Danas, 17. rujna na blagdan Svetih rana sv. Franje, navršila se 26. obljetnica prelaska Ocu fra dr. Srećka Badurine, šibenskog biskupa. Blagopokojni mons. Mile Bogović, tada profesor na riječkoj bogosloviji, a potom gospićko-senjski biskup, u mjesečniku riječke nadbiskupije Bakarska zvona u spomen preminulom biskup Srećku među ostalim napisao je: “Žao nam je što je svijeća Srećka Badurine ugašena, možda upravo onda kada je najjače plamtjela. Ali treba reći da je oproštaj s njime bilo istinsko slavlje. Možda je Svevišnji radi toga htio da se ta svijeća naglo ugasi kako bismo lakše uočili koliko je ona bila korisna i potrebna, da u dušama današnjeg čovjeka ostane što trajnije u sjećanju taj svijetli lik čovjeka, rodoljuba i vjernika koji je te vrednote među nama svjedočio bez poze i usiljenosti, nego u jednostavnosti i spontanosti. A da to ni za njega, u ovom i ovakvom svijetu, nije bilo tako lako, pokazuje način na koji je prešao prag vječnosti.“

Svijetli lik biskupa Srećka ostao je zasigurno u srcima mnogih vjernika širom šibenske biskupije, a i puno šire, kao i njegovih poštovatelja i nakon 25. godina. Tim povodom objavljujemo sjećanje na biskupa Srećka vlč. Marijana Kosića, svećenika krčke biskupije, a u ono vrijeme na posudbi u Šibenskoj biskupiji, objavljenom u knjizi iz niza Znameniti Lunjani i Lunjke, O. Dr. Srećko Badurina (1930 -1996) koju je uredio fra Antun Badurina.

Moj Biskup Srećko

Teško je govoriti o čovjeku pored kojeg si koračao jedan period života te nastojao slijediti njegove stope. Što god da kažeš ili napišeš je malo ili nije dostojno jer ne postoji riječ i djelo koje bi opisali ono što osjećam prema blagopokojnom biskupu Srećku. Više puta nagovarali su me da napišem iz svog kuta kako je vidim biskupa Srećka – nisam mogao. Osjećam da nisam dostojan da zborim o njegovom životu. Osjećam i sada, 20 godina nakon njegove smrti, veliko strahopoštovanje prema, za mene, svetom i izuzetnom čovjeku. Osjećam i danas, veliki gubitak u srcu, duhu i životu. Neki su mi rekli da sam postao drugačiji, da sam se promijenio nakon smrti biskupa Srećka. To je istina! Čovjek se promjeni kad izgubi onoga koji mu stoji kao znak, a i oslonac. Budući da sam obećao dragom fra Antunu, bratu biskupa Srećka, da ću nešto napisati, evo to i činim.

Moj profesor, ispovjednik i duhovnik

Profesora Srećka Badurinu upoznao sam godine 1981. kada sam započeo Teološki studij u Rijeci. On je pripadao plejadi izuzetnih profesora Riječke teologije koji su na mene, kao i na ostale kolege, ostavljali izuzetni dojam kao osobe, svećenici i profesori. Dobro je spomenuti te vrijedne ljude: profesor Antun Benvin, nadbiskup Antun Tamarut, profesor Ante Kresina, biskup Mile Bogović, profesor Marijan Jurčević, profesor Milan Šimunović, profesor Josip Manjgotić i drugi vrijedni profesori. Kada danas pogledam unatrag, doista smo imali od koga učiti i u koga gledati. Onaj koji je na poseban način stajao među njima je profesor Srećko koji se odlikovao smirenošću, znanjem i razboritošću. Njegova riječ se cijenila i poštivala. Ne bih rekao da je kao profesor bio strog, ni zahtjevan, ali tražio je stavove i razumijevanje materije.

