Gotovo da i nema Splićanina koji nije čuo ovaj stih iz himna Stopama vjere. Barem jednom u životu, sedmog svibnja, na Dan Grada, dan svetog Dujma, kada se, u pratnji tisuća Splićana i ovog stiha kao refrena koji se ori iz zvučnika posloženih na dnu Marmontove, niz Rivu (krenuvši od katedrale) spušta ulazna procesija s moćima splitskog nebeskog Patrona. Na otajstven način tako Krist u pratnji svetog Dujma i vjernog splitskog puka ulazi u splitski prostor i vrijeme. Uskoro tijekom misnog slavlja uslijedi i darovna procesija, kada taj splitski puk pristupa oltaru i donosi na gozbeni žrtvenik Kristov plodove zemlje i rada ruku svojih. A na koncu uslijedi i izlazna procesija kada taj isti puk susrevši na otajstven način Krista u pratnji svetog Dujma prima poslanje da krene u svijet (Mt 28) privodeći Kristu sve narode. I otprilike tako nekako već više od 1700 godina Splićani žive (otprilike) taj i takav dinamični kult na (ili u blizini, bar) Rive koja blista (kako pjeva jedan naš znameniti sugrađanin) kao „najlipša, na planeti malena al’ u srcu najdraža“. Na planeti koja je svaki od tih 1713. puta od mučeništva sv. Dujma prešla oko 940 milijuna kilometara krećući se brzinom od 30 kilometara u sekundi oko Sunca, prirodnog polazišta za kult Sol Invictusa (Dioklecijan), a potom i Mladog Sunca s visine (Krist).

Da, Split, „najlipši grad na svitu“, je grad kontrasta. Grad paradoksa. Dok jedan dio najlipšeg grada na svitu hodočasti „najlipšom Rivom“ (i ovim svijetom) u procesiji za Dujmom i Onim koji je „najljepši od sinova Adamovih“ (Ps 45,3) poneseni njegovom ljepotom i od te Ljepote poslani u svijet, drugi dio nezainteresirano sjedi i promatra taj spektakl ispod suncobrana štekata i hladovine palmi (ili pod njima leže s natpisom „Zimmer frei“); opijeni ljepotom mediteranskog ambijenta te iste Rive, pjevušeći u tiho u sebi neki vlastiti ditiramb, onaj Nazorov ili onaj popularni suvremeni splitski: „ništa mi neće ovi dan pokvarit’„. Dok jedan dio „cvita“ splitske mladosti napušta „Dolinu žutog cvijeta“ brnistre (grč. aspalathos) trbuhom za kruhom po bijelom svijetu, drugi dio njegove mladosti nošen idealom „bile boje kao najboje boje“ u splitskim predgrađima nalazi svoj „komad zemlje svete i tu sagradi dom“, jer „tu se rađa, tu se živi i u znoju starost dočeka“ za generacije koje dolaze. Često je i taj dom (paradoksalno) izgrađen na već postojećoj višekatnici, tj. grbači roditelja – Splićanina putnika/gastarbajtera koji je svu svoju egzistenciju usmjerio k tome da „spasi“ svoje dijete od vlastite višedesetljetne sudbine – crnčenja na bauštelima stranih vlasnika u stranoj zemlji. Istovremeno, dok se za fotelju gradonačelnika bore cijenjene gradske starješine, jedan fetivi Splićanin a drugi splitski Vlaj, vjerojatno hladeći šampanjac u pričuvi za eventualni dan proslave, po gradu hodaju njihovi nezaposleni vršnjaci, ne toliko cijenjene gradske starješine, „hodočasteći“ od kontejnera do kontejnera, u potrazi za praznim plastičnim bocama. Ili se u očaju oskudice laktare za besplatni tanjur fažola na Marjanu „slaveći“ „praznik rada“ užežin fešte svetog Dujma.

Imajući sve ovo na umu, u prigodi proslave blagdana svetog Dujma a time i Dana grada Splita imamo priliku, uzimajući za primjer svetog Dujma, priupitati se: tko je Splićanin? Tko su zaslužni Splićani u povijesti grada? Što je u srcu identiteta i kulture svakog Splićanina, ili barem većine njih koji se smatraju kršćanima? Je li kršćanska kultura sjedilačka ili hodočasnička? Je li Split grad koji zazire od pridošlica, izbjeglica i putnika? Koji su (ispravni) motivi za sjedilački i/ili putnički mentalitet? Je li prosperitet Splita (ili bilo kojeg grada, naroda, države) u onome „imati“ ili u onome „biti“, „biti sa“ i „biti za“?

Povijest Splita šalje poruku: (zaslužni) Splićani su pridošlice.

Iako će danas mnogi povjesničari to osporiti (tvrdeći, između ostalog, da je podatak o nećaku Primusu kao nasljedniku na biskupskoj katedri Salone dokaz da je Dujam salonitanski starosjedilac), tradicija Crkve stoljećima splitskog Patrona karakterizira kao pridošlicu, a možda i izbjeglicu iz Sirije. Uostalom, ako on to osobno i nije, pridošlice (apostoli, putujući propovjednici i hodočasnički biskupi) su svakako u temelju kulta mučenika na kojem je izrastao grad Split (Pavao, Tit, Venancije, Anastazije, Kuzma i Damjan, a kasnije i Arnir). Pa zar utemeljenje ovog kulta u Splitu i utemeljenje same splitske Crkve nije bio prijenos Dujmovih relikvija iz Salone u nekadašnji (splitski) carski mauzolej?

Nije li upravo taj car, Dujmov progonitelj, svojevrsni osnivač Splita i prvi splitski turist? Dioklecijan je to bez obzira je li u svoju novoizgrađenu palaču (izgrađenu pod blagodatima „sunca zlatnoga“ i „Nepobjedivog“ i neposredno uz ljekovite sumporne izvore) 1. maja 305. godine uselio kao (bivši) stanovnik Nikomedije, pridošlica iz Diokleje ili povratnik iz Salone (Mravinaca).

Znameniti predstojnici splitske Crkve koja je izrasla na krvi mučenika su redom pridošlice: biskupi Ivan iz Ravenne, Bernard iz Perugie, Stjepan Cosmi, Stjepan Cupilli, Markantun de Dominis, Sforza Ponzoni. Crkvene pridošlice su i ostali braća kršćani: pravoslavci (od 13. stoljeća iz Bosne) i reformacijske Crkve (od 19. i  20. stoljeća evangeličko-pentekostalna, baptisti, metodisti).

Što se tiče svjetovne gradske vlasti, pridošlice su i Hrvati i hrvatski plemići; i Arpadovići; i prvi načelnik (samostalne?) splitske srednjovjekovne komune – Ankonitanac Gargano de Arscindis. Pridošlice su i stoljetni vladari Splita, mletački duždevi, i njihovi nasljednici Austrijanci, Francuzi…

Desetljetno pa i stoljetno pitanje odnosa Splićana i Vlaja za neke je splitski urbani vic, a za druge ozbiljan oblik antagonizma i diskriminacije. Ono što se čini neospornim jest činjenica da ako gledamo par stoljeća unatrag, u Splitu danas živi svega 5% fetivih Splićana; sve ostalo su pridošlice. Ako gledamo unatrag do trenutka kada su se počela formirati splitska prezimena (14. stoljeće), od obitelji koje nose četiri najstarija splitska prezimena (Grisogono, Tartaglia, Cindro, Cipci) u Splitu danas živi tek nekoliko desetaka njihovih potomaka.

Split ne samo da je grad pridošlica, Split je i grad izbjeglica. Nije li sami grad nastao na ostacima Dioklecijanove carske palače useljavanjem salonitanskih izbjeglica, predvođenih Velikim Severom? I u srednjem vijeku i početkom novog vijeka izbjeglice s okolnih područja splitskog zaleđa (napose Mosora, Poljica, Kaštela i kaštelanskog zaleđa i sinjskog područja) useljavali su pod najezdama osvajača (Tatari, Turci) u grad koji nikad nije na silu vojno osvojen. Značajan doprinos gospodarskom i kulturnom razvoju grada dala je i židovska zajednica (Rodriga, Morpurgo, Pereira) i sama sastavljena mahom od salonitanskih a potom sefardskih i bosanskih izbjeglica. Grad je primio i na tisuće izbjeglica pred ne tako davnim Domovinskim ratom. Hoće li, bude li potrebe, Split primiti i sirijske izbjeglice?

Grad pridošlica i izbjeglica je isto tako i grad putnika. Split, strateški važno lociran, tranzitno područje, međa svjetova i dio predziđa kršćanstva nagledao se vojnih (križari, svjetski ratovi, komunizam, NATO), trgovačkih (Lazaret), te kulturnih, zdravstvenih i vjerskih turističkih putnika (Shakespeare?, Fortis?, Adam, Freud, Shaw, Welles, islamski hodočasnici za Meku, suvremeno fenomen Međugorja). U pogledu emigracija, u splitskoj povijesti i sadašnjosti ne manjka one gospodarske (uzrokovane od 19. stoljeća naovamo vinskom klauzulom, krizom brodarstva, kasnim razvojem industrijalizacije, peronosporom, jugoslavenskom a potom i suvremenom hrvatskom gospodarskom krizom), političke (od mletačkog do komunističkog režima) do akademsko -prosvjetiteljske (Arhiđakon, Marulić, Kavanjin, Lukačić, Radman, Đikić); u novije vrijeme dovoljno je zaći u ponovno otvoreni splitski studentski restoran „Index“ da bi čovjek stekao dojam kako je to otprilike bilo biti na babilonskoj kuli kad je Svevišnji pomiješao ljudima jezike – Split današnjice je sve atraktivnija studentska destinacija.

Obraćajući se naciji prilikom obilježavanja polovine svog četverogodišnjeg predsjedničkog mandata, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović istakla je problem demografskog sloma, intenziviranog fenomenom migracija kao najkritičniji problem hrvatske današnjice. Nije tajna da Europska unija stimulira gospodarsku i studentsku migraciju. Statistike sugeriraju da je od ulaska Hrvatske u Europsku uniju iseljavanje dobilo vjetar u jedra, a tome koliko je ljudi napustilo Hrvatsku postoje različite procjene, pri čemu se spominje i brojka od 200 tisuća ljudi. Po službenim podacima Državnog zavoda za statistiku u posljednjem desetljeću iz Hrvatske se odselilo oko 135 tisuća stanovnika; 2015. godine zemlju je napustilo njih 29.651. Već tri godine zaredom bilježi se negativan migracijski saldo (ako izuzmemo fenomen turizma), što znači da više ljudi odlazi iz zemlje, nego u nju dolazi živjeti. To se odnosi i na Split, kojeg je, u posljednjim desetljećima napustilo više desetaka tisuća vitalnih Splićana (prema nekim podacima, samo u Zagrebu danas živi oko 20.000 Splićana), unatoč obećavajućem razvoju turizma (broj noćenja u 2016. godini u Splitu i užoj okolici iznosio je službeno oko 1.7 milijuna) koji gradsku jezgru pomalo pretvara u jedan veliki vašar restorana, agencija i spavaonica. Hoće li Split kao takav biti spreman i voljan primiti i određeni broj bliskoistočnih i mediteranskih izbjeglica (ili kako ih neki vole nazivati, gospodarskih emigranata) ako ih suvremeni migracijski tokovi uzrokovani političkim i gospodarskim nedaćama nanesu podno kampanela svetog Duje?

Osvrt na korijene kršćanske kulture doziva nam upamet činjenicu da su kršćani, velikim dijelom baštineći na starozavjetnoj židovskoj kulturi sebe oduvijek percipirali kao, narod u hodu. Poslanica Diognetu opisuje kršćane kao „…došljake… koji sve trpe  kao tuđinci“. Kršćanima je „svaka tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina“. Oni „provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu… što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta… I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. … Kršćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost“.

