KOMENTAR

Tino Krvavica nakon nastupa na ‘Hrvatska za 5’: Borba za život vas uznemirava? Možda vam progovara vaša savjest

Jasno je da govor o životu uzburkava javnost. Dira stare rane, probuđuje duhove, potiče rasprave, a ponekad i izvlači kosture iz ormara. Kako bih drugačije saznao za dvadesetak abortusa koje je moj bliski rođak platio različitim ženama jer (tada) nije htio imati djece?

Foto: Facebook

Otkad je Bog unio mir u moj život trudio sam se pobjeći od srdžbe, bijesa i nesigurnosti koje su u prošlosti dominirale mojom nutrinom.

Kao osobi koja je rođena u Rijeci te studirala na Fakultetu političkih znanosti, rasprave su bile dio moje svakodnevice (s obzirom na različitost mojih stajališta od dominantnog diskursa u tim sredinama). Ipak, pronašavši mir sve sam više počeo zazirati od rasprava (osobito onih na internetu), želeći sačuvati spokoj i ne ispunjavati srce gorčinom.

Bog me polako uvodio u mirnije vode, pruživši mi ono za čim sam dugo tragao. No, pokazao mi je i kako postoji jasna razlika između mirnih voda i ustajalih bara.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stoga moja mirna svakodnevica redovito biva potresena nenadanim uzburkanostima. Bolest djeteta, nesanica, osoba koja traži pomoć u trenutku kada je jedino što želim popiti kavu i pročitati knjigu u tišini… Te uzburkanosti miješaju moju “vodu”, sprječavajući da postanem neosjetljiv na realnosti zemaljskog života, a najčešće ukazujući mi na stvari koje kod sebe moram promijeniti ili poboljšati (jer nisam – što god moderni kvazipsiholozi i motivatori govorili – “savršen baš takav kakav jesam”).

Ono što je posljednjih godina možda i najviše uzburkalo (da ne kažem uznemirilo) moju stvarnost bile su ženine dvije trudnoće.

Supruga i ja oduvijek smo htjeli imati više djece (“minimalno troje” – naš je bračni moto) na čemu smo počeli raditi od početka braka. U tri godine dobili smo dvije prekrasne, zdrave i bistre djevojčice. Osjećaj blaženstva koji me ispunja pogledom na njih neopisiv je. No njihov dolazak na svijet duboko me uznemirio.

Zašto?

Imao sam iracionalni strah od rođenja djeteta sa sindromom Down. Nakon toliko pozitivnih svjedočanstva (što onih objavljenih na ovom portalu, što onih koje sam čuo uživo) o ljubavi i ljepoti koje takva djeca unose u život, ali i toliko ružnih priča o zemljama koje su “eliminirale sindrom Down” iz društva selektivnim abortusima, mogućnost njihova dolaska na svijet, točnije u moj svijet, uznemiravala me i plašila.

Puno sam vremena proveo razgovarajući o tome s Bogom i suprugom koju sličan strah nije uopće tištio (dapače), ali moje srce bilo je nemirno.

Zašto?

Odgovor je vrlo jednostavan i više puta sam se uvjerio u njegovu točnost – moja sebičnost. Bojim se što bi dolazak djeteta s potrebama (ne treba to biti samo sindrom Down) učinilo “mirnim” vodama i malim luksuzima moje svakodnevice. To bi dijete zahtijevalo veću žrtvu, veće davanje, veću ljubav u trenucima kad je jedina stvar o kojoj maštam sat vremena nogometa s dečkima ili putovanje sa suprugom u Valenciju.

Zato je uznemiravanje, kako sam ustvrdio i u nedavnoj emisiji Hrvatska za 5 u kojoj sam kao gost komentirao temu obrane i promicanja života u našoj domovini, potrebno.

