Prije nekoliko dana s naslovnica je odjeknula vijest kako je poznata hrvatska redateljica Irena Škorić potrošila gotovo pola milijuna kuna na ‘usluge’ skidanja uroka gatare, koja, da stvar bude gora, nije obavila posao za koji je bila plaćena.

Iščitavanjem čitavog teksta, danas prilično zapostavljenom aktivnošću, čitatelj dolazi do saznanja da ga naslov dovodi u zabludu, jer značajan dio tog iznosa nije bio potrošen na tarot nego izvučen ucjenjivanjem i posuđivanjem novca koji je, navodno, bio potreban za školovanje gatarine malodobne kćeri, što je, prema svemu sudeći, bila samo još jedna u nizu njezinih obmana.

Redateljica je, što ne čudi, zbog svog olako izgubljenog novca bila izvrnuta salvama podsmijeha koji su mahom polazili iz iste premise ‘Tko bi racionalan spiskao toliki iznos novca na vračanje’. No, ako ste ikada nakon 23 sata prebacivali po kanalima privatnih hrvatskih televizija, shvatili ste da racionalnost nije ono što vodi dobar broj naših sugrađana. Količina ljudi koji su spremni na samo jedan poziv potrošiti možda i stotine kuna kako bi im se neki okultist ‘amater’ javio je zastrašujuća, a tko kaže da mnogima od njih par stotina kuna ne znači isto koliko i redateljici par stotina tisuća. Osim toga, za ovaj slučaj smo saznali samo zato što je završio na sudu. Koliko je još poznatih osoba spiskalo milijune na slične ‘aktivnosti’ za širu će publiku zauvijek ostati obavijeno velom tajne.

Teško je reći zašto te nečiste sile trebaju toliko mnogo novaca kako bi se ‘udobrovoljile’. Možda se i duhovi razumiju u ekonomiju i zakone tržišta. Dok problem povezanosti uma i tijela još uvijek stavlja izazov pred filozofe, pa i prirodoslovce, čini se da je problem povezanosti duha i tijela trivijalniji i djeluje unutar poznatog zakona ponude i potražnje. Ipak, pomalo je nedosljedno što oni koji su spremni bespogovorno platiti kakvom zloduhu par tisuća kuna da se odrekne statusa povlaštenog stanoprimca kako bi otišao drugamo, ponekad imaju problem što i svećenici moraju negdje živjeti, pa i jesti (vidi ti to!), i gunđaju što se zato usude zamoliti župljane novce.

U svakom slučaju, čini se kako Hrvati po ovome pitanju nisu svjetska iznimka, nego više pravilo. Nedavno su se talijanski egzorcisti požalili kako je broj zahtjeva za njihovom pomoći porastao na 500.000 godišnje, a iznijeli su i mišljenje kako je uzrok tome povećan broj interesa za okultno, uključujući odlazak različitim čarobnjacima, gatarama i bavljenje tarotom. Slično povećanje traženja usluga egzorcista zabilježeno je i u drugim zemljama (možemo pretpostaviti da bi razlozi mogli biti slični kao u Italiji), dok je prema pisanju The Economista u Francuskoj jedan biznis povukao drugi pa sada postoje i privatni egzorcisti, opsjenari nepovezani s Crkvom, koji imaju pune ruke posla.

Za mnoga suvremena zla volimo, počesto pogrešno, reći kako ‘prije nisu postojala’, dok je istina da su obično postojala samo u drugačijem ili skrivenijem obliku. Za vračanje zasigurno nitko ne bi mogao reći da prije nije postojalo, ali se ipak, u kontekstu suvremenog doba, nešto važno može reći, a to je poglavito to da sav napredak znanosti i povećanje materijalnog blagostanja nije iskorijenilo naginjanje okultnom. Štoviše, čini se da je zarada onih koji se njime bave bolja nego ikada prije. Postavlja se pitanje: Zašto je to tako?

Jedna od najcitiranijih rečenica kada se pokušava odgovoriti na to pitanje je ona pripisana G. K. Chestertonu koja kaže: „Najveća opasnost kod gubitka vjere u Boga nije u tome da čovjek ne vjeruje ni u što, već u tome da vjeruje u bilo što.“ Pa, iako je riječ o jednoj od najcitiranijih misli vezanih za engleskog pisca, ona nije pronađena niti u jednom njegovom djelu, te se smatra da je nastala kao interpretacija njegova citata: “Prvi učinak prestanka vjere u Boga je gubitak zdravoga razuma.”