Ako krenemo još dublje istraživati ove kršćanske korijene, izvještaj apostola Luke o prvoj Crkvi  svjedoči da je kod tih tuđinaca, došljaka ono „imati“ bilo podređeno ovome (i ovakvome)  „biti“, „biti sa“ i „biti za“: „jedno srce i jedna duša… sve im bijaše zajedničko. Bijahu postojani u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga.“

Ne nazire li se upravo ovdje „srčika“ ovih kršćanskih korijena, tj. kršćanske (možda tek nominalne?) beskorjenitosti kad je u pitanju navezanost na prostor, familiju, znance, navike, imanje? Postojanost u nauku, zajedništvu, lomljenju kruha, molitvi. To nam prva Crkva nudi kao temelj na kojem možemo graditi sigurnost bez obzira kamo nas život odnese; na put iz zemlje očinske u krajeve koji će nam Otac pokazati. Ma gdje se nalazili i kamo god išli, kršćani koji žive postojanost u nauku, zajedništvu, lomljenju kruha, molitvi nisu više „tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus“, u kojem je „sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu.“ U njemu su  kršćani „ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu“. I tako se jasnim očituje činjenica da je istinski korijen kršćanina koji želi poći, biti i ostati „tamo gdje su moji korijeni“ zapravo Osoba Onog koji „nije imao gdje glavu nasloniti“ prolazeći zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Jer, što je kršćanstvo, srce kršćanske kulture i kulta nego bivanje s Kristom i za Krista, kamo god nas Njegov Duh (koji puše gdje hoće i ne znaš odakle dolazi) a naš Branitelj poslao? Kristova Duha koji nas šalje u pokret i daje nam milost putništva izbjeglištva i statusa tuđinca treba, međutim, prepoznati, biti budan i otvoren za njegov dolazak i prisutnost.

Takva otvorenost nužno podrazumijeva gostoljubivost kao drugu bitnu odrednicu autentičnog kršćanskog identiteta i kulture. Naša domovina jest na nebesima, ali smo pri tome pozvani biti gostoljubivi putnici. Tu se spajaju sjedilačka i hodočasnička kultura. Samo putnik  autentičnog motiva (za kršćane to je prvenstveno Kristovo poslanje za nas koje nam je dano kao krovni motiv svih naših putničkih motiva), koji je ostavio gotovo sve što posjeduje za sobom i nema ništa vrjednijeg sa sobom od svoje misije, može razumjeti drugog putnika i suosjećati s njim, tj. biti istinski gostoljubiv. Sjesti, ugostiti, odmoriti od  životnog putovanja. Neki su tako, uputivši se u Obećanu zemlju i ne znajući ugostili Trojicu anđela (Heb 13,2). Abraham, gostoljubivi hodočasnik, pralik je Onog koji spaja u sebi na uzoran i nenadmašan način kvalitete gostoljubivog putnika/hodočasnika kada kao gost u Kani služi domaćina darom najboljeg vina ili  kad prijegornoj Marti ukazuje na primat susreta srca domaćina sa srcem Gosta (milo-srđe miseri-cordia) nad susretom sa sadržajem trpeze. Ipak, On ne zanemaruje ni trpezu; Krist, putnik, pridošlica i izbjeglica (kenoza, Egipat, Nazaret, Samarija, Transjordanija Tir, Judeja, limb, cvjetna strana Galileje) prostire ultimativnu trpezu pred učenicima darujući im za kruh svoje Tijelo, a za vino čašu koja se prelijeva njegovom Krvlju. Pozvavši ih da i sami tako čine Njemu na spomen, pozvao ih je da budu gostoljubivi do kraja, bez pridržaja. Pozvao ih je da u svakom putniku, izbjeglici, pridošlici prepoznaju tajanstvenog Stranca na putu u Emaus. Uostalom, nije li krajnje mjesto očitovanja Crkve – župa, mjesto gostoljubivosti (grč. paroikia – boravište za goste, udomljene tuđince).

Negdje na tragu tog i takvog kršćanskog korijena i govora o pokretljivosti, izlazećoj Crkvi, milosrđu i gostoljubivosti je i papa Franjo koji je u jednom od prošlogodišnjih srpanjskih nagovora pred Angelus naglasio kako je gostoljubivost ljudska i kršćanska vrlina, koja može biti zanemarena u današnjem svijetu. Papa je, osvrćući se na Lukin evanđeoski odlomak o Isus, Marti i Mariji primijetio da je“ Isus u Martinoj i Marijinoj kući u prvom redu hodočasnik i gost, a potom Gospodin i Učitelj“, te da „gosta ne treba samo poslužiti, nahraniti, i ugoditi mu na svaki način“, nego „gosta u prvom redu valja poslušati, primiti kao osobu, s njegovom poviješću; primiti njegovo srce, bogato osjećajima i mislima, poslušati i očitovati bratsku pažnju kako bi se mogao zaista osjetiti kako je u obitelji“. Ovaj Papin nagovor harmonično se nadopunjuje s jednom od temeljnih ideja pobudnice Evangelii Gaudium, gdje u br. 222-225. Papa sugerira primat vremena nad prostorom/teritorijem, tj. primat ideja i inicijativa, procesa, nad posjedom. Nije li suvremena Europa, Hrvatska i Split i njihovi migracijski procesi živi primjer autentičnosti ovog Papina zapažanja? Papa Franjo (dahom Duha pozvan napustiti sobu u svećeničkom umirovljeničkom domu i zamijeniti je papinskim odajama) ostaje tako na liniji svog prethodnika svetog Ivana Pavla II., „pape putnika“ (na 103 putovanja po 131 zemlji obišao svijet 31 put, 3,23 puta prevalio udaljenost od Zemlje do Mjeseca) koji u dokumentu Kristova ljubav prema seliocima (2004.) promišlja o kretanjima naroda i svjetskim migracijama kao mogućem dijelu providonosnog Božjeg plana da se kršćanska poruka širi po svijetu i u svijet koji dolazi ka kršćanima, te da ga tako bolje razumijemo i prikladnije evangeliziramo. Autentični kršćani, pozvani biti hodočasnici (pa makar to putovanje bilo tek ono suštinsko, nutarnje putovanje, poput Male Terezije, klauzurne redovnice koja je postala zaštitnicom misionara), putuju bez prevelike prtljage i jedino što mogu darovati jest Ljubav. Biti s Kristom i za Krista znači biti od Njega ponesen i poslan, s njime biti pridošlica i izbjeglica i putnik koji nema što drugo dati bratu doli ono što je od Krista primio u ime Kristovo (poput Petra koji ozdravlja uzetog), davši i sam pri tome „sva blaga kuće“ (bila ona mala ili velika). Mala je to cijena za Božansku razmjenu koja nam se nudi.

Blagdan svetog Dujma prilika je da uđemo u samo srce kršćanskog kulta grada Splita – splitsku katedralu i pomolimo se pred otvorenom rakom sveca. A potom možda zađemo u kor splitske prvostolnice, gdje nam se na izvanredan način, u dinamici Ferrarinih slikarskih motiva Dujmova života okupljenih oko kristocentrične statike arbor vitae raspela nepoznatog autora iz 14. stoljeća, ponad biskupske katedre i naše zemaljske korske perspektive možda ljepše nego igdje drugdje u splitskoj sakralnoj umjetnosti očituje Put Ljepote kojim se uputio Dujam, gostoljubivi putnik/hodočasnik. Put je to poslanja glasnika Radosne vijesti na koji ga je susret s raspetom, umrlom i uskrsnulom Ljepotom poslao da naviješta  Istinu i Dobrotu onog koji je Svet i od čije punine svi mi primismo. Put koji ga je doveo do careva panja i sjekire, a potom do Kristova oltara i vijenca pravednosti i najvećeg čina gostoljubivosti kojeg će čovjek, građanin Splita (barem dok se ne preseli u nebeski grad Jeruzalem) ikad upoznati, gostoljubivosti tabernakula na temelju kojeg Dujam počiva u Miru Božjem, i u koji je čitavog sebe ugradio, svjestan da je njegovo „imati“ ono „biti sa“ i „biti za“ „malene“.

Sretan i blagoslovljen blagdan svetog Dujma svim Splićankama i Splićanima, ma gdje bili!

Sveti Dujme, korake nam upravi putovima mira, blagoslov nam podaj – Duha ljubavi!

Danko Kovačević | Bitno.net