Što je kultura? Značenje pojma kultura sustavno se i uporno osiromašuje, toliko da je razložno govoriti o eroziji kulture, u određenom smislu čak i o njegovu slobodnom padu. Na mnoge se načine očituje da kulturu u suvremenom zapadnom svijetu tzv. odgovorni – uključujući i naš politički i društveni sustav – upravo zadužuju za njezinu samodestrukciju, a uz to i za širenje destrukcije u svim smjerovima, za svođenje njezina smisla i ljepote na uzgrednost.

Suvremenu kulturu – onu sustavno podržavanu – odveć često, pa i pretežito, određuju provokacija, prenemaganje, izrugivanje i ispraznost (pritom redoslijed ovih odrednica možete promijeniti prema vlastitom nahođenju). Suvremenu kulturu potire odsutnost nadahnuća. Odsutnost originalnosti. U nedostatku originalnosti, svoj sadržaj crpe u kidanju, rastakanju originalnosti drugih (njima tuđe originalnosti). Pritom je pozivanje na slobodu kulturnog stvaralaštva tek prozirna isprika za slobodu obezvređivanja. Oni pak koji tu tzv. slobodu štite i promiču su – moguće i ne znajući – odustali od odgovornosti i ljepote koje prožimaju istinsku slobodu i prepustili se robovanju.

O suvremenoj kulturi osobito svjedoči njezin strah, zazor od ljepote. Jer s ljepotom ne možeš bilo kako. S ružnoćom možeš. Ljepota je po svojoj naravi zahtjevna i poticajna. Ružnoća je pomirenost s odumiranjem.

Kultura je – u svojoj biti – otkrivanje smisla. Iskazivanje zadivljenosti. Zahvalnosti i odgovornosti. Hod ususret smislu. Svojevrsni razgovor sa svojom dušom. I s Bogom. Kroz to i potraga za boljim svijetom. Zauzetost za njega.

Kultura, napose kultura kršćanskoga nadahnuća, nije i ne može biti reakcija na kulturu lišenu svoje biti i svrhe. Ona je po svojoj naravi kultura izvornosti, kultura ljudskog odziva Božjem pozivu, kultura odgovornosti za svijet u kojem živimo, za ljepotu i dobrotu u njemu. Kultura kršćanskoga nadahnuća ni s kim se ne obračunava i to je, na neki način, u očima svijeta čini slabom.

Poslanje kulture kršćanskoga nadahnuća je življeno Bogoslužje, posvećenost životu i svijetu. Udomljavanje Boga i udomljavanje u Bogu istodobno. To se, dakako, događa i na osobnoj razini i na razini Crkve. Svatko je, tko se poziva na Boga Isusa Krista, tko se naziva njegovim, pozvan oblikovati tu kulturu, ne očekujući zbog toga nikakva priznanja. Jer čovjek je blagoslovljen već time što se prepoznao pozvanim. Izostane li crkvena podrška, premda bude bolno, to nije razlog da se zastane.

Ako sam pozvan – a pozvan sam – da pjevam Bogu, izlit ću mu svoju dušu. Bez ostatka. To će biti moj čin ljubavi i zahvalnosti. I u tome ću naći svoje ispunjenje.

Stjepan Lice | Bitno.net