UPOZNAJTE SVETICU DANA

Sv. Hildegarda iz Bingena – proročica, mističarka i naučiteljica Crkve

Kod nas ta mističarka, glasovita zbog svojih viđenja, koja joj zaslužiše ime »proročice iz Njemačke«, nije naročito poznata. Rodila se god. 1098. u Bermersheimu, u Porajnju. Otac joj se zvao Hildebert, a bio je službenik biskupa u Speyeru. Znamo i za ime jednog njezina brata koji se zvao Drutwin.

Sveta Hildegarda iz Bingena biti će početkom listopada proglašena crkvenom naučiteljicom

Kad je Hildegardi bilo 8 godina, roditelji je dadoše redovnicama u Disibodenbergu, gdje ju je odgajala rekluza Juta. U petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu.

Prema priznanju same sv. Hildegarde glavni joj odgojitelj bijaše Božja mudrost. Još kad je imala tri godine, vidjela je u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje svojom lijepom latinštinom nazivaše »umbra lucis viventis« – sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu, što ju je godinama stekla. Njezina veoma živahna inteligencija brzo je shvaćala i u sebe sve pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje pogoršavalo i kad joj je Bog povjeravao važne misije.

Hildegarda je u svom mukotrpnom životu bila vidno prožeta velikim pouzdanjem u Božju providnost. To se naročito očitovalo onda kad je g. 1150. postala opatica pa je svoj samostan htjela iz Disibodenberga premjestiti u Bingen na Rupertsbergu i pri tom naišla na mnoge poteškoće od monaha iz Disibodenberga. Isto je bilo kad je osnivala podružni samostan Eibingen u Rüdesheimu te kad je morala obavljati svoju čudesnu vlast ili slušati božanska nadahnuća, koja su je poticala da se približi moćnicima. Bilo je to u vrijeme kad je borba između Crkve i carstva bila veoma oštra. Tako nam je iz povijesti poznato da je njemački episkopat god. 1157. u većini pristao uz stranku Fridriha Barbarosse, a protiv pape Hadrijana IV. Rajnska je oblast i god. 1159. pristala uz cara Barbarossu, a protiv novoga pape Aleksandra III.

Tada se ponizna redovnica Hildegarda bez ikakva oklijevanja obratila i papi i caru, koji je prema njoj osjećao veliko strahopočitanje. Sveta se opatica nije bojala ni biskupâ ni prelatâ, kojima je zbog porokâ i propustâ prijetila božanskim kaznama. Redovnicima, klericima, redovnicama stalno je dozivala u pamet njihove obveze i dužnosti. I zanimljivo je da su se svi s poštovanjem prigibali pred njezinim autoritetom, da su od nje tražili odgovor na pitanja iz teologije, crkvene i redovničke discipline te joj povjeravali čak i tajne svoje savjesti. Od svetice se sačuvalo oko 300 pisama koja su najvećim dijelom bila upravljena dostojanstvenicima.

Hildegarda, iako redovnica stroge klazure, triput je morala napustiti samostan te za dobro Crkve poći na put. Tada je činila i ono što je onda bilo nečuveno: na javnim je trgovima držala govore obraćajući se kleru i puku, a posjećivala je i brojne samostane.

Na svome posljednjem apostolskom putu god. 1170. pobožna i učena opatica došla je u švapsko mjesto Kirchheim. Ondje ju je Werner von Kirchheim pozvao da progovori jednoj zajednici svećenika. Nakon toga ju je isti svećenik Werner iz Kirchheima u jednom pismu zamolio za ovo: »U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.«

Na to je sveta Hildegarda napisala istom svećeniku značajno pismo koje je kasnije uvršteno u Migneovu patrologiju Patres Latini i što ga je u novije vrijeme ponovno objavio u zbirci Mater Ecclesia o. Hugo Rahner, DI. Iz tog se pisma jasno vidi koliko je svetica revnovala za nutarnju obnovu Crkve i pri tom jasno spoznala da takva obnova mora početi od svećenika. Iako je to pismo staro preko 800 godina, još uvijek je veoma suvremeno. Evo barem nešto iz toga pisma!

