Otac Stjepan Tomislav Poglajen, hrvatski isusovac fascinantnog života, i 30 godina nakon svoje smrti relativno je nepoznat u svojoj Domovini. Unatoč tome, zbog velikog zalaganja u borbi protiv totalitarizama 20. stoljeća, ovom je svećeniku nedavno knjigu posvetio jedan od najcjenjenijih autora američke religijske desnice, pisac ‘Benediktove opcije’, Rod Dreher. Knjiga ‘Live not by lies’ bavi se pojmom “mekog totalitarizma” i njegovim preuzimanjem američkih institucija te je jedno vrijeme bila i najprodavanija knjiga na Amazonu. Tim povodom podsjećamo na tekst našeg nekadašnjeg urednika i novinara Gorana Andrijanića u kojem se detaljno pozabavio likom Tomislava Kolakovića (kako je u Slovačkoj, gdje je osnivao “podzmene” katoličke zajednice, poznat o. Poglajen). Tekst je originalno objavljen u poljskom povijesnom časpopisu WSieci Historii, a na našem portalu prenesen u siječnju 2015. Zahvaljujemo uredništvu časopisa na dopuštenju za njegovo korištenje.

Poznat je pod više pseudonima koje je koristio dok je evangelizirao u kršćanskim podzemljima diljem svijeta: Tomislav Kolaković, father George, abbe Georges, a u komunističkoj Kini se predstavljao kao Hounag. Mnogi ga smatraju najzanimljivijom osobom Katoličke Crkve u Hrvatskoj, duhovnim i intelektualnim herojem čiji život i djelo još uvijek čekaju priznanje u domovini. U Slovačkoj ga smatraju kandidatom za uzdizanje na čast oltara – tamo je tijekom Drugog svjetskog rata stvorio “podzemnu Crkvu” koja je katoličanstvu pomogla preživjeti godine komunističke represije. U jednom trenutku došao je u samo srce komunističkog režima protiv čijeg se bezbožništva borio – u sovjetsku Moskvu i tamo evangelizirao. Naviještao je evanđelje i u Kini i Indiji, odlazio je svugdje gdje je osjećao da su ljudske duše ugrožene opasnošću ateizma i materijalnog siromaštva. Družio se s najznačajnijim ljudima svojeg doba, duhovnim i političkim vođama vremena i na njih imao snažan utjecaj.

Njegovo pravo ime je Stjepan Tomislav Poglajen. On je bio isusovački redovnik iz Hrvatske čiji je životni put barem jednako fascinantan i uzbudljiv kao onaj osnivača njegova reda – svetog Ignacija Lojole. Slogan isusovačkog reda “Omnia ad maiorem Dei gloriam” Poglajen je sprovodio do konca svoga života. Uvijek je bio na mjestima gdje se stvarala povijest čovječanstva i u pokušavao unijeti u njih svjetlo Božje Riječi, spajajući kontemplaciju i akciju baš onako kako je naučavao sv. Igancije. Njegova biografija više podsjeća na život nekog pustolova nego katoličkog redovnika, ali iza sebe je uvijek ostavljao plodove Radosne vijesti.

Poglajen je rođen 1906. u jednom malom selu kraj grada Našica u obitelji učitelja. Sa 16 godina ulazi u isusovački novicijat u slovenskom gradu Ljubljani, a na uglednom katoličkom sveučilištu u Louvainu u Belgiji studira teologiju, gdje je 1935. zaređen. Tijekom boravka u Belgiji upoznaje se s filozofijom kršćanskog personalizma francuskog filozofa Emmanuela Mouniera koja će imati veliki utjecaj na njega isticanjem dostojanstva ljudske osobe. Drugi veliki utjecaj bio je pokret Katoličke akcije, odnosno pokret Mladih kršćanskih radnika znan pod kraticom JOC (Jeunesse ouvrière chrétienne) kojeg je osnovao belgijski svećenik Joseph Cardijn. S Cardijnom, koji je kasnije postao kardinal, Poglajen se intenzivno družio i raspravljao, a upoznao je i čitav niz drugih katoličkih intelektualaca, među njima i Roberta Schumanna, jednog od osnivatelja Europske Unije. Bio je upoznat i s teorijom distributizma koju je zastupao i popularizirao cijeli svoj život.

Duhovno i intelektualno potpuno formiran 1937. dolazi u Zagreb, u isusovačku rezidenciju u Palmotićevoj ulici. U isusovačkoj provinciji obavlja niz dužnosti – od pastoralnog rada s mladima i radnicima do uređivanja isusovačkog časopisa Život. Bio je jako komunikativan, oduševljavao je svojom otvorenošću i iznimnim znanjem teologije, filozofije i sociologije.

Pater Vladimir Horvat, isusovac i jedan od najboljih poznavatelja dijela Poglajena kaže kako je u to vrijeme časopis doživio svoja “zlatna vremena”.

– Riječ je o najvažnijim godinama tog isusovačkog časopisa. Neke od njegovih propovijedi, poput one na blagdan Svih Svetih 1938. bile su prenašane na radio postaji i o njima se pričalo i desetljećima kasnije – kaže nam Horvat.

Svojim aktivnostima isusovac je u Hrvatsku pokušao prenijeti ideje Katoličke akcije i JOC-a, što je, kaže nam Horvat, naišlo na oduševljenje među mladim radnicima koji su “postali svjesni svojeg dostojanstva i važnosti u društvu”. U to vrijeme pomogao je i Marici Stanković u utemeljenju ženskog svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja. Bio je njihov prvi duhovnik i cijelo je vrijeme ostao blisko povezan s njima.

Poglajen je u svojim člancima već tada oštro pisao protiv komunizma i nacizma. U Životu je 1938. objavio uvodnik u kojem je oštro kritizirao one u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj koji simpatiziraju nacizam zbog njegova antikomunizma, te napisao kako se u slučaju obje ideologije radi o dikaturama od kojih jedna ima rasni, a druga klasni predznak i da su nepomirljive s kršćanstvom. (Jedan dio njegovih tekstova i propovijedi iz ovog razdoblja, kao i njegovi pastoralni i znanstveni radovi, mogu se pronaći u knjizi koju je objavio Glas Koncila, a o kojoj možete više saznati OVDJE.)

Taj i drugi tekstovi protiv nacizma razlog su zbog čega je Poglajen zbog ugroženosti od Gestapoa morao bježati iz Zagreba 1941. nakon uspostave kolaboracionističke NDH i ulaska Nijemaca u Hrvatsku. Prvo je pobjegao u Split, koji je bio pod nadzorom nešto blažih talijanskih fašista, ali je naposlijetku morao bježati i od tamo jer mu je bio ugrožen život. Vratio se u Zagreb, a u knjizi svojih sjećanja “Božje podzemlje” objavljenoj u SAD-u 1948. pod pseudonimom “Father George” (o knjizi više OVDJE) u kojoj opisuje svoje ratne godine prepričao je i taj trenutak. U vlaku iz Splita za Zagreb skinuo je svoju svećeničku haljinu i obukao civilno odjelo. Kada je vlak prolazio preko rijeke, otvorio je prozor i kroz njega bacio u vodu svoj habit. Prošlo je tri godine prije nego što ga je ponovno obukao. Od tada je živio pod raznim imenima, predstavljajući se kao liječnik, vodoinstalater i sveučilišni profesor. Inače, knjigu Božje podzemlje objavio je na nagovor poznatog američkog biskupa i propovjednika Fultona Sheena s kojim je bio prijatelj i koji mu je napisao predgovor za nju.