Iz vremena studija, spomenut ću jedan događaj koji pokazuje veličinu i razboritost profesora Srećka. Jedan kolega, koji je bio svećenik malo više od pola godine, odlučio je napustiti svećeništvo. Kad smo čuli tu vijest, bili smo nesretni i tužni. Taj dan, prvi sat predavanja iz morala, slušali smo profesora Srećka. Kad je vidio kako se osjećamo, rekao je: “Dečki, kad nas je više, lijepo nam je i osjećamo se sigurnije i toplije u zajedništvu. Ali, treba pustiti da svatko leti svojim krilima i ide svojim putem.” Nakon toga pozvao je jednog od nas studenata kod sebe za katedru. Uzeo je novčanik i sve što je bilo u njemu te ga dao s riječima: “Pošalji mu, trebat će mu za život”. Potaknuo je i nas da pomognemo kolegu, a nakon toga je nastavio predavanje. Sve godine studija bio je moj ispovjednik i duhovnik. Odlazio sam kod njega i pok. fra Vilaba Baričevića na Pehlin, a kasnije i u Krk. U razgovorima nam je znao mnoge naše situacije rastumačiti i uputiti nas na pravi put.

Biskup Srećko

Nikad nisam mislio da ću doći u Šibenik na službu kao svećenik. Godine 1990. došao sam u Šibenik. Bio je petak, 14. rujna, blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Znakovita je simbolika Uzvišenja Svetog Križa. Istu večer susreo sam se s biskupom Srećkom. Bio je drugačiji, tiši, zamišljeniji, s malo riječi. Vidjelo se da ga mnoge brige more. U kratkim crtama objasnio mi je moju ulogu u Šibeniku i katedrali. Brige koje su ga mučile bile su što je on slutio što se sprema, molio je i pozivao na mudrost i dobro, ali nije bilo uha koje bi čulo.

Biskup Srećko bio je čovjek ispred svoga vremena, a morao je živjeti s ljudima koji su bili u prošlim danima. On je vidio unaprijed, a oko njega su bili mnogi koji su gledali unazad. Neki veliki “Hrvati” znali su pitati “Je li on uopće Hrvat?”. Išlo se toliko daleko da su pojedinci došli čak u Lun vidjeti što piše na grobu njegovog oca. Bilo je među njima političara, novinara, mojih kolega svećenika i redovnika. Biskup Srećko znao je reći: “Ja ne biram s kime ću živjeti. Kad živimo ovdje onda moramo i razgovarati.”

Spomenut ću neke manje poznate događaje čiji sam bio sudionik:

U Šibeniku, u kinu Odeon, bila je promocija filma Zoje Odak (zaboravio sam kako se zove film). Bila je večer, zamračenje, granate su padale po gradu i oko grada – pratio sam ga. Nakon promocije, vraćali smo se u biskupiju, išli smo rivom. U susret su nam dolazila tri mladića te su se počeli prema nam ponašati veoma grubo riječima. Biskup je zastao i pošao im ususret te ih ukorio za to ponašanje. Nije puno koristilo. Ja sam nastojao da ga sigurno dopratim do biskupije. Bio je razočaran. Pozdravili smo se. Zatvorio je vrata biskupije, a onda ih je opet otvorio te me pozvao i rekao mi: “Mladi su, budi blag s njima!” Drugi dan, tri mladića su došla i molila oproštenje od biskupa i on im ga je dao.

Godine 1994. obredi Velikog Petka, a nakon toga Procesija s Križem oko Katedrale. Prisutno je bilo dosta ljudi. Dok je išla Procesija, stepenicama prema vratima katedrale, ususret joj je dolazila grupa mladih koja se ponašala veselo i nekontrolirano. Biskup Srećko je izašao iz Procesija s Križem, stao pred njih te odlučno rekao: “Stani! Ne možete se tako ponašati, imajte malo poštovanja i dostojanstva.” Mladi su zastali kao ukopani i pognuli glave, a biskup se vratio i nastavio Procesiju. Neke mlade sam kasnije susreo te su mi pričali kako su se osjećali toga trenutka – kao da su stali pred zid.

Pojedinim političarima, diplomatima znao je odlučno reći “Ovo je Hrvatska!”, a isto tako, što se tiče šibenske ljepotice, rekao je političarima i ostalima na jednom sastanku: “Šibenska Katedrala uvijek je imala svoga upravitelja, a to nisu nikad bili političari i konzervatori, nego biskup šibenski!”

Zanimljiva je bila povezanost biskupa Srećka i profesora Antuna Benvina, koji je bio tijekom rata rektor zavoda sv. Jeronima u Rimu. Čuli su se često, razgovarali i nastojali pokazati svijetu naša stradanja. Više puta je profesor Benvin poštom ili faksom slao materijale koje su pojedinci pisali o Hrvatskoj Crkvi i Hrvatskoj (kao kardinal Daniels, nadbiskup Bonmarco, ministar de Michelis i toliki drugi). Nažalost, iz nekih sitnih razloga, odgovori biskupa Srećka i profesora Benvina nisu bili objavljeni. A neki su im stavljali stigmu sa pitanjem “Jesu li oni Hrvati?”

Biskupa Srećka jako je pogađala svaka smrt, svako razaranje. Tjeskobno je 1994. godine rekao: “Zar ću ja biti zadnji šibenski biskup?”

Znao je reći u razgovorima dok smo putovali: “Na mnogim mjestima govorim ljudima kako smo stradali i trebamo pomoć za obnovu crkava i kuća! I nitko ništa ne pomaže! Iza mene, trebao bi doći netko tko će obnoviti porušeno, i crkve, i kuće.” Mislim da je biskup Ante Ivas ispunio želju biskupa Srećka.

Mnogi su znali reći da su bili prijatelji sa pokojnima biskupom Srećkom i to je dobro i lijepo. On sam rijetko je upotrebljavao tu riječ. Samo sam jednom čuo da je on rekao “prijatelju moj”. To je rekao kad smo bili zajedno kod bolesnog fra Vilba Baričevića u bolnici u Rijeci. Tada je zaplakao nad fra Vilbom i rekao “Vilbo prijatelju moj” i pokušao je s njim razgovarati, ali to više nije bilo moguće (bio je u komi iz koje se nije probudio).

Tko je bio za mene biskup Srećko? Bio je veličina! Znao je nadići bilo koji trenutak. Bio je mudri upravitelj svojih riječi i djela. Ni u najtežim trenucima, a ni u najopuštenijim, nije izgovarao neopreznu riječ. Ne mogu reći da mi je bio prijatelj, jer me nadilazio na svaki način. Ne mogu reći da mi je bio učitelj, jer smatram da nisam bio dobar učenik.

Bio je za mene izuzetan biskup, profesor i duhovnik, bio je čovjek Božji te sam ponosan da sam dio života bio uz njega. Bio je onaj o kojem govori sljedeća pjesma.

Mi trebamo ljude
Mi trebamo ljude snage i odvažnosti pune,
Ljude koji od svetog žara zvone.
Gorde ko junake u sukobima i bitkama
Mirne i strpljive u nevolji i potrebama.
Mi trebamo ljude ko gorski zrak bistrogledne
U svojim dubinama čistoćom i istinitošću izvanredne.
Ljude, u čijim očima, otvorenog neba svjetlo
Prelamajući se zrači Božansko podrijetlo.

Ljude u Boga urasle, trebamo mi
Koji sami sebe pod križem uspješe osvojiti,
Ljudska sunca, šutljivošću blagoslovljena; trebamo
U čijim bićima na Boga tek nailazimo.

Mi trebamo ljude ljubavi velike
Služenju vođene s poniznosti duboke
Ljude koji iz radosti vjere sve prosuđuju
Molitvom zahvaćeni, Bogom nošeni putuju.
Gdje su ljudi? Slušam tvoje pitanje,
Ali dušo, dopusti mi; ima li mjesta jadanju;
Samo se Jednom na zemlji klanjamo Savršenom
Svi drugi su još uvijek u nastajućem trenu.

I ne gledaj se okolo, gledaj u sebe unutra
Ti sam trebaš jedan od onih biti sutra
Koji će u Izvor života zaroniti
Da postaneš čovjek koji će Bogom zvoniti!

/Ova pjesma je nađena kod poginulog vojnika, Staljingrad 1943./