»Kad sam god. 1170. od Utjelovljenja Gospodnjega dosta dugo ležala na bolesničkoj postelji, gledala sam, budna tijelom i duhom, lik veoma lijepe žene. Izvrsna u ljupkosti, privlačna u svojoj ljubaznosti, posjedovala je takvu ljepotu da to ljudski duh nije mogao shvatiti. Njezin se lik dizao sa zemlje do neba. Bila je obučena u blještavu odjeću od bijele svile, u plaštu što bijaše ukrašen dragim kamenjem – smaragdom i safirom – te biserima i biserčićima. Na nogama je nosila obuću od onyxa. Ali lice joj bijaše pokriveno zemaljskom prašinom, a njezina svilena odjeća na desnoj je strani bila rastrgana. Plašt joj je izgubio sjaj prvotne ljepote, dok su joj cipele odozgora bile zamazane. Ona je snažnim, zvonkim glasom vikala gore prema nebu u visine i govorila: ’Čujte nebesa i vidite kako je moje lice puno praha! Tuguj, zemljo, jer moja je odjeća rastrgana! Ustrepti, bezdane, jer moje su cipele zamazane! Lisice imaju jame i ptice nebeske svoja gnijezda, ali ja nemam nikakva pomoćnika ni tješitelja ni štapa o koji bih se mogla osloniti i održati.’

I dalje je govorila: ’Nekoć sam bila skrivena u Očevu krilu sve do dana kad je Sin čovječji, začet i rođen od djevičanske čistoće, prolio svoju krv. S tom krvlju, kao svojim mirazom, on me je sebi zaručio, da bih u čistom, jednostavnom ponovnom rođenju iz Duha i vode ljudima što su osakaćeni i otrovani pjenom zmije mogla ponovno darovati život. Ali oci, koji su me morali hraniti, svećenici naime, koji su moje lice morali učiniti sjajnim kao jutarnja zora, koji su morali učiniti da moja odjeća slijeva kao munja, a moj plašt kao svjetlucanje dragog kamenja te moje cipele kao sjajno svjetlo, oni su moje lice obasuli prahom, moju odjeću razderali, od mog plašta učinili zamazanu sjenu te zablatili moje cipele. Oni koji su bili pozvani da me u svemu poljepšavaju, nanijeli su mi takvu rugobu. Moje lice blate time što su podvrgnuti velikoj nečistoći svojih razvratnih običaja, opakoj zamazanosti bluda i preljuba, odvratnoj pohoti za novcem, u kojoj se bave kupovinom i prodajom, a što ne spada na njihovo zvanje, vrše tajne i tijelo i krv moga Zaručnika primaju u ruke i usta i tako ga bacaju u jamu, kao kad bi se čisto djetešce bacilo u blato pred svinje. Jer isto tako, kao što nekoć čovjek, kad ga je Bog oblikovao od gliba zemaljskoga, bijaše tijelo i krv, dok mu Stvoritelj nije udahnuo u lice dah života, pretvaraju se istom stvoriteljskom snagom darovi kruha i vina na oltaru, kad svećenikova riječ doziva božanstvo, u pravo tijelo i pravu krv Kristovu, koja je moga Zaručnika. Samo što to čovjek, koji je zbog Adamova pada baštinio zaslijepljenost, još ne može vidjeti.

I tako, svježe krvareći, još zjape otvorene rane moga Zaručnika i zjapit će tako dugo dok budu otvorene i rane ljudskih grijeha. I baš te rane kaljaju svećenici koji bi me ipak morali obući u bijelo platno i služiti mi u neokaljanoj čistoći, kad se iz neutažive želje za posjedovanjem sele iz crkve u crkvu.

A moju odjeću razdiru ti izdajnici zakona, Evanđelja i svećeničkoga dostojanstva, i potamnjuju sjaj moga plašta, kad dužnosti svoga zvanja obavljaju nemarno te ne hode u dobroj volji, kreposnim činima, u smaragdu uzdržljivosti i drugim dobrim i pravednim djelima, kojima bi Bog kao po raznim vrstama dragoga kamenja bivao slavljen. I kaljaju gornji rub moje obuće kad ne idu pravim, tvrdim i strmim putovima pravednosti, ne dajući svojim podložnicima ni kakav dobar primjer. Pa ipak tamo dolje kod nekih nalazim svjetlo istine…’

I čula sam glas s neba, koji je govorio: ’Slika te žene predstavlja Crkvu. Stoga, o čovječe, koji to vidiš i slušaš riječi tužbe, naviještaj to svećenicima koji su postavljeni da vode i poučavaju Božji narod te kojima je isto kao i apostolima bilo rečeno: Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje svakome stvorenju! Jer kad je Bog stvorio čovjeka, označio je u njemu sve stvorenje, kao što je označeno vrijeme i broj cijele jedne godine na malom komadu pergamene. Zbog toga je Bog nazvao čovjeka – svim stvorenjem!’

