“Kao i nakon svakog strašnog potresa, od čijih posljedice nas groza i ogroman bijes (zbog nemoći) hvata, nađe se uvijek neka cijela Gospina slika, kip ili križ u srušenoj kući ili crkvi pa se onda paradira njima tumačeći kako se eto Bog ili Gospa ipak brinu. Ako me išta iritira u takvim strašnim tragedijama, to je ta, tobožnja, briga Krista za komad drva na zidu, a ne za žive ljude i njihovu sudbinu ili briga Gospe za svoju sliku ili kip, a ne za zdravlje i život ljudi. Krist je svoj život dao za nas i njegovu brigu vezati samo uz čuvanje nekog predmeta, pa i najsvetijeg, a ne ljudi, posvema je krivo i iritirajuće. Molitva i konkretna pomoć stradalima je ono što nadahnjuje.”