Jesen 2021. Dok na biciklu siječem Teslinu, opazim skupinu ljudi načičkanu oko ulaza WHW-ove Galerije Nove. Otvorenje je neke izložbe. Slika na plakatu prikazuje nešto kaotično, mračno i blasfemično. I jako ružno. Naslov izložbe ima veze sa subverzijom.

Željeti biti subverzivan, to je prirodno poput disanja. Jer život mora ponuditi malo više od onoga što je u izlozima, zar ne… Umjetnici su uvijek subverzivni. Mladi također. No biti subverzivan nakon tolikih ponovljenih potkopavanja sustava nije nimalo lako. Nakon tolikih avangarda, tu se hoće lude kreativnosti. Jer današnji pokušaj subverzije uglavnom je proizvođenje goleme količine ružnoće i besmisla.

Svaki su-stav mreža je odnosa koji se grade na polaritetima, na oprjekama. Sustav ne poznaje besmisao; on je opreka proizvoljnoj nesređenosti u kojoj je sve svejedno. Uvijek i svugdje, subverzija je raspetljavanje čvorova smisla da bi se svezali neki novi čvorovi. Da nikakvih novih čvorova nema, pokazuje se nemogućim.  Ipak, shvativši korijen riječi, netko je pomislio da sub-vergirati znači uroniti pod površinu, i izbaciti ono što je pod zemljom, pod kožom, u crijevima, u grotlu podsvijesti. Zato uglavnom ono „progresivno“, koje bi trebalo biti subverzivno, to doista i jest u smislu regresije na ono crijevno, mračno, pred-organičko, pred-misaono, pred-čovječje koje još-nije-ljudsko. Ako išta potkopava, potkopava mogućnost organičkog, smisaonog, ljudskog.

Progresivno navodno znači oslobađanje od spona, spona predrasude, države, patrijarhata, kapitalizma, poretka ili čega već, ali stvarni je rezultat najčešće oslobađanje od svijesti, misli, bilo kakvog s-misla. Progresija u kulturi zapravo je regresija, povratak na život bića iz kojih je čovjek niknuo, u atavistički mrak, u sve ono nisko i primitivno, gdje migolje krikovi i nagoni se koprcaju u strahu. To jedno nešto koje teži biti ništa, u čemu sloboda nije ni načelno moguća. Gotovo svi danas „subverzivni“, subverzivni su na taj način. A ako se to radi u ime umjetnosti, onda potraga za ljepotom i smislenom porukom nestaje kao fantom u noći, i pada kao koleteralna žrtva. Najčešća je obrana takve umjetnosti da ona ukazuje na lošost svijeta iz kojega proizlazi, kako bi se stvari popravile. No kada se potraži njezin sadržaj, otkrivamo da ona ne afirmira ništa, da je u stvari negacija radi negacije. Junak-simbol današnje subverzije trebala bi biti čovječja ribica (kako se nitko još nije toga sjetio?).

Može li se onda nekako biti stvarno subverzivan, rušiti da bi se gradilo nešto dobro? Zapravo, subverzivno je biti za nešto a ne samo protiv nečega, biti pristojan, nenametljiv i blag. Reći svakomu „dobar dan“. Saditi nov svijet u gredicama koje otkopaš u zapuštenim žardinjerama. Jer to je strategija koju scena ne razumije, koja je zbunjuje.

Subverzija redovito doživljava protivljenje i optužbe za samopromociju, zavjereništvo ili koristoljublje. Netko tko je skroman, iskren i pošten, odnosno trudi se biti takav, tko iznosi svoje misli javno i pritom nešto i stvara, doživljava optužbe kao najopasniji agent svih paklenskih sila. To mu je već 3/5 indicija da je na dobrom putu do subverzije.