I drugi put sam ja siromašna slaba žena vidjela iz korica izvučen mač, koji je lebdio u zraku. Jedna je strana bila obrnuta protiv neba, druga protiv zemlje. Taj mač bio je nadvijen nad svećenstvo, a koji je i prorok nekoć predvidio, kad je pun začuđenja zaviknuo: ’Tko su oni što lebde poput oblaka, ko golubovi prema golubinjacima svojim?’ (Iz 60,8). Jer ti su ljudi uzdignuti iznad zemlje te odijeljeni od običnoga puka. Zato bi morali živjeti sveto te hoditi i djelovati u djetinjoj jednostavnosti. No oni su sada u svom vladanju i djelovanju zli. I vidjela sam kako je taj mač u veoma mnogim mjestima uništio svećenstvo. Vidjela sam ipak ujedno i veliku skupinu čistih, bogobojaznih i jednostavnih svećenika, koje će Bog u tome pohodu izuzeti, onako kao što je nekoć odgovorio Iliji: ’Ostavit ću u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala’ (1 Kr 19,18). O da se ipak i vi obratite toj četi dobrih pa da bi na vas opet strujao neugasivi oganj Duha Svetoga!

’Sadašnje vrijeme nije vrijeme ozdravljenja. Po načinu života što je sličan zmiji, koja se s ljudima sad igra, a sad ih opet grize, naše vrijeme stoji u novim i starim ranama, koje su pune boli. Crkva je, naime, napustila stanje pravednosti. Sjeverni vjetar brije oko Crkve, trese njezinim dijademom, vuče njezine haljine, tako da svećenstvo dolazi do kolebanja. To će trajati tako dugo dok ne bude došlo do očišćenja koje traže grijesi grješnoga puka. Mnogi u svojoj smiješnosti idu u korak sa saducejima. Po tima i drugim grijesima ljudi dere se odjeća Crkve i njezino se kraljevsko ime zastire žalošću. Pa ipak Crkva čuva svoje pouzdanje u svoga Zaručnika, u nadi da će po njemu zadobiti opet sjaj svoje krune i svoje odjeće te ugledati divan dan kad će, nakon uništenja zloće i nevjernosti, po sunčanom sjaju vjere biti urešena kao naušnicama. I kad bi vas sada Duh Sveti mogao zapaliti, da se po Božjoj milosti očistite od svakoga grijeha te i dalje koliko je to samo moguće opet pridonosite sjaju Crkve!’«

Sveta Hildegarda, ta jaka žena, u krugu svoje redovničke zajednice pokazivaše se ipak puna one prave ženske i majčinske dobrote i nježnosti. U zajednicu je unosila radost i vedrinu te je nastojala pripomoći svim sestrama da služe Gospodinu s veseljem. Naročito je pokazivala nježnost prema bolesnima, njima je priskrbljivala lijekove, a kad to nije bilo dostatno, obraćala se Gospodinu da ih on, ako ustreba, izliječi i čudom.

U dobi od 40 godina započela je sa zapisivanjem svojih viđenja. To su apokaliptički opisi, a polazna im je točka, osim Biblije, vjerske istine i život Crkve. Stil joj je pisanja mračan pa je zbog toga dobila i naziv »rajnske sibile«. Prva zbirka svetičinih viđenja nazvana je Scivias, a time se želi reći ovo: »Upoznaj Gospodinove putove!« Ta je zbirka god. 1147. bila dana na uvid papi Eugenu III. Papa je, ne želeći joj dati formalno odobrenje, rekao samo da u njoj nije ništa otkrio što bi bilo u suprotnosti s naučavanjem Crkve.

Nakon veoma bogata života Hildegarda je prvih dana mjeseca rujna 1179. počela teže pobolijevati. Bolest je bivala sve teža pa ju je 17. rujna 1179. u dobi od 82 godine posve shrvala. No bio je to samo prijelaz iz vremena u vječnost. Njezina je uspomena ostala ipak i u vremenu veoma živa.

Papa Ivan XXII. proglasio je Hildegardu 1326. blaženom, a papa Benedikt XVI. potvrdio je 2012. njezinu svetost i proglasio ju crkvenom naučiteljicom („doktorica sveopće crkve“, „Doctor Ecclasiae universalis“).

Jedan francuski učenjak nazvao ju je »čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog njezina znanja«. Bila je ona, doista, žena genijalne nadarenosti. Od njezinih spisa najznačajnija je velika mističnovizionarska trilogija: dogmatski Scivias, Knjiga životnih zasluga, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te napokon Knjiga božanskih djela, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju dali su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice. Bila je i glazbeno veoma nadarena. Pisala je latinski, a njezine se pjesme prema mišljenju stručnjaka za srednjovjekovno pjesništvo mogu uspoređivati s pjesmama Notkera iz St. Gallena.

No ljepše je od svega toga ono što o njoj zapisa neki životopisac: »U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala nijednoga čovjeka.«

Izvor: Sveci.net

Objavljeno: 17. rujna 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi