Najsavršeniji odnos među ljudima jest ljubav, čiji je simbol srce. Najveći izričaj nesebične ljubavi Boga prema ljudima jest Isusovo predanje za spasenje i vječnu radost svih ljudi. Nema intimnijega odnosa s Bogom od onoga u kojemu on poziva pojedince da sudjeluju u toj žrtvi koja je najveći izraz njegove ljubavi. Možda nam sama narav ovoga nadnaravnog fenomena, koju bitno obilježava sebedarna, majčinska ljubav može objasniti zašto među stigmatičarima ima čak osam puta više žena nego muškaraca. Stigme označavaju sudioništvo u trpljenju raspetoga Krista i oni koji ih nose kao da mistično postaju dio njegova tijela. Poznati teolog o. Augustin Poulain napisao je da uz stigme neizostavno ide veliko trpljenje: “Kada ne bi bilo trpljenja, te bi rane bile samo prazan simbol, predstava, uzrok oholosti.” Poznati francuski liječnik Antoine Imbert-Gourbeyre koji je u XIX. stoljeću prikupio dokumentaciju o ukupno 323 slučaja stigmatizacije napisao je: “Život stigmatika dugačak je niz boli i trpljenja koji započinju primanjem svetih stigma i završavaju tek nakon smrti.” Zajednički motiv u pozivu svih stigmatika jest dragovoljno preuzimanje trpljenja. Prikazane na nakanu drugih ljudi stigme imaju karakter zagovorne molitve.

Na taj su način vjernici tijekom stoljeća promatrali fenomen stigma. Međutim, napretkom sekularizacije sve je više raslo i nerazumijevanje ovoga fenomena, a rasla je i sumnja u autentičnost nadnaravnih pojava uopće. Zbog toga je nastao golem pritisak za znanstvenom verifikacijom svakoga takva slučaja.

Tipičan primjer ovakva pristupa stigmama nalazimo u slučaju Louise Lateau koja je živjela u XIX. stoljeću. Louise se rodila 1850. u belgijskome gradu Bois-d’Haineu, a kada je imala 17 godina, na njezinu su se tijelu pojavile stigme koje su svakoga petka obilato krvarile. Svakoga tjedna na taj dan djevojka bi padala u stanje ekstaze i proživljavala Kristovu muku.

Za njezin su se slučaj ubrzo zainteresirali znanstveni krugovi. Pregledalo ju je nekoliko stotina liječnika, provodili su na njoj desetke eksperimenata, na temu njezina slučaja održan je niz liječničkih konferencija, a Sveučilište u Louvainu objavilo je šest svezaka medicinske dokumentacije o toj djevojci.

Najdulje istraživanje započelo je 8. rujna 1868. i trajalo je petnaest mjeseci. U tomu razdoblju djevojku nije smio posjetiti gotovo nitko osim liječnika. Kada bi stigmatičarka petkom proživljavala svoje ekstaze, oko nje bi se okupilo nekoliko desetaka liječnika. Kako bi se uvjerili da djevojka ne zadaje sama sebi rane, liječnici su joj stavili kožne rukavice koje su potom čvrsto svezali i zapečatili. Na noge su joj stavili kožne cipele koje su također svezali i zapečatili. Kada su u petak u nazočnosti osmorice svjedoka slomili pečate i skinuli joj rukavice i cipele, vidjeli su da rane krvare i tako zaključili da nije riječ o samoranjavanju.

Međutim, neki su znanstvenici taj pokus smatrali nedovoljnim i zato su ga ponovili, uz neke izmjene. Ovoga puta njezine su ruke u rukavicama stavili u staklene cijevi promjera 14 cm čije su krajeve zapečatili. No rezultat je bio isti kao i kod prethodnoga pokusa.

Liječnici su izveli još jedan pokus kojim su htjeli provjeriti hoće li se druge rane na tijelu Louise Lateau razlikovati od stigma. Tako su odmah pokraj stigma napravili njihove “kopije” – prvo su nožem razrezali kožu djevojčina tijela, a potom su ranu polili amonijakom, stvarajući tako mjehure na koži. Napuhnuti površinski sloj kože liječnici su potom odstranili i ostavili ranu otvorenom tako da se na koncu stigme i njihove replike vizualno ni po čemu nisu razlikovale. Sada je trebalo samo čekati i promatrati. U petak stigme su se otvorile i iz njih je svakih sat vremena počela teći krv. Međutim, iz lažnih “stigma” nije potekla ni kap krvi nego samo malo vode. Osim toga, oko umjetnih je rana nastala upala dok stigme nisu pokazivale nikakve znakove upale. Osam dana kasnije na “kopijama” su se stvorile kraste, a stigme su i dalje ostale otvorene rane.

Nakon mnoštva pregleda Kraljevska belgijska akademija znanosti i umjetnosti objavila je izvješće u kojemu je ustvrdila: “Stigme i ekstaze su činjenica. Nema govora ni o kakvoj prijevari. Ovaj fenomen nije moguće znanstveno objasniti.” Louise Lateau umrla je na glasu svetosti 1883., u 33. godini života.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Grzegorza Górnyja i Janusza Rosikońa “Dokazi nadnaravnoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.