Nakon dramatične bitke za Šibenik, odnosno Rujanskog rata koji je trajao od 16. do 23. rujna 1991. godine, šibenski biskup Srećko Badurina poslao je svoju pastirsku poruku upućenu svim ljudima dobre volje iz koje, kao iz svih drugih njegovih ratnih poruka, zrači duboka patnja zbog nevolja njegova naroda i njegove Hrvatske, ali ne i nasilnička ili osvetoljubiva riječ protiv drugih naroda. Njegove riječi i ostaju snažno svjedočanstvo vremena i svjedočenja autentičnog kršćanskog poziva na mir, pomirenje i oprost u duhu istine i pravednosti!

Grad Šibenik proživio je ratni tjedan – od 16. do 23. rujna 1991. – koji ostaje u njegovoj gotovo tisućljetnoj povijesti kao strašni udarac koji tek treba preboljeti. Samo da se ne ponovi!

Razgledavaju se štete na privatnim zgradama, na kulturnim objektima, poslovnim prostorijama, industrijskim postrojenjima. Požarišta oko grada prava su ekološka katastrofa. Samostani i crkve u gradu – napose naša katedrala – pokazuju svoje otvorene rane. Pogodci koji se vide na dječjem odjelu gradske bolnice zaslužuju posebnu pažnju.

Pokapaju se poginuli: civili, uključujući i djecu, branitelji grada, njegovi napadači. Lista poginulih po svoj prilici još nije dovršena, no često se čuje “Bog nas je spasio”. Ljudi govore kako je pravo čudo da je razmjerno malo poginulih nakon toliko eksploziva sručenog na grad i na njegovu najbližu okolicu iz zraka, s kopna, s mora.

Posjetio sam ranjenike u bolnici. Tu su civili, ali ponajviše vojnici s jedne i s druge strane fronte. Požrtvovnost i skrb bolničkog osoblja zadivljuje, pogotovo kad se zna da je sve bolesnike trebalo prenijeti u prizemne hodnike i da su se u tim uvjetima morale obavljati i operacije. Nepoštivanje zdravstvenih ustanova, vidljivo obilježenih, posebno je poglavlje ovoga, kako su ga već nazvali, “prljavog rata” u Hrvatskoj.

Prošla nedjelja, 22. rujna, bila je za našu biskupiju posebno bolna. U našem gradu, ali i u većini crkava naše biskupije, nije se mogla služiti sv. misa. Ponegdje se služila u skloništima pa je tu bio ugođaj kao u katakombama prvih kršćanskih vremena.

Mnoge župe u Šibenskoj biskupiji raseljene su a svećenici izbjegli s narodom ili ostali blokirani. To se osobito odnosi na drniški i skradinski dekanat, ali i na unešićki i šibenski. Telefonske veze su u prekidu, cestovni promet nesiguran ili nemoguć tako da o dvadesetak raseljenih ili ugroženih župa, o stanju crkava, o boravištu vjernika i svećenika nema pouzdanih vijesti. To traje već desetak dana. Šibenska biskupija proživljava svoju kalvariju.

Iz “zatvora” u skloništu uspijevao sam održavati bar neku vezu s pojedinim biskupima i sa Svetom Stolicom. Poručivao sam: “Evo, sada padaju granate, bombardiraju zrakoplovi.” Želio sam vojnim zapovjednicima napadačkih jedinica postaviti pitanje: “Jeste li zaista odlučili Šibenik sravniti sa zemljom?”

Na telefonske brojeve koji su mi bili dostupni nitko se nije javljao. Možda je ipak zaobilaznim putem to pitanje došlo do Beograda.

Oružje je utihnulo u našem gradu. No, kada će se ljudi vratiti u ostale dijelove biskupije? Kada ćemo se opet moći sakupiti na službu Božju u brojnim našim župama? Kada ćemo obnoviti crkve? Tjeskoba nije uklonjena.

Želio bih dotaknuti još jedno važno pitanje. Čuje se da su neki naši sugrađani srpske nacionalnosti pucali na prolaznike na ulici. Opasno je ako li se sumnja prenese i na druge koji u tome nisu sudjelovali. Posebno treba upozoriti da ne bi kršćanska obilježja Pravoslavne crkve bila izložena neodgovornim postupcima. Strogost pravnog postupka po kojemu nitko nije kriv dok mu se objektivnim pravnim, postupkom krivnja ne dokaže ima sasvim posebnu važnost u ovakvim prilikama kojima smo izloženi. Pogotovo karitativne i druge humanitarne ustanove moraju paziti da budu jednake prema svima kojima je njihova pomoć potrebna. Ljaga i najmanje diskriminacije ne smije pasti na naš grad. Neka nam bude mjerilo pouka sv. Pavla: “Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika i hula sa svom opakošću! Budite naprotiv, jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima, kao što i Bog u Kristu nama oprosti.” (Ef 4,31)

Do mira u slobodi i pravednosti dug je put. Nitko neka ne odustane!

Šibenik, 25. rujna 1991.

Srećko Badurina, biskup šibenski

Katedrala svetog Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa.

Gradnja nove katedrale simbolički je bila kulminacija višestoljetnog stremljenja grada Šibenika, da se odvoji od trogirske biskupije te da i uz vlastitu crkvu stekne i komunalnu autonomiju. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova. Ideja o gradnji velikog katedralnog hrama datira od 1298. godine kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. Odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402. godine. Gradnja je međutim, započela tek 1431. godine i trajala uz prekide do 1536. godine. Prvo desetljeće na njenu podizanju rade mletački gotički graditelji i šibenski klesarski majstori Andrija Budčić i Budiša Statčić. Za to vrijeme izgrađen je južni i sjeverni zid, donji, gotički dio pročelja i oba portala crkve.

Prilikom osnutka biskupije 1298. g. postojeća crkva sv. Jakova na glavnom gradskom trgu promovirana je u stolnu crkvu, ali kako je bila malena i neprikladna istom je prilikom odlučeno da biskup i grad osiguraju sredstva za gradnju nove katedrale. Krajem 14. st., nakon što je u invaziji Mlečana stara katedrala sv. Jakova oštećena, odlučeno je da se gradi nova te je 1402. g. zalaganjem biskupa Bogdana Pulšića osnovan je fond za njezinu gradnju.

Zbog nepovoljnih političkih prilika a potom i raznih drugih nedaća koje su zadesile Šibenik (kuge i požari), gradnja nove katedrale počela je tek tri desetljeća kasnije postavljanjem kamena temeljca 1431. godine. Katedrala je dovršena 1536. g., a 1555.g. posvetio ju je biskup Ivan Lucije Štafilić. Nakon temeljite obnove u 19. st. katedrala je ponovo posvećena 1860.

Nastanak katedrale obuhvaća tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Boganu Pulšiću (1402.-1437.) koji je započeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivlju po dvojci najznačajnijih arhitekata koji su definirali njezin današnji lik – Jurju Matijevom Dalmatincu i Nikoli Ivanovom Firentincu. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrala je nastajala sukcesivnim izmjenama triju različitih arhitektonskih koncepcija, pri čemu se izmijenila tri različita stila: prvi gotički, drugi mješoviti gotičko-renesansi i treći renesansni.

Prvo razdoblje izgradnje (1431. – 1441.),

Započinje 1428. g. odlukom gradskog Vijeća da se nova katedrala treba podići na pogodnijem mjestu u sjevernom dijelu grada. Bonino da Milano kao „primus magister ecclesie Sancti Jacobi“ (1428-1429) izrađuje prvi projekt katedrale koja se treba podići na mjestu crkve Sv. Trojstva (danas Sv. Ivana), no zbog smrti uspijeva samo djelomično dovršiti pojedine kiparske dijelove glavnog portala (danas se nalaze raspoređeni na postojeća dva portala katedrale. Na osnovu odluke gradskog vijeća da se katedrala ipak treba graditi na mjestu postojeće novi, protomagister Francesco di Giacomo iz Venecije (1430-1431) modificira njegov projekt te ga prilagođava za izgradnju na postojećem mjestu gdje se još nalazila stara katedrala.

Postavljanjem temelja na sjeverozapadnog uglu pročelja (9. travnja 1431.) započinje gradnja nove katedrale. Na mjesto protomajstora Francesca, kojemu je istekao jednogodišnji ugovor, dolaze Antonio di Pierpaolo Busato i Lorenzo Pincino, mletački majstori koji slijedećih desetak godina rade na katedrali. Zbog poteškoća oko postavljanja temelja i realizacije svetišta produženog preko ulice, početkom 40-tih godina dolazi do prekida gradnje, te šibensko Vijeće u lipnju 1441. g. sklapa ugovor s Jurjem Matejevim iz Zadra pro prohtomagistro fabrice Ecclesiae Cathedralis.

Drugo razdoblje izgradnje (1441.-1473.),

Odvija se u dvije odvojene etape, među kojima je duže, petogodišnje razdoblje prekida. U početnoj fazi rada na katedrali (1441.-1455.) Juraj Matijev Dalmatinac (Georgius Mathei Dalmaticus) novo tropasidalno svetište koje još uključuje krstionicu ugrađenu u temeljima južne apside (1443.-44.), te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450.-54.). Istovremeno se dovršavaju ranije započeti uzdužni zidovi crkve do visine vijenca visećih lukova, dok se u interijeru, po novom projektu majstora Jurja zajedno sa presvođenim kapelama bočnih brodova do iste visine podižu arkade glavnog broda. U trenutku prekida radova 1455. godine izgrađene su visoke substrukcije poligonalnog svetišta do razine vijenca s glavama, odnosno do razine poda prezbiterija u interijeru.

Početnu fazu izgradnje katedrale obilježava prostorno-funkcionalna adaptacija te modernizacija ranijeg projekta, te niz inventivnih, prvenstveno graditeljsko-konstruktivnih i dekorativnih rješenja primijenjenih u gradnji svetišta (“montažna tehnika” gradnje velikim kamenim blokovima, te vijenac individualiziranih glava prirodne veličine).

U drugoj fazi rada na katedrali (1461.-1473.) radovi su koncentrirani samo na podizanju poligonalnih zidova svetišta pri čemu se mogu razlikovati dvije konsekutivne etape. Prvu etapu (1461.-1465.), obilježava pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara pretežno slikarskog karaktera koji potječe od slikara iz kruga F. Squarcionea i radionice Donatella u Padovi (zid sjeverne kapele raščlanjen s pilastrima i zaključen s vijencem na kojem putti pridržavajući girlande sviraju i plešu, tzv. “Malipierova partija”).

Druga etapa javlja se nakon Jurjevog boravka u Dubrovniku (1465.-1473.), a obilježava je pojava strukturalno zrelijih kompozicija i stilski čišćih motiva toskanskog porijekla (prozori glavne apside) koji su nastali pod utjecajem firentinskih majstora iz kruga Michelloza di Bartolomea zaposlenih u Dubrovniku pred Jurjevim dolaskom. U završnom razdoblju rada na katedrali Juraj Dalmatinac na sjevernom zidu kapele svetišta, pod arhivoltom s grbom kneza S. Malipiera (1465.-68.) postavlja reljef sv. Jerolima pustinji. Juraj Dalmatinac umire 10. listopada 1473. godine.

Treće razdoblje gradnje (1475-1536) 

Počinje imenovanjem Nikole Ivanova iz Firence (Niccolo di Giovanni Fiorentino) novim protomagistrom (1475.). Firentinac zatječe katedralu dovršenu do visine obodnih zidova svetišta i zidova bočnih brodova, ali međusobno neusklađenih i nepovezanih, te sa brojnim nepravilnostima u tlocrtnoj dispoziciji čitavog korskog djela (istanjeni te izlomljeni zidovi svetišta i transepta u interijeru).

Do 1477. godine Nikola Firentinac izrađuje projekt za dovršetak čitavog gornjeg dijela katedrale te počinje s presvođenjem bočnih kapela svetišta. Mijenjajući raniju koncepciju trobrodne bazilike otvorenog krovišta u crkvu presvođenu bačvastim svodovima Nikola prvo nivelira visine svetišta i trobrodnog korpusa crkve, a potom, te snažnim, all’ antica vijencem jasno razdvaja prethodno sagrađene dijelove od svojeg novog gornjeg dijela.

Prilagodbom Jurjeve “montažne tehnike” gradnje Nikola Firentinac nad bočnim kapelama svetišta podiže kratke bačvaste svodove sastavljene od dugačkih kamenih ploča slaganih na preklop (dovršeni do 1479.). Pripremajući pravilnu i čvrstu građevinsku substrukciju za istovjetno koncipirane velike svodove crkve, Nikola ispravlja i ojačava zidove korskog djela, te ih vrlo brzo (do 1483.) podiže do razine svoda. Pri tome primjenjuje složena inženjerska rješenja – u debljini zida sakrivene metalne zatege, te konzolno izbačeni “ravni luk” (piattabanda). Bačvasti svodovi i križište s oktogonalnim tamburom-lanternom i kupolom izgrađeni su do 1499. godine. Te godine Nikola prestaje obnašati dužnost protomagistra i u vlastitoj režiji sklapa ugovor za izradu kamenog namještaja u svetištu. Osim kupole, u trenutku njegove smrti (1506./1507.) podignuta su još dva traveja bačvastog svoda nad glavnim brodom, te u ravnini s njima i četvrtbačvasti svodovi nad bočnim brodovima.

Premda se katedrala gradi još tri desetljeća nakon njegove smrti ona je u cijelosti dovršena po njegovu projektu. Nakon Nikole Firentinca dužnost protomagistra obnašala su još dva arhitekta – Bartolomeo iz Mestra (od 1520.), a potom njegov sin Jakov. Oni su do završetka građevinskih radova presvodili preostala četiri traveja glavnog i bočnih brodova, te podigli gornji “trolisno” zaključeni dio zapadnog pročelja.

Od 16. stoljeća na katedrali su kontinuirano rađeni brojni manji popravci, prvenstveno zbog propuštanja vode. U drugoj polovici 19. stoljeća zalaganjem šibenskog arhitekta Paola Bionija i uz potporu austrijske vlade izvršena je temeljita i sveobuhvatna restauracija (1843-1860). Nakon drugog svjetskog rata u cijelosti je obnovljena sakristija (1947.-49.), a izmjenom željeznih zatega (1961.) izvršena je statička sanacija katedrale. Tri granate ispaljene s broda bivše JNA 18. rujna 1991. g. probile su kupolu katedrale. Sanacija oštećenja kupole izvršena je od 23. kolovoza 1996. do 14. ožujka 1997, a program održavanja (čišćenje) i nadgledanja se nastavlja i dalje.

Trobrodna bazilika

Šibenska katedrala je trobrodna bazilika dimenzije 38 x 14 m i s najvišom visinskom kotom od 38 m u vrhu kupole. Posvećena je 1555. g.

Začelje crkve završava trima apsidama i četverokutnom sakristijom koja je postavljena u polubačvasti prostor koji se uklapa u ulicu kojom se komunicira između trga i obale. Podizanje tih dijelova hrama izveo je Juraj Dalmatinac svojevrsnim montažnim sustavom koji se sastoji u tome da se velike ploče umeću u žljebove nosivih kamenih okvira. Zidne plohe je ukrasio plitkim kaneliranim nišama, a apside opasao vijencem ljudskih glava na čijim je fizionomijama sposobnošću portretista izrazio njihove individualne karakterne i psihološke osobine. Na lijevom polupilonu sjeverne apside Juraj je postavio dva naga, gipko i punašno oblikovana dječaka koji nose tekst pohvale tadašnjem šibenskom biskupu i gradskom knezu. Na donjem dijelu ovog skulptorskog rada Juraj je uklesao tekst: Hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Mathei Dalmaticus (Ovo djelo apsida izradio je majstor Juraj Matvejev Dalmatinac ).

Sjeverni zid

Sjeverni bočni zid raščlanjen je pilastrima između kojih su gotički prozori. Iznad njih, po čitavoj dužini sjeverne fasade, proteže se korniž slijepih gotičkih lukova što se oslanjaju na konzolice s ljudskim i životinjskim glavama. Na fasadi je portal ukrašen okvirima što ga tvore pojasi kratkih tordiranih stupića. portal je jako naglašen vanjskim okvirom, kompoziciju koju tvore lavovi, kipovi Adama i Eve ( rad kipara Bonina iz Milana ) te likovi svetog Petra i Jakova postavljeni u baldahinima što ih je izradio Juraj Dalmatinac .

Krov i kupola

Najimpozantniji dio hrama su krov i kupola. Kao i ostali dijelovi crkve, izrađeni su isključivo od kamena i primjenom konstrukcijskog postupka (sustav montaže) kojim je Juraj gradio apside i sakristiju. krov središnje crkvene lađe i poprječnog broda tvori izvana i iznutra vidljiv svod polukružnog oblika, pobočnih lađa pokrov četvrtkružne forme.

Na križištu središnjeg i poprječnog broda izbija četverokutna osnova koja nosi osmerokutni tambur sa 16 prozora. Iznad tambura uzdiže se završni dio lagano zašiljene kupole. Pročelje katedrale završava se renesansnim trodijelnim, trolisnim oblikom. Takva forma završnog dijela zapadne fasade vjeran je izraz polukružnog svoda centralne crkvene lađe i svodova dvaju pobočnih brodova koji imaju formu četvrtine kruga. Po tomu se trodijelni dio fasade šibenske katedrale razlikuje od istih takvih na mnogim renesansnim crkvama u Dalmaciji na kojima je on samo kulisa pred dvostrešnim bazilikalnim krovom.

U donjem, gotičkom dijelu pročelja dominira glavni portal čiji je unutarnji okvir bogato ukrašen slikovito oblikovanim lišćem, dvostrukim pojasom tordiranih stupića između kojih su figure 12 apostola i Kristovo poprsje u vrhu luka. Svi elementi ovoga portala djelo su radionice Bonina da Milano , a veliki baldahini, koji tvore vanjski okvir ulaza, djelo Jurja Dalmatinca .

Poprječno je podijeljena na prednji dio za vjernike i začelni, gdje su smješteni prezbiterij, dvije otvorene male galerije i svetišta. prostor za vjernike podijeljen je gotičkim arkadama u tri lađe. Središnja se ističe impozantnom visinom i polukružnim kamenim krovom. Nad arkadama pobočnih lađa podigao je Nikola Firentinac dekorativne galerije (trifonije) okrenute lađi. Začelni prostorni sklop, svojom povišenom razinom, arhitektonskom razvedenosti, oblicima i intenzivnijom osvijetljenošću, dominira čitavom unutrašnjošću katedrale i jedinstvu s prednjim dijelom stvara izvanredne ugođaje te ostavlja duboke dojmove na posjetitelje.

Posebnu pozornost zaslužuje krstionica hrama, koju je Juraj Dalmatinac smjestio u prizemlje južne apside. To je okrugla, mala prostorija s udubinama što se dodiruju u stupovima. Na njihove lisnate kapitele umjetnik je postavio statue proroka u baldahinima i natkrio prostoriju blago svinutim svodom, razdijeljenim trakama u četiri polja. Obilje skulptorskog ukrasa najdojmljivija je oznaka krstionice, a u dekorativnim motivima ljudski je lik najzatupljeniji. Osim četiriju statua proroka (dvije sačuvane), čitav je svod ukrašen cjelovitim likovima anđela, glavama kerubina i markantnom glavom Boga Oca. Trio punačkih i u pokretu modeliranih golišavih dječaka majstor Juraj je smjestio uz nosač krstioničkog zdenca postavljena u sredini prostora.

U katedrali je nekoliko grobnica šibenskih biskupa. Desno od glavnog ulaza sahranjen je Juraj Šižgorić u kamenom sarkofagu na čijem je poklopcu lik biskupa, djelo Jurja Dalmatinca . S lijeve strane je sarkofag biskupa Ivana Stafilića, a s desne strane polukružnog stubišta kojim se penje u prostor kora smještena je grobnica Mlečanina Callegaria, biskupa šibenskog ( 1676. – 1722. ). S lijeve strane je grobnica biskupa Spingarole ( 1573. – 1589. ) s reljefom ležećeg prelata kojeg je izradio Šibenčanin Antun Nugulović .

Izvor: Šibenska biskupija