U Zagrebu je živio u opasnosti iz koje mu se činilo kako nema izlaza. Međutim, tadašnji konzul Slovačke u NDH traži sastanak s njim i moli ga da ide u njegovu zemlju i tamo započne pastoralni rad s mladim katolicima koji su izgubljeni u ratnim neprilikama. On na to pristaje, a prije nego što je krenuo za Slovačku, sastao se s svojim provincijalom i uz njegovu suglasnost izašao iz reda. Pater Vladimir Horvat danas će reći kako je Poglajen unatoč tome ostao “isusovac u duhu” cijeli svoj život. Prema nekim povjesničarima, istup iz Družbe Isusove dogodio se uz pristanak Pia XII. koji je blagoslovio i Poglajenov odlazak u Slovačku. Zbog opasnosti od nacista, dobio je lažnu putovnicu i novi identitet. Tada se zvao Tomislav Kolaković (djevojačko prezime njegove majke) i predstavljao se kao liječnik. Na slovačkoj granici je jedan njemački vojnik, nakon što se Poglajen predstavio kao liječnik, tražio od njega da mu previje veliku ranu na nozi. Svećenik je to učinio bez problema, jer je znao puno o medicini koju je neko vrijeme proučavao i nastavio je put. Bilo je ljeto 1943.

Nakon dolaska u Slovačku Poglajen je odmah počeo organizirati “podzemnu crkvu”. Smatrao je kako će s dolaskom Sovjeta na taj teritorij komunisti uništiti sve vidljive institucije Katoličke Crkve i zbog toga je razvijao duhovne formacije u tajnosti.

POGLAJEN

Jedna od rijetkih fotografija Poglajena snimljena nakon Drugog svjetskog rata.

– Tu Crkvu nazvao je “Obitelj”. Temeljna stanica bile su joj skupine od pet-šest ljudi, laika ili svećenika. Sastajali bi se i proučavali Bibliju i molili se, a svatko bi od njih imao posebnu dužnost u apostolatu, povezanu s pozivima koje je obavljao u svom životu. Sve je to radio uz suglasnost slovačkih biskupa. Prve kontakte koje je napravio bili su sa studentima, a djelovao je po cijeloj Slovačkoj, te djelovima Češke i Mađarske – pojasnio nam je pater Horvat.

Kako su puno puta kasnije istaknuli slovački crkveni velikodostojnici i svećenici, rad Poglajena (Kolakovića), koji je među članovima “Obitelji” bio poznat pod tajnim imenom “Vlado”, ostavio je neizbrisiv duhovni trag u tamošnjoj Katoličkoj crkvi. Upravo su njegove metode i način organizacije pomogle Crkvi da preživi nasilnu ateizaciju tijekom godina komunističkog režima. Krajem 1944. Poglajen se sa nekoliko svojih suradnika pridružio slovačkim partizanima nakon što je shvatio da je Gestapo razotkrio njegov identitet. Cijelo to vrijeme, Poglajen je, pa i u partizanima, potajice svakodnevno služio misu. U “Božjem podzemlju” je napisao kako je to radio “kasno u noći u siromašnim kućicama”, a dok je bio u partizanima u “rovovima, nedaleko od patrola Crvene Armije”.

“Misno sam vino skrivao u bočici za jod koja se nalazila među lijekovima koje sam nosio predstavljajući se kao liječnik. Hostije sam držao skrivene među aspirinima”, pisao je Poglajen. I tamo, u partizanima, evangelizirao je i širio Božju Riječ, ipak pazeći da ne otkriju da je svećenik.

U partizanima je došao u kontakt s Crvenom Armijom i shvatio da u njezinim postrojbama još uvijek ima onih koji nisu indoktrinirani komunizmom i ostali su istinski vjernici. To je probudilo njegovu nadu u “rekristijanizaciju Rusije”, onako kako ju je prorekla Djevica Marija Fatimska. Dok je bio u partizanima, preko svojih suradnika dao je tiskati 200.000 letaka s likom Iverske Bogorodice i molitvom na ruskom jeziku i dijelio ih sovjetskim vojnicima.

Nakon svršetka rata odlučio je putovati u Moskvu i sam se osvjedočiti u način na koji sovjetski režim funkcionira. To putovanje dogodilo se u svibnju 1945., a njegove točne okolnosti dosta su nejasne. Ono što se zna jest da je putovao uz pristanak sovjetskih dužnosnika. Njegove nade o mogućem dijalogu s sovjetskim vođama (navodno se želio susresti i razgovarati sa samim Staljinom) potpuno se nestale već dok je došao do Lvova i tamo se osvjedočio u progon nad grkokatoličkom i katoličkom crkvom koju su komunisti već započeli. U Moskvi je to shvatio do kraja, a detalji njegova boravka u sovjetskom glavnom gradu ostale su nepoznati. Navodno je tajno krstio nekoliko sovjetskih funkcionera i njihove djece.

