Collage

Odluka američkog Vrhovnog suda, donesena prošli tjedan, da legalizira brak između osoba istog spola prekretnica je u povijesti seksualne revolucije. Obamina administracija slavila je ovaj događaj tako da je na Bijelu kuću projicirala dugu „kako bi demonstrirala [svoju] nepokolebljivu predanost napretku i jednakosti“.

Ali revolucionarni događaji ne budu uvijek onakvi kakvim ih protagonisti žele.

23. siječnja 1793. godine krvava glava Njegova Kršćanskog Veličanstva Luja XVI. pokazana je rulji koja je klicala. Revolucionari nove Francuske Republike napokon su ugasili „ancien regime“. Prema pisanju modernog povjesničara, kraljeva egzekucija „uništila je nešto zauvijek. Kada je giljotina pala u 10:22 toga jutra monarhija je bila demistificirana, obezglavljena, desakralizirana“.

Revolucionari su predvidjeli svijetlu budućnost francuskog naroda nakon što je bio oslobođen jarma kraljevstva. „Ako tiranin ne izgubi glavu neće biti slobode, sigurnosti, mira, odmora i radosti u Francuskoj, neće biti nade za druge narode da se oslobode svojih jarma“ –rekao je Jean-Paul Marat u svom poznatom govoru na nacionalnoj konvenciji.

Što će je trebalo doći poslije? Tko je to mogao reći? Bila je to revolucija: nije bilo plana. To je put revolucijâ.

Ono što jest došlo poslije za Francusku je vladavina terora pod Odborom za javnu sigurnost koji je giljotinom smaknuo desetke tisuća, potom genocid u mjestu La Vendee gdje je smaknuto 250 tisuća stanovnika, pa egzekucija članova Odbora za javnu sigurnost, smrt Republike, rođenje Napoleonova carstva, 5 milijuna mrtvih u ratovima, istrebljenje Napoleonova carstva, i, konačno, vraćanje kraljevstva na čelu s Lujom XVII.

Nitko nije predvidio ovu katastrofu. Nitko nije namjeravao ovo učiniti. Ali revolucije imaju svoje djelovanje. Tko može ikada reći što će se dogoditi?

Odluka američkog Vrhovnog suda u slučaju Obergefell protiv Hodgesa je seksualnoj revoluciji ono što je egzekucija Luja XVI. bila Francuskoj revoluciji. Demistificirala je brak. Brak više nije pred-politička realnost koja prednjači američkom Ustavu, svetište sačuvano od vladinih planera. Ova odluka potvrđuje da vlada može definirati brak na koji god način ona to želi. Kao što je vrhovni sudac Roberts napisao u svojoj oštroj izjavi u kojoj se ne slaže s odlukom:

„Sud poništava bračne zakone u više od pola zemalja i naređuje transformaciju društvenih institucija koje su formirale temelj ljudskog društva milenija, za Bušmane i Kineze, Kartažane i Asteke.

Što mislimo tko smo?“

I što slijedi? Tko može reći? Sudac Roberts pita što to može spriječiti da se brak definira još jedanput kako bi uključio više bračnih drugova.

„Ako ne imati priliku za brak ‘služi nepoštovanju i subordinaciji’ homoseksualnih parova, zašto ne bi isto ‘nametanje ove nesposobnosti’ služilo nepoštivanju i subordinaciji pojedinaca koji nalaze ispunjenje u poligamnim vezama?

Postoji li neka tajna zavjera koja bi iskoristila homoseksualni brak kako bi legalizirala poligamiju? Malo vjerojatno. Ali kao što sudac Roberts zapaža, ništa sada ne stoji na putu tome.

„Kada su tijekom ispitivanja upitali o poligamnim brakovima, potpisnici peticije istaknuli su da država ‘nema takvu instituciju’. Ali to je upravo i bit: država nema instituciju ni za homoseksualni brak.“

Podupiratelji poliamorije i poligamnih veza već grade legalne argumente. Zadnje izdanje Emory Law Journala u kojem ih nekoliko eminentnih stručnjaka podupire, simpozij je poligamnih unija. Jedan od stručnjaka objašnjava:

„Oni koji brinu za to da su homoseksualci diskriminirani ne mogu ignorirati i to da su oni koji bi oženili više partnera, ako bi im to bilo dopušteno, isto nepošteno tretirani. Ova prva diskriminacija je možda raširenija i gora od ove druge, ali to ne znači da je ova druga ustavom dopuštena.“

A postoje aktivisti koji imaju aspiracije koje su iznad ove nade da je više bračnih drugova začin braka. Oni žele ukinuti brak.

Uzmite na primjer Mashu Gessen, rusko-američku novinarku koja je napisala hvaljenu biografiju Vladimira Putina. Na Sydney Writer festivalu 2012. godine je rekla da neće biti sretna dok zakon ne prilagodi njezinu kompliciranu seksualnu i obiteljsku vezu: lezbijski brak nakon kojeg je slijedila rastava nakon kojeg je pak slijedio još jedan lezbijski brak i troje djece koje imaju pet roditelja (dijete njene druge žene je biološki sin njezina brata). Možda uopće ne treba biti zakona:

„Slažem se da trebamo imati pravo na brak, ali isto tako mislim ne treba misliti kad govorimo da institucija braka ne treba postojati… Borba za homoseksualni brak općenito uključuje laganje o tome što ćemo učiniti s brakom kad to postignemo, jer lažemo da se institucija braka neće promijeniti – da to je laž. Institucija braka će se promijeniti, i treba se promijeniti, ja mislim da ne treba ni postojati.“

Usput rečeno, američki državni tajnik John Kerry veliča Gessen kao „predivnu osobu – majku, novinarku, izvanrednu pobornicu za ljudska prava“ pa ona i nije samo glas koji viče u pustinji.

Za razliku od Francuske revolucije, žrtve seksualne revolucije neće biti poslane na giljotinu. Ali oni i njihova djeca bi mogla pohrliti na sudove zbog razvoda, u zatvore, klinike za odvikavanje i psihijatrijske bolnice. Protivnici će možda bankrotirati zbog plaćanja kazni, a možda i završiti u zatvoru. U ostatku svijeta žene bi mogle naseliti farme djece za surogat majke u Ukrajini i Kambodži.

Tko zna kakvo društveno uništenje slijedi? Nitko. Ali znak pravog revolucionara jest to da ga nije briga. On uvijek kaže da će sve biti u redu. Kao što je predsjednik Obama rekao „ljubav pobjeđuje“, što je sažetak riječi Maksimilijana Robespierrea, vodeće figure kraljevstva terora: „Pečateći naše djelo krvlju možemo vidjeti svijetlu zoru univerzalne radosti.“

Michael Cook

Preuzeto sa: www.mercatornet.com

Prevela: M. Babić