DUŠE KOJE ISPISUJU VJEČNOST

Stjepan Lice: Duše u svijetu kazališta sjena

I tako, događa se da kazališta sjena ispisuju povijest, ispisuju okradajući je, a da duše, time što svijetle, ispisuju vječnost. I posred vječnosti upravo ovaj trenutak. Jer u beskrajima onoga što se čini da jest, jedino one uistinu jesu

Foto: www.libreshot.com

Nekom zabunom – ili prijevarom – ondje gdje su jednako i svi umni i svi priprosti ljudi smatrali prikladnim, pa i nužnim, utemeljiti stupove društva, neki, koji su si na kojekakve načine prigrabili moć, izgradili su kazališta sjena ili, barem, zauzeli prostor za njihovu buduću gradnju. Zbog toga se čitav svijet čini premrežen kazalištima sjena. Kao da se pravi život, istinska ljudska povijest, događa u njima i po njima. Sve ostalo graditelji kazališta sjena označuju zastranjenjem pa i nepostojećim.

Jednoga dana, posve neočekivano, u jedno su kazalište sjena ušle – duše. Jednostavne i bezazlene duše koje su umjele samo jedno: svijetliti. Upravitelji kazališta sjena – točnije: sjene različitih oblika, dužina i izrazitosti, ali uvijek sjene – bili su zapanjeni. Otkuda ti likovi? Što učiniti s njima?

Nijedna od tih duša nije bacala sjenu ni na koju stranu i, zbog toga, nijednu nije bilo moguće svrstati bilo kamo. Premda su neki mislili da postoje lijeve i desne sjene, sjene okrenute prošlosti i budućnosti, jasno je da postoji samo jedna vrsta sjena: sjene. Sjene u svemu nepostojane osim u svojoj ustrajnosti da budu sjene a da pritom odviše ne pitaju: čije? Sve njihove mijene u dužinama, izrazitosti, ispreplitanju, manje su važne. Važno je samo da ih se može prepoznati, upotrijebiti i – po potrebi – ugasiti. Kao da ih nije ni bilo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zbog toga se sve sjene grčevito drže trenutka u kojem se osjećaju važne. I ne trpe nikakve svjetiljke jer svaka svjetiljka, pa i ona najneznatnija, otkriva njihovu otužnu oskudnost. Pogotovo ne trpe duše, svijet duša koji se u svim mijenama vremena otkriva kao čuvar vrijednosti. Kazališta sjena su, naprotiv, čuvarice nevrijednosti. I ne samo čuvarice nego i stvarateljice uvijek sve novijih i novijih, a – u biti – uvijek istih, jednako starih nevrijednosti.

Sjene su navalile na duše, nastojeći ih satrti. Ili, barem, prekriti. Učiniti ih nevidljivima. Ne uspiju li to, izrugat će ih, izgurati ih na rubove svijeta. Svijet sjena za njih je jedini poznati svijet. Jedini svijet u kojem se osjećaju kod kuće. I zato sjene uvijek štite jedna drugu. Iz naraštaja u naraštaj. Sjene različitih svjetova uvijek se prepoznaju u njima bitnome: u tome što su sjene. Život, povijest čovjekova za njih je samo ono što je zatočeno u sjenama. I, začudo, upravo to nazivaju slobodom. Onom, oko koje je vrijedno truditi se.

Duše, čini se, nemaju tu podršku koju si sjene međusobno pružaju. Svakoj je duši povjereno svjetlo i ona je za njega odgovorna. I koliko je hrabra, toliko svijetli. Događa se i da sagori. U tome sjene nalaze rješenje svojih poteškoća. Nastoje odijeliti duše jedne od drugih, zavući se između njihovih svjetala. I čekati. Misle da vrijeme radi za njih. Da nakon što svjetiljke utrnu, ostaju samo sjene. No često se događa da  shvate da će u utrnuću svjetiljaka otkriti da one – sjene – i ne postoje. Jer za postojanje, za život, nužno je upravo ono čega se sjene tako spremno odriču.

I tako, događa se da kazališta sjena ispisuju povijest, ispisuju okradajući je, a da duše, time što svijetle, ispisuju vječnost. I posred vječnosti upravo ovaj trenutak. Jer u beskrajima onoga što se čini da jest, jedino one uistinu jesu.

Stjepan Lice | Bitno.net


Objavljeno: 23. svibnja 2018.

Možda vam se svidi