Na popisu priznatih čuda iz Lourdesa nalazi se slučaj Pietera de Ruddera, belgijskoga drvosječe iz Jabbekea u Flandriji, kojemu je 16. veljače 1867. drvo pri padu smrskalo lijevu nogu. Bile su mu slomljene goljenična i lisna kost (tibia i fibula), a prijelom nije zarastao punih osam godina. Razmak između slomljenih kostiju bio je čak šest centimetara. Za Belgijanca je nastupilo razdoblje velike patnje i bolova jer se rana stalno otvarala. Liječnici su mu u više navrata predlagali amputaciju noge, ali on je to odbijao.

Drvosječa je čuo za čudesna ozdravljenja u Lourdesu i htio je otići u Pireneje, ali nije imao novca za put. Tada je u njegovoj rodnoj Flandriji, u Oostakkeru kod Ghenta, napravljena replika izvora Massaibelle, u čast Bezgrješnoj. Pieter je odlučio zaputiti se tamo i moliti za čudo. Dana 5. travnja 1875. posjetio je groficu du Bus, ženu svojega poslodavca, moleći novac za put. Istoga dana grofica je zabilježila u svoj dnevnik: “Kada je De Rudder odmotao zavoje natopljene gnojem i krvlju, osjetila sam nesnosan smrad. Oba kraja slomljenih kostiju virila su iz rane tako da sam ih mogla jasno vidjeti.”

Krećući se uz pomoć štaka invalid je 7. travnja 1875. zajedno sa svojom ženom stigao u Oostakker. Stao je pred kip Blažene Djevice Marije i pomolio se za oproštenje svojih grijeha i za zdravlje. Najstarije sačuvano pisano izvješće opisuje što se odmah potom, nevjerojatnom brzinom, dogodilo: “U tijelu je odmah osjetio nešto što je opisao kao ‘neku vrstu potpune promjene’. Nesvjestan onoga što se događa odbacio je štake, potrčao i pao na koljena (to mu je punih osam godina bilo potpuno nemoguće) pred slikom Bezgrješne. Tek kada je začuo vrisak svoje žene, shvatio je da je u jednomu trenutku i u cijelosti ozdravio.”

To su potvrdili i kasniji liječnički pregledi. Prva dijagnoza, postavljena samo nekoliko sati nakon dolaska u Oostakker, ustvrdila je sljedeće:

“Noga i stopalo, koji su bili jako oteknuti, naglo su poprimili normalne razmjere, smanjivši se toliko da su zavoji i gaze spali sami od sebe. Dvije gangrenozne rane su zacijelile. No prvenstveno, tibia i fibula, među kojima je prije bila rupa, sada su se spojile i taj spoj izgleda potpun tako da su obje noge ponovno iste duljine.”

Dakle, u samo nekoliko trenutaka u njegovoj se nozi pojavilo šest centimetara koštane strukture zahvaljujući kojoj su slomljene kosti savršeno srasle. Nastupila je spontana rekonstrukcija kostiju, živaca, mesa i kože. Drugi liječnici koji su kasnije pregledavali belgijskoga drvosječu (doktori Le Bec, Affenaer, Van Hoestenbergke, Royer i Deschamps) ustvrdili su da je riječ o pojavi koja prkosi prirodnim zakonima i cjelokupnomu medicinskom znanju.

Pieter de Rudder umro je 23 godine kasnije, 22. ožujka 1898., u dobi od 76 godina. Godinu dana nakon smrti ekshumirali su mu tijelo kako bi ponovno izvršili pregled kostiju njegovih nogu. Upravo na temelju te autopsije Crkva je odlučila službeno priznati ozdravljenje Belgijanca kao čudo. Doktor Georges Bertrin, koji je detaljno pregledao cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o njegovu slučaju, ustvrdio je: “Fotografije nogu napravljene prilikom autopsije jasno pokazuju da je lijeva noga jednake duljine kao i desna. No na lijevoj se nozi vidi i jasan trag dvostrukoga prijeloma, baš kao da je Nevidljivi kirurg htio ostaviti trag svoje operacije.” Taj se trag može vidjeti i danas jer su u Medicinskome uredu u Lourdesu izloženi brončani odljevi obje noge Pietera de Ruddera.

Nakon smrti belgijski je drvosječa postao dio i jedne druge priče. U siječnju 1919. Udruga liječnika u Milanu organizirala je javnu raspravu na temu događaju li se doista u Lourdesu ozdravljenja koja znanost ne može objasniti. Dio medicinske javnosti nije htio prihvatiti takvu mogućnost. Njihov protivnik u raspravi bio je o. Agostino Gemelli, poznati talijanski liječnik koji se obratio na katoličanstvo i postao franjevački redovnik. Slučaj o kojemu se govorilo na toj javnoj raspravi bio je upravo slučaj Pietera de Ruddera. Nitko nije bio u stanju dati medicinsko objašnjenje njegova nagla ozdravljenja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Grzegorza Górnyja i Janusza Rosikońa “Dokazi nadnaravnoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.