zlo“. Točnije, ova strategija je spremna prihvatiti neko zlo koje će proizaći iz Milanovićeva predsjednikovanja jer smatra da će veće dobro proizaći iz jačanja pro-life opcije na parlamentarnim izborima.

Standardi ispod kojih se ne može

Dotaknimo se još malo standarda ispod kojih neki ne žele ići u drugom krugu izbora. Zamislimo da su u drugi krug ušli Zoran Milanović i Katarina Peović. Što tada? Ne samo da ne bi bilo pro-life kandidata, nego bi se kandidati natjecali tko je veći pro-choicer. Bi li tada ispravna strategija bila ostati kod kuće jer nemamo za koga glasati?

Držim da ne, čak mi se na prvu čini da bi postojala i moralna obveza birati „manje zlo“. A ako mi je slobodno procijeniti tko bi od ova dva kandidata bio „manje zlo“, onda bih rekao da je to svakako Zoran Milanović. Njegova pro-choice retorika ipak nije toliko radikalna kao kod Katarine Peović, njegov stav oko Vatikanskih ugovora više je diplomatski (2012. je izjavio da ih nema namjeru mijenjati), dok bi ih Peović raskinula itd. Kao član političkog establishmenta, općenito je manje radikalan od komunističkog revolucionarnog zanosa Katarine Peović. Pa eto, ako nije jasno da bi u tom slučaju bilo dobro birati „manje zlo“, onda se svi radujmo nadolasku tiranije „demokratskog socijalizma“.

Za kraj, mora se priznati kako ima i jedan legitimni pristup odbijanja da se bira „manje zlo“. Taj pristup pojavljuje se najčešće kad određena skupina birača smatra da je neka politička opcija puno bolji izbor, iako realno ima puno manje šanse za uspjeh od dominantnih opcija (npr. HDZ-a i SDP-a). Jednom je Vaclav Havel rekao da je zadatak političara ne samo da zastupa ono što glasači žele čuti, nego i da uvjeri glasače u svoju viziju budućnosti. Zagovaratelji takve manje političke opcije s pravom bi mogli apelirati na „plemenite instinkte“ svojih potencijalnih glasača, govoreći im da je bitno stati uz ideale, čak i ako trenutno statistički imaju manje šanse od dominantnih opcija. To su legitimno činili Škorini birači, kao i prije njih birači Mosta, Živog zida, Hrasta, U ime obitelji itd., neki s više, a neki s manje uspjeha.

No, koliko god taj pristup bio legitiman, legitiman je i pristup onih „realista“ koji smatraju da je najbolji pristup reformirati dominantne političke opcije i koji ostaju neimpresionirani tzv. „trećim opcijama“. U najmanju ruku, povijesni pokazatelji su na njihovoj strani – u Hrvatskoj još nijedna „treća opcija“ nije uspjela nešto dugoročno ozbiljnije učiniti i sve su se takoreći „ispuhale“. Ako netko procijeni da će radije birati HDZ nego stranku pravovjernijeg programa koja nema potencijal prijeći 2%, to može biti sasvim legitimna politička procjena.

Politika između realpolitike i političkog purizma

Konačno, još jedna općenita primjedba o politici. Kako sam natuknuo na početku, politika je područje koje „pleše“ negdje između ideala i univerzalnih moralnih vrjednota s jedne strane te moći, efikasnosti, realizma s druge strane. Dvije krajnosti stoga treba izbjegavati: jedno je realpolitika koja briše sve vrijednosti i ideale te svodi politiku čisto na ono što se može napraviti ovdje i sada, gdje se to što je „realno“ određuje na temelju „duha vremena“, dominantne političke volje i sl. Druga krajnost je politički purizam koji ne prihvaća ništa što nije ostvarenje čiste i nepatvorene vrjednote te se užasava zakoračiti u područje nenužnosti, relativnosti, političkih procjena i kompromisa.

Uzor realpolitike je pragmatik koji glasa za ono za što „se treba“ glasati, čak i ako to ide protiv moralnih vrjednota, jer „to je tako“ i „neke se stvari jednostavno moraju odraditi“. Uzor političkog purizma bio bi nekakav pravovjerni profesor s katoličkog fakulteta ili nekakav uzoran vjernik koji sve što kaže i za što se zalaže je savršeno moralno ispravno, ali ne utjelovljuje niti jednu specifično političku vrlinu (npr. razboritost da može procijeniti kako se u ograničenosti konkretne situacije može ostvariti određena vrjednota).

Realpolitički pragmatizam je u svakom slučaju dominantniji pravac u mainstream politici. Svi smo se naslušali „život počinje začećem, ALI“ i sličnih izjava. No, politički purizam je također vrlo raširen među onima koji se smatraju pravovjernim kršćanima. On se najčešće manifestira kad se na političkoj sceni pojavi neka opcija koja se ili eksplicitno poziva na kršćanski identitet ili svodi većinu svog programa na pro-life i pro-family poruke. Takve opcije često privuku određeni broj pravovjernih kršćana, što je sasvim legitimno. No, raširena je i pojava da zagovaratelji te opcije u svojem purizmu svakoga tko bi razmišljao da možda ne želi glasati za opciju koja će vjerojatno na izborima biti ispod 2% ili jednostavno im zbog drugih stvari ta opcija ne izgleda uvjerljivo, smatraju gotovo hereticima i apeliraju na savjest svakome tko „ne želi baciti glas“.

Katolici bi trebali izbjegavati obje ove krajnosti. Svatko je slobodan ne glasati u drugom krugu, ali neka si ne utvara kako time nije odabrao percipirano „manje zlo“. Svi mi smo ubačeni u ovaj „prljavi“ svijet i jednako moramo zaprljati ruke ako u njemu želimo ostvariti nešto dobra. Tu nam mogu pomoći i riječi pape Franje: „Draža mi je Crkva koje je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izašla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti.“

P. S. Nadam se da je jasno, ali da svejedno naglasim. Ovaj članak nije apel da se u drugom krugu glasa za bilo koga, niti je bilo kakva kritika političkih kandidata iz prvog kruga. Ovo je samo pokušaj rasvjetljavanja određenih načela u političkom području i pomoć svima nama zajedno da se bolje orijentiramo u politici. A tko će za koga glasati i hoće li procijeniti da je bolje preskočiti glasanje, to je na svačijoj savjesti. Neka su nam dobri izbori!

Hrvoje Vargić | Bitno.net