Chesterton pri tome nije mislio na bilo kojeg boga, nego na konkretnog bogočovjeka Isusa Krista. Na drugome će mjestu reći kako su i Rimljani „bili spremni priznati da je Krist bio bog. Ono što su negirali bilo je da je Krist bio Bog – najviša istina kozmosa“, i tu dolazimo do središnjeg problema. Vjera u Isusa Krista povlači za sobom pristajanje uz to da je njegova riječ Istina, a ona uključuje i zahtjev za radikalnom promjenom života, koji mnogima izgleda mnogo skuplji od početnih nekoliko stotina kuna danih vračari (koje će se kasnije, dakako, pretvoriti u nekoliko tisuća, pa i više).

Ovakvo izbjegavanje se očituje danas i kod brojnih onih koji kažu da su ‘duhovni’, ali da nemaju nikakvu posebnu vjeru. Tu vidimo sličan fenomen želje da se pokupe privilegije vjerovanja u duhovni svijet: pomoć u nevolji, nada u spasenje, dublji smisao života itd., a da se za to ne treba ‘platiti’ prihvaćanjem određenog načina života.

Jer, čovjeku je očito da nije samodostatan, i to ne samo on kao pojedinac, nego i kao čitavo čovječanstvo. Najčešće teško izlazi na kraj i sa svojim svakodnevnim izazovima, a posve mu je jasno da je u pogledu dva najveća događaja potpuno nemoćan kako prije više tisuća godina tako i danas. On ne može sebe dozvati u život, niti sam sebe može spasiti nakon njega. Suvremeni čovjek, različitim distrakcijama, najčešće izbjegava razmišljati o tome, ali postoje trenuci u kojima pitanje nije tako lagano izbjeći, ili se javi problem koji uza sav trud izgleda nenadvladiv.

Suočen sa svojom situacijom, ako ne želi prihvatiti rezignaciju, čovjek može odabrati vjerovati riječima i nauku Isusa iz Nazareta, koji je bio ispunjenje dugogodišnjih starozavjetnih proročanstava, po čijem su primjeru živjele tisuće svetaca ostavivši najsvjetliji primjer življenja punine ljudskog dostojanstva, za čije su ime mučenički umrli nebrojeni kršćani uvjereni da je on jedini Put, Istina i Život, u čijem nauku svaka patnja i nevolja pronalazi svoj smisao i uzdiže se na razinu nečega što može doprinijeti čitavome čovječanstvu, ili vjerovati gatari da će mu isprogramirati kamen koji će mu nakratko olakšati život.

No, ako se odluči za potonje rješenje, iz same njegove bizarnosti i proizvoljnosti proizlazi da će uvijek morati strepiti nad urocima i zlodusima, a možda u jednom trenutku neće imati novaca da ih ‘umiri’. U traženju slamke spasa vjerovat će svemu i svačemu, ali mu ništa neće pružati sigurnost, jer kako da on sam koji je krenuo na to ‘duhovno putovanje’ upravo iz svijesti o svojoj manjkavosti može biti siguran da vuče prave poteze? Gubitak zdravog razuma kuca na vrata.

Sam je Isus, iako se nije oglušivao na molbe onih koji su ga tražili ozdravljenje, bio itekako svjestan napasti da i njega shvate kao samo još jednog čudotvorca. Evanđelist Marko je prenio kako je „iz sve duše“ uzdahnuo kada je zapitao: „Zašto ovaj naraštaj traži znak?“ (Iv 6,26), i rekao onima koji su išli za njime da ga ne traže zato što su vidjeli znamenja. U prispodobi o bogatašu i siromašnom Lazaru, u Abrahamova usta stavlja riječi da oni koji ne vjeruju Mojsiju i prorocima, neće vjerovati čak niti ako tko od mrtvih ustane, što se vrlo brzo obistinilo kada je iz groba podigao svoga prijatelja Lazara, nakon čega su farizeji ostali tvrdokorni. Na drugome su mjestu, kada su se osvjedočili njegovim čudima koja više nisu mogli nijekati, farizeji ustvrdili da su se dogodila po Belzebulu, poglavici đavolskom. Drugim riječima, nisu gledali na njega mnogo drugačijim pogledom od onoga kojim mi gledamo raznorazne okultiste.

Ovdje dolazimo do točke u kojoj umjesto da se nastavimo smijati onima koji obilaze razne obmanjivače, trebamo sebe preispitati doživljavamo li možda i mi Gospodina tek kao ‘uglednog čarobnjaka’ ili kao Put, Istinu i Život. No, u čemu se očituje temeljna razlika u ta dva pristupa? Odgovor stiže iz Njegovih usta i čini da srce pred njime zadrhti, ali pomaže shvatiti ozbiljnost našega poziva:

“Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'” (Mt 7, 21-23)

Gospodine, smiluj nam se da nikada ne moramo čuti te riječi!

Ivo Džeba | Bitno.net