– Poglajen je naprosto htio biti na mjestima za koja je osjećao da su tamo ljudske duše u opasnosti – objasnio nam je pater Vladimir Horvat.

U Slovačku se vratio krajem srpnja 1945., a nedugo kasnije otputovao je u Rim i tamo imao privatnu audijenciju kod pape Pia XII.

“Pater, je li istina da ste sada Slovak?”, navodno ga je pitao Papa na početku audijencije na kojoj ga je Poglajen izvjestio o stanju u SSSR-u.

U prosincu 1945. Poglajen/Kolaković dolazi u Prag i nastavlja sa svojim “podzemnim” evangelizatorskim aktivnostima u cijeloj Čehoslovačkoj. Međutim, komunistička policija počinje se intenzivnije zanimati za njega. Uhićen je, zajedno s još nekoliko članova Obitelji, u siječnju 1946. i završio je u istražnom zatvoru gdje je, kako je opisao u “Božjem podzemlju” bio mučen. Čak i tamo služio je misu, a vino i hostije pribavio mu je jedan od zatvorskih čuvara koji je bio član Obitelji. Potajice je pričešćivao zatvorenike na svakodnevnim šetnjama u zatvorskom dvorištu.

Bio je optužen, kao i njegovi suradnici, za “protudržavnu zavjeru”. U zatvoru je proveo nekih pola godine, a naposlijetku je ipak sud donio oslobađajuću presudu, navodno nakon intervencije nekih zapadnih diplomata u Pragu. Poglajen je shvatio kako su njegove daljnje aktivnosti u Čehoslovačkoj onemogućene i prebacuje se u Belgiju.

Od toga momenta, dakle od kolovoza 1946., pa do smrti u Parizu 1990., o njegovom djelovanju ne zna se previše. Razlog tome jest što je inzistirao na tajnovitosti, jer je bio siguran da ga prate komunističke obavještajne službe. Ono što se zna jest da je 1947. ili 1948. boravio u Kini gdje je predavao na jednom seminaru. Navodno je putovao i u Vijetnam i na Tajvan, a bio je i nazočan, te jako aktivan “iz pozadine” na Drugom vatikanskom koncilu. Kasnije je, pak, usmjerio svoje aktivnosti na Indiju gdje se borio protiv siromaštva, organizirajući tamošnje stanovništvo u poljoprivredne zadruge, gradeći im kuće, a za žene je organizirao tečajeve šivanja, posla od kojega su kasnije uzdržavale svoje obitelji. Pater Horvat ispričao je kako se Polgajen u Indiji susretao sa Majkom Terezijom, te kako okolo kruži jedna priča čija istinitost nikada nije definitivno potvrđena.

– Poglajen je u Indiji doživio srčanu kap i od šoka je taj poliglot zaboravio sve jezike koje je znao osim hrvatskog. Šaptao je ‘Vode, vode’ i nitko ga nije razumio osim Majke Terezije. Ona je hrvatski znala od naših svećenika koje je poznavala u Skopju i dala mu je vode, te mu tako spasila život – ispričao nam je Horvat.

Poglajenova smrt također je potpuno tajnovita. Umro je krajem travnja 1990., a sprovodna misa služena je u crkvi sv. Franje Ksaverskog u Parizu. Ono što zvuči nevjerojatno jest da samo nekolicina ljudi zna gdje je točno pokopan.

Danas je njegovo ime u Hrvatskoj prilično nepoznato. Nejasno je koji su razlozi za to, osim da njegov neuobičajeni način evangelizacije možda ipak nije bio “malo previše” za neke crkvene starješine. Za patera Horvata, međutim nema dvojbe o važnosti ovoga svećenika:

– Poglajen nam može biti uzor kako i u najtežim povijesnim situacijama pronaći način da se sačuva dostojanstvo čovjeka i čistoća vjere. Živimo u vrijeme krize i takvi uzori su nam potrebni.