U toploj atmosferi samostana Družbe služavki Malog Isusa imala sam priliku razgovarati s časnom sestrom Kristinom Maslać, a u razgovoru smo se dotaknule njezina duhovnog poziva, svakodnevnog života redovnice te stereotipa o životu u samostanu.

Već na prvi pogled samostansko dvorište Družbe služavki Malog Isusa odaje dojam mjesta ispunjenog ljubavlju i brigom za druge. Dok sam prilazila, primijetila sam dječji vrtić kojim upravljaju časne sestre i radost na licima djece dok su se igrala i razgovarala sa sestrama.

U tom istom dvorištu nalazi se i dom za umirovljenike, mjesto gdje sestre brinu o nemoćnima u posljednjim danima njihova života.

“Naši su štićenici ovdje doista jako stari i sestre nerijetko bdiju i mole nad njima u zadnjim trenutcima njihova ovozemaljskog života”, rekla mi je časna sestra Kristina s blagim osmijehom i dubokim poštovanjem.

Taj kontrast između živahne graje djece u vrtiću te spokojnog okruženja doma za umirovljenike odražava suštinu poslanja ove zajednice – biti uz ljude u svim fazama života, od njegovih najranijih dana do posljednjih trenutaka. Toplina i ljubav osjećaju se na svakom koraku, bilo kroz nježnu interakciju s djecom, bilo kroz pažljivu brigu o onima koji su već pri kraju životnog puta.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Bitno.net (@bitnonet)

Upravo u takvom okruženju sestra Kristina je sa mnom podijelila svoje životno poslanje i iskustvo redovničkog poziva te odgovorila na nekoliko pitanja koja zanimaju mnoge, a nemaju prilike čuti odgovore iz prve ruke.

Na samom početku razgovora zanimalo me kakav je osjećaj “čuti Božji poziv i sjeća li se ona tog trenutka”, ali sestra Kristina odgovorila mi je da Božji poziv ne dolazi dramatično i nerijetko se ne radi o jednom konkretnom trenutku. Dodaje da je odgovor na Božji poziv zapravo dug proces, rast u vjeri i sazrijevanje. Kroz svoj odgoj, kaže, njezini roditelji su dugo molili da se barem jedno od petero djece posveti Bogu. “Tako je danas uz mene u Družbu sestara Služavki Malog Isusa stupila i moja rođena mlađa sestra Monika.” Molitve su, mogli bismo reći – dvostruko uslišane.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Bitno.net (@bitnonet)

Na pitanje kako se odlučila baš za ovaj red, odgovara: “Odmalena sam bila aktivna u svojoj rodnoj Župi svetih Ćirila i Metoda u Vinkovcima, gdje sestre Služavke Malog Isusa djeluju već više od 100 godina. U toj župi sam sudjelovala u dječjem zboru, nastupala na božićnim priredbama, čitala na misi, a jedno vrijeme čak i vodila zborove, prije nego što sam se odlučila ući u samostan. Sestrama sam bila poput desne ruke, a one uvijek uz mene, uz njih sam stasala i duhovno rasla. Kada je došao trenutak da donesem odluku u koji red želim ući, odgovor nije mogao biti drugi nego upravo Služavke Malog Isusa, jer sam osjećala da je to moj put.

Kroz proces redovničke formacije, počela sam sve više osjećati snažnu privlačnost prema otajstvu utjelovljenja, što je duboko oblikovalo moj duhovni poziv. Naša karizma, naš apostolat, kako to volimo nazvati, zapravo je sadržana i u imenu samog reda – poziv da budemo predane braći ljudima kroz ljubav prema Malom Isusu.”

@bitno.net

Koliko je divna sestra Kristina 🥹❤️ #smizagreb #bitnonet

♬ Moments of Truth – WILSON 82

Nisam znala kako oblikovati pitanje o predrasudama koje katkad imamo o životu u samostanu, pa sam, želeći izmamiti iskrenu reakciju, izravno pitala: “Je li dosadno biti časna?”

Sestra Kristina se glasno nasmijala i opušteno razbila ovaj mit:

“Ajme, mislim da nikako nije dosadno biti časna sestra, a pogotovo Služavka Malog Isusa. Pozivam sve djevojke koje to žele, neka dođu k nama i uvjere se same. Naš dnevni red počinje jutarnjom molitvom, koja je temelj našeg duhovnog života. Sve se temelji na tome – započinjemo dan s molitvom i završavamo ga također molitvom. Nakon toga, sestre redovito odlaze na svoje dužnosti, na posao u školu, vrtić, starački dom, bolnicu, a sve obavljamo i u kuhinji. U samostanu imamo svoje odgovornosti, pa je svaki dan ispunjen aktivnostima.

“Ja osobno”, nastavlja, “radim kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Kloštar Podravski, u Varaždinskoj biskupiji, a osim toga, angažirana sam i u pastoralu Župe svetog Benedikta. U župi obavljam sve dužnosti koje su uobičajene za časne sestre – od pomoći župniku, rada s djecom kroz kreativne radionice, pa do pomoći starijima i nemoćnima. Također, imamo i u župi ‘Prijatelje malog Isusa’ koji se bave karitativnim djelovanjem, pa smo uvijek tu, blizu onima kojima je pomoć najpotrebnija.”

@bitno.net

Ovaj tempo nam se nikako ne čini “dosadan” 😉🙏🏻 #bitnonet

♬ Moments of Truth – WILSON 82

Na samom kraju, sestra Kristina se obratila djevojkama koje nisu sigurne poziva li ih Bog na redovnički život savjetom da „odgovor na to pitanje otkriju pred Presvetim oltarskom sakramentom i da je teško da bilo koja druga osoba može dati komu odgovor. Taj odgovor zapravo se skriva u svakom srcu, jer samo Bog može otkriti poziv kroz molitvu, duboko poniranje i traženje odgovora u Njemu.”

Priznaje da one kao sestre mogu biti karika po kojoj djevojke mogu posjetiti samostan, razlučiti i vidjeti je li to poziv za njih. Sestre pružaju priliku djevojkama da provedu vikend u samostanu, budu jedan dan među njima i dožive što znači biti dio njihove zajednice, kako bi vidjele mogu li se zamisliti u budućnosti kao redovnice.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Bitno.net (@bitnonet)

Razgovor smo završile u prostoriji za rekreaciju (ono što mi kod kuće zovemo “dnevni boravak”) gdje se sestre često okupe, opuste, pogledaju film i druže. Na stolu su me čekali kava, sok, keks i voće. Osjećala sam se kao da pijem kavu s dugogodišnjom prijateljicom. Nije mi trebalo duže od deset minuta da posegnem za fotografijama sinova u mobitelu dok je sestra prepričavala bisere svoje dječice iz vrtića i škole. Teška srca pogledavale smo na sat svjesne da nas obaveze zovu i da nam se bliži rastanak.

Nakon ovog razgovora sa sestrom Kristinom i susreta s ostalim sestrama koje sam usput upoznala, stereotip o zatvorenosti redovnica ili njihovoj nepovezanosti s vanjskim svijetom čini mi se potpuno neutemeljenim. Upravo suprotno, njihov način života odiše radošću, ljubavlju i dubokom povezanošću s ljudima oko njih.

Vidjela sam to kroz njihove osmijehe upućene djeci u vrtiću, nježnost prema starijima u domu i posvećenost svakodnevnim obavezama koje ispunjavaju s nevjerojatnom snagom duha.

Preporučila bih svima da se dodatno upoznaju s Družbom sestara Služavki Malog Isusa i zaprate ih na Instagramu gdje često objavljuju i najavljuju duhovne obnove i susrete koje organiziraju za mlade.

Njihova predanost pomaganju najranjivijima duboko me dirnula i vjerujem da bi i vas njihov primjer mogao nadahnuti da pronađete vlastite načine kako pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija.