Mit o svetomu gralu pojavio se u doba križarskih pohoda, u razvijenomu srednjem vijeku. Najstarije sačuvano književno djelo o gralu je Perceval Francuza Chrétiena de Troyesa, napisano još 1180. godine. No Chrétien nije bio “izumitelj” teme o gralu; on kao svoj izvor spominje knjigu koju je pronašao u biblioteci svojega mecene Filipa Flandrijskoga. Postojanje takve knjige potvrdio je i Nijemac Wolfram von Eschenbach kada je oko 1200. napisao Parzival, svoju inačicu ove teme. Po Wolframu, autor spomenutoga izvornika bio je trubadur Guiot de Provins, koji je vjerojatno priču donio s jednoga putovanja po Španjolskoj.

U obje najranije inačice, kod Chrétiena kao i kod Wolframa, mladi pustolovni vitez Perceval/Parzival naišao je u šumovitu dijelu predgorja Pirineja na nekoga plemića koji je lovio ribu. Plemić je pozvao Percevala da prenoći u dvorcu, dobro skrivenu na stjenovitoj padini. Mladi je vitez bio srdačno primljen i odveden u jednu veliku dvoranu gdje mu je ponuđeno mjesto pored starca kojemu su svi iskazivali poštovanje. Uskoro je mladi vitez svjedočio prolasku svečane procesije koja je u drugu prostoriju nosila gral, po Chrétienovu opisu, posudu od zlata s dragim kemenjem, dok ga Wolfram naziva “kamen” (što u srednjovjekovnomu njemačkom može značiti i posudu od kamena). Perceval se nije usudio upitati što predstavlja taj neobični obred te se sljedećega dana zaputio dalje. Tek kada je kasnije jednoj djevojci ispričao ovaj doživljaj, saznao je o čemu se radi. Kralj je u jednoj borbi protiv nevjernika ranjen, nakon čega je polako umirao, ali nije mogao umrijeti dok nekome ne prenese svoju tajnu, tajnu grala. Perceval bi ga mogao izbaviti jednim jednostavnim pitanjem. No u blizinu tajanstvenoga dvorca dospio je opet tek nakon mnogo godina i brojnih pustolovina. Jednomu je pustinjačkom redovniku ispovjedio svoje grijehe i saznao da se s gralom na Veliki petak događa euharistijsko čudo (Wolfram: “…toga dana može se vidjeti kako golubica slijeće s neba i u kamenu posudu spušta bijelu hostiju.”) i Perceval je shvatio da je pozvan da služi gralu. Suosjećanjem i požrtvovnošću izbavio je iznemogloga kralja prije nego što je preuzeo njegovu baštinu.

Priča koja odražava najviše viteške ideale postigla je velik uspjeh na srednjovjekovnim dvorovima, a potakla je i druge autore da je opišu na svoj način. Francuz Robert de Boron ustvrdio je oko 1200. da je gral kalež kojim se Isus služio na Posljednjoj večeri, u koji je poslije Josip iz Arimateje sakupio krv Raspetoga i ponio ga sa sobom bježeći iz Palestine na Zapad. Sve češće se gral dovodio u vezu s mitskim pričama o kralju Arturu i njegovim vitezovima okrugloga stola, koji slovi ne samo kao praotac normanskih kraljevskih dinastija što vladaju u Francuskoj i Engleskoj nego i kao uzor časna viteza. Prolaskom razdoblja viteštva jenjalo je i oduševljenje gralom da bi se opet razbuktalo u romantizmu 19. stoljeća i potrajalo sve do naših dana. Mit je prvo nadahnuo Richarda Wagnera da sklada operu Parsifal, a onda slijedi Steven Spielberg s filmom Indiana Jones i posljednji križarski pohod te na kraju Dan Brown s Da Vincijevim kodom (čovjeku dođe da kaže: Sic transit gloria mundi, “tako prolazi slava svijeta”) – na tomu putu mit je poprimio dosta različitih značenja.

Otkako je 1982. knjiga Sveta krv, sveti gral Lincolna, Baigenta i Leigha postala uspješnicom, potaknula brojne autore na oponašanje te na koncu inspirirala Dana Browna, gral više nije samo tajanstvena posuda za piće, pogotovo ne kalež kojim se Krist služio na Posljednjoj večeri, nego kôd iza kojega se skriva najveća tajna kršćanstva. San Greal, kako se čitateljima gotovo mantrički sugerira u Brownovu napetu i skandaloznu uratku, zapravo predstavlja Sang real, “kraljevsku krv”. U romanu Leigh Teabing, izmišljeni stručnjak za pitanje grala, kaže: “Kada legenda govori o kaležu u kojemu je sakupljana krv Kristova… onda je zapravo riječ o Mariji Magdaleni, o ženinoj utrobi, koja je nosila Kristovu krv.”

Koliko lijepo, toliko pogrješno. Jer sa svojom pustolovnom etimologijom zaboravljaju Brown i začetnici ove teorije, Lincoln, Baigent i Leigh, da se u ranim mitovima o gralu uopće ne govori o nekomu “svetom” gralu ili San Grealu. Chrétien kaže da je Parceval vidio “neki gral”, a Wolfram spominje “predmet koji se zove gral”, za koji on još koristi i naziv Lapsit exillis (“putujući kamen” ili “kamen s neba”), a i Roger de Boron je nazvao svoju knjigu jednostavno Estoire dou Graal, Povijest grala, bez dodatka sveti. Podrijetlo pojma, upućuje on, doduše prilično nezgrapno, na riječ agree (“ugodan”) dok je cistercitski redovnik Heliand 1204. posve ispravno zaključio: “Gradalis ili Gradale, naime, na francuskome znači široku i malo udubljenu zdjelu.” Tek se u 13. stoljeću udomaćio pojam Saint Grail ili San Greal, koji tek u razvijenomu srednjem vijeku, tj. u 15. stoljeću, poprima značenje Sang Real.

Ipak, riječ gral nije ni zagonetka ni kôd. Na cijelomu Pirinejskom poluotoku, ali i u srednjovjekovnoj Francuskoj, imala je ona jednoznačno i više svjetovno značenje. U staromu francuskom, jeziku kojim je pisao Chrétien, graal, greal ili greel je bio zdjela ili posuda. Južno od Pirineja označavao je grial, gral ili greal posudu za piće stapasta oblika; riječ često susrećemo u kuhinjskome inventaru iz 13. i 14. stoljeća. Još danas se koristi u portugalskim dijalektima za “stap” dok u Galiciji predstavlja “pehar”. Kada, dakle, Wolfram von Eschenbach tvrdi da je Guiot de Provins priču o gralu donio iz Španjolske, onda to ima smisla. Samo ovdje riječ gral, s kojom Nijemac nije znao što bi, predstavlja posudu za piće stapasta oblika. A nedvoznačna euharistijska simbolika, golubica koja donosi hostiju na kameni kalež, pokazuje da se u priči ne radi o običnu peharu, nego o svetinji kojoj su pripisivane čudotvorne moći.

Uistinu se u 12. stoljeću na sjeveru Španjolske jedan pehar za piće stapasta oblika od dragoga kamenja štovao kao relikvija s Posljednje večere. Najstariji sačuvani dokument koji ukazuje na njegovo postojanje jest jedna isprava iz 1134. godine koja spominje da se el Caliz en que Christo Nuestro Senor consagro su Sangre – “kalež u kojemu je naš Gospodin Isus Krist posvetio svoju krv” – čuva u samostanu San Juan de la Pena u predgorju Pirineja.

Činjenica da se sve ovo zbivalo pola stoljeća prije nastanka Chrétienova Percevala isključuje mogućnost da bi štovanje nastalo kao posljedica mita. Umjesto toga sve upućuje na to da priča o gralu odavde vuče podrijetlo.

Prema  upravo  navedenomu  dokumentu  sveti  je Laurencije, mučenik i đakon ubijenoga pape Siksta II. (257.–258.), za vrijeme jednoga od težih kršćanskih progona dao da se kalež s Posljednje Kristove večere donese u njegov zavičaj u Španjolskoj, na imanje njegovih roditelja u Huesci. Prije toga relikviju je sv. Petar donio u Rim gdje su je tijekom dva stoljeća pape koristili kao svoj kalež. Kada su muslimanski Mauri 711. godine upali u Španjolsku i godinu poslije zauzeli i Huescu, kršćani su sveti pehar prvo sakrili u jednu pećinu u brdima nakon čega je nakon prave pustolovne odiseje po crkvama, kapelama i katedralama predgorja Pirineja povjeren središtu otpora španjolskih kršćana, samostanu San Juan de la Pena.

Upadljivo je u koliko se topografskih i arhitektonskih detalja podudara gralov dvorac Monsalvaesche iz Percevala sa samostanom San Juan de la Pena, koji leži u podnožju 1547 metara visoka Mons Salvatoris (španjolski: Pico de San Salvador; u okcitanskomu narječju: Mont (sant) Salvatge). Kralj grala Anfortas pokazuje osobine povijesnoga kralja Alfonsa I. Aragonskoga (u okcitanskomu narječju: Anforts; latinizirano: Anfortius; kraljevao od 1104. do 1134.), a svake se godine za Uskrs povlačio u samostan San Juan de la Pena. Kralj Alfonso, kojega su suvremenici zvali i el Batellador, “vojskovođa”, bio je najveći, upravo legendarni junak španjolske rekonkviste, križarskoga pohoda protiv Maura. Dok Wolfram vitezove grala naziva templarima, Alfonso je bio velik pokrovitelj templarskoga reda kojemu je ostavio trećinu svojega imetka. Kao i Anfortas u priči, tako je i povijesni Anforts teško ranjen u jednoj bitci nakon čega je donesen u San Juan de la Pena, gdje je nakon sedam tjedana umro. Samo je u narodnomu vjerovanju živio i dalje, pronosile su se (kao i u slučaju Barbarosse i kralja Artura) glasine da je još živ te da će se jednoga dana vratiti. Očito je ovako nastala legenda o teško bolesnu kralju Anfortsu, kojega čuvaju vitezovi grala/templari dok on, združen s gralom, čeka izbavljenje. Povijesni uzor za lik Percevala (Parsifala) mogao je biti kraljev nećak i suborac, francuski grof Rotrou Perche de Val (španjolski: Conde de Valperche).

U svojoj knjizi Otkriće svetoga grala iz 2003. godine pokazao sam kako je najvjerojatnije došlo do nastanka priče o gralu:

Činjenica je da je Guiot de Provins, od kojega je Wolfram von Eschenbach dobio uzor za svoj Parzival, zaista posjetio dvor kralja Alfonsa II. Aragonskoga, “vojskovođina” unuka, kada se ovaj 1774. godine ženio. Kralj je tada pripremao novi pohod protiv Maura. Njegovu je djedu Papa za ratove protiv “nevjernika” odobrio povlastice i oproste kakvi su dodjeljivani križarima. I Alfonso II. se nadao Papinu blagoslovu. Pored toga, htio je pridobiti najbolje europske vitezove da se bore na njegovoj strani. Za to mu je bio potreban neki mit. Tko je sudjelovao u križarskim pohodima na Jeruzalem, borio se za sveti grob. Mit o gralu upućivao je na to da je od križarskoga pohoda za oslobođenje praznoga groba još časnije služenje svetomu grala, simbolu euharistije, u kojoj je Krist živ. Gouiot je povezao priču o gralu s mitom o Arturu; vitezovi okrugloga stola bili su uzori srednjovjekovnoga viteštva, na njih su se trebali ugledati europski vladari.

Godine 1399. kralj Martin I. je naredio, po želji protupape Pedra de Lune, tj. Benedikta XIII., premještanje relikvije u kapelu palače u Zaragozi, a onda u Barcelonu. Njegovi su nasljednici odnijeli kalež najprije u kapelu nove rezidencije u Valenciji, prije negoli je konačno predana kanoniku tamošnje katedrale. Tamo će dugo biti poznat kao Santo Caliz, za više od petsto godina štovan je u jednoj škrinjici bočne kapele. Još se i danas na gornjoj strani njegova stalka vidi tajanstveni natpis, koji je spomenuo Wolfram von Eschenbach i koji treba objaviti “njegovo ime i bit”: “On se zove Lapsit exillis.” Natpis očito potječe iz vremena maurske vlasti jer je pisan kufijskim (staroarapskim) slovima kakva su korištena i u kršćanskoj Španjolskoj u 8. i 9. stoljeću. Njemački stručnjak za srednji vijek, profesor Hans-Wilhelm Schäfer, zapisao ih je kao Al-labsit as-sillis. Premda je, naravno, nemoguće dokazati da je Isus s njim slavio Posljednju večeru, arheolozi su uvjereni da je pehar s dragim kamenjem napravljen u 1. stoljeću prije Krista u Siriji. U Britanskomu muzeju u Londonu nalazimo dvije slične posude za piće iz ovoga razdoblja i s tih prostora. Potječu iz Antiohije, prijestolnice seleukidskoga carstva, a u Jeruzalemu su bile jako omiljene. Za seder večeru u predvečerje proslave Pashe ortodoksni Židovi najradije koriste kamene posude jer je samo kamen smatran stvarno čistim. Glina je previše porozna, lako se u nju može zavući prljavština, srebro su dobivali od rastaljenih kovanica s odrazima poganskih bogova. Tu, dakle, ništa ne proturječi Predaji pa Katolička Crkva i sada priznaje Santo Caliz kao relikviju vrijednu štovanja. Još i danas ga se, dvaput godišnje, na Veliki četvrtak i posljednjega četvrtka u listopadu, u pratnji pripadnika bratstva Vitezova svetoga kaleža, modernih vitezova grala, nosi na glavni oltar gdje nadbiskup Valencije pred njim slavi misu.

Upravo u ljeto 2006., kada je svijet diskutirao o Brownovim bogohulnim tezama, pravomu je gralu ukazana posebna počast. Kada je papa Benedikt XVI. u povodu Svjetskoga susreta obitelji bio u Valenciji, došao je u katedralu da mu u kapeli grala, u nazočnosti desetaka biskupa, pokažu sveti kalež. Potom je postao počasnim članom bratstva Vitezova grala te se upisao u njihovu zlatnu knjigu. Kada se kratko nakon toga obratio građanima Valencije, naglasio je: “Zastao sam se pred slavnom relikvijom Santo Caliza” – čime je kaležu potvrdio status relikvije. No nije na tome ostalo. Kada je Papa sljedećega dana, 9. Srpnja 2006., pred više od dva milijuna ljudi slavio završnu misu Svjetskoga susreta obitelji, posvećivao je po svojoj izričitoj želji sa Santo Calizom, koji je možda nekoć bio Isusov pehar. Time se zatvorio krug, Papa se nadovezao na Predaju prve Crkve koja je izgubila svoju važnost prenošenjem relikvije u Španjolsku u 3. stoljeću. Tako je on otkrio tajnu svetoga grala – tiho, ali znakovito, potpuno suprotno od razvikanih trivijalnosti iz Da Vincijeva koda.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Michaela Hesemanna “Legende, mitovi, laži”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.