Ne namjerno, fizičko ili psihičko uznemiravanje, već uznemiravanje savjesti koje nas čini da propitujemo sebe i svoje motive te nas potiče da ispravimo ono loše, sebično i pokvareno u nama, koliko god to teško bilo. Ono preko čega me Bog tjera da mijenjam svoje obrasce ponašanja i dajem se više kako bih jednom, ako On tako odluči, mogao prihvatiti i dijete s posebnim potrebama (ili bilo kojeg siromaha i potrebitog koji “uznemirava” moju kavu i čitanje knjige).

Treba nam ta uznemirenost koju bude molitelji iz 40 dana za život svojim mirnim i nenametljivim bdjenjem i molitvom pred bolnicama. Samo tako možemo prepoznati strah koji nas koči u ljubavi, onoj ljubavi koja, kako kaže Ivan u svojoj poslanici, “izgoni svaki strah” (a ta me novozavjetna rečenica također uznemiruje jer mi pokazuje koliko sam daleko od traženog ideala).

Nedavno završena molitvena kampanja ponovno se, po tko zna koji put, našla pod paljbom dijela medija i pro-choice aktivista. S njima i spomenuta emisija u kojoj sam, zajedno s predstavnicima inicijative 40 dana za život i Hoda za život, gostovao.

Jasno je da govor o životu uzburkava javnost. Dira stare rane, probuđuje duhove, potiče rasprave, a ponekad i izvlači kosture iz ormara. Kako bih drugačije saznao za dvadesetak abortusa koje je moj bliski rođak platio različitim ženama jer (tada) nije htio imati djece?

Ono što je važno jest da ta uzburkanost može spasiti život(e). Ove jeseni molitelji su spasili barem jedno dijete (potvrđen je slučaj u Zaprešiću, zbog čega se broj djece spašene tijekom trajanja inicijative u Hrvatskoj popeo na 60), a sa svakim djetetom – potvrdit će vam oni koji godinama pomažu trudnicama, roditeljima i najmanjima – spašena je jedna obitelj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Slažete li se da živote treba spašavati? Čini mi se da bi oko toga, bez obzira na to na kojoj se strani ideološkog spektra nalazili, trebao postojati konsenzus. A ako će govor o tome, kao i miroljubivo bdjenje uz plakate s pozitivnim porukama poput: “Dragocjena si u mojim očima” i “Svaki život je dar”, uznemiriti nekoga, to je mala cijena.

Pogotovo ako se radi o aktivistima i novinarima koji žene koriste kao sredstvo u ideološkim borbama.

Kako inače objasniti one koji se bore za “prava žena”, a pritom ne govore i ne pišu o slučajevima (o kojima smo sami intenzivno pisali) onih pripadnica ženskog spola koje su pritiskom supruga ili dečka, obitelji, malograđanske sredine ili ekonomske situacije bile prisiljene na pobačaj protiv svoje volje? Istih onih kojima su pomogle inicijative i udruge poput 40 dana za život i Betlehema, čiji rad i gostovanje na javnoj televiziji toliko uznemiruje određene dijelove društva.

Kako objasniti one kojima su problemi pojedinih žena “dobrodošli” samo kada pašu ideološkom narativu pojedine udruge ili medija?

Iste one koji su “za izbor” isključivo kada se on poklapa s njihovim stajalištima? Ili koje žene u pro-life borbi (a žene čine većinu u hrvatskim udrugama za život) vide kao prijetnju, rezervirajući “rodnu solidarnost” samo za istomisleće?

Za 40 dana za život i udrugu Betlehem, kao i za nas na portalu, žene, muževi, majke i očevi su cilj, a ne sredstvo ili alat. Želimo, i pozvani smo, mijenjati njihova srca te im pomoći kako bismo, posljedično, spasili i nerođeno dijete. Stotine majki, djece, očeva i članova šire obitelji kojima su te udruge pomogle tijekom godina djelovanja, živo su svjedočanstvo toga.

Ako vas to uznemiruje, drago nam je. I treba vas uznemiravati. Možda uspije dotaknuti i vašu savjest.

Mi ćemo (i dalje) moliti za to.

Tino Krvavica | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 7. studenoga 2019.

Možda vam se svidi