Potaknuti nedavnim događajima u Afganistanu prenosimo tekst o šerijatskom zakonu koji su na portalu The Conversation objavili Zuleyha Keskin i Mehmet Ozalp.  je voditeljica studija u Centru za islamske studije i civilizaciju na Sveučilištu Charles Sturt. Predaje islamsku duhovnost i suvremene islamske studije. Izvršna je urednica australskog izdanja časopisa Journal of Islamic Studies. je islamski teolog i intelektualac. Utemeljitelj je Centra za islamske studije i civilizaciju na Sveučilištu Charles Sturt. Utemeljitelj je i prvi ravnatelj Australske akademije islamskih znanosti i istraživanja.

Svijet je još u šoku poslije munjevitog zauzimanja Afganistana od strane talibana, a afganistanski narod, osobito žene, pitaju se kakav život čeka njihov narod. Kad se inzistiralo na očuvanju prava žena, talibanski glasnogovornik rekao je da talibani neće diskriminirati žene i da će im dati njihova prava „unutar granica šerijata”.

Te naizgled umjerene poruke talibana ostavljaju dojam da su se oni možda promijenili, no njihova povijest iz devedesetih godina prošloga stoljeća, njihovo tumačenje islama, i događaji koji su se odvijali posljednja dva desetljeća daju nam dobru sliku toga kako će oni najvjerojatnije primjenjivati šerijat.

Što je šerijat i kako je nastao?

Riječ „šerijat” na arapskom jeziku doslovno znači „put do izvora vode”. Taj je termin počeo označavati jedinstveni pravni sustav, utemeljen na izvorima islama.

Kada je prorok Muhamed 622. godine u Medini utemeljio prvu muslimansku zajednicu, pojavila se potreba imati pravni sustav bolji od grubih običaja plemena na Arapskome poluotoku. Objave iz Kur’ana i prorokove vlastite reforme ocrtale su pravna načela i prakse kojima su postavljeni temelji šerijatu.

Prorokov pravni pristup bio je za svoje vrijeme progresivan i umjeren. Žena proroka Muhameda, Ajša, rekla je da je on, kada bi bio suočen s nekim pitanjem u vezi s narodom, uvijek birao lakšu mogućnost za narod, i nikada se nije osvećivao. To je važna točka koju bi talibani trebali imati na umu.

Kada se islam do kraja sedmoga stoljeća brzo proširio od Španjolske do Indije, potreba za zajedničkim pravnim sustavom postala je od presudne važnosti. Umjesto da jednostavno bez promjena preuzmu rimski ili perzijski pravni sustav, kalifi i muslimanski stručnjaci izgradili su kompleksan i detaljan pravni sustav na temelju što su ga položili Kur’an i prorok Muhamed.

Stručnjaci su ustanovili koji su najviši ciljevi zakona. U četrnaestome stoljeću utjecajni muslimanski pravnik Abu Ishaq al-Shatibi ustanovio je da je najviši cilj zakona:

„[…] promicati dobro i činiti dobro ljudskim bićima, i štititi ih od zla, od štete i od trpljenja što odatle proizlazi.”

Muslimanski pravnici izveli su pet temeljnih ljudskih prava koje islamski zakon mora jamčiti – pravo na život, pravo na vlasništvo, slobodu vjere, slobodu uma (uključujući i govor), i zasnivanje obitelji. Kalifi i sultani ne smiju kršiti ta prava pojedinca.

U muslimanskome se svijetu prakticirao i pravni pluralizam. Utemeljene su mnoge pravne škole, koje su se razvijale stoljećima, i koje su primjenjivane u većini muslimanskoga svijeta. Pet je takvih škola preživjelo – Hanafi, Maliki, Shafi’i, Hanbali i Jafari. Posljednja navedena je za muslimane šijite, a ostale su za sunite.

Šerijat je od osmoga do sedamnaestoga stoljeća postao najsofisticiraniji i najrazvijeniji pravni sustav u svijetu. Služio je kao zajednički pravni kodeks na velikome području muslimanskih zemalja i populacija, a karakterizirala ga je rasna, kulturna, religijska i zemljopisna različitost.

Zašto šerijat danas djeluje nazadno?

Zašto se onda čini da islamski zakon ima srednjovjekovne prizvuke i da djeluje nazadno kada se primjenjuje u današnjemu vremenu? Pet je glavnih razloga.

Kao prvo, od jedanaestoga stoljeća nadalje, muslimanski su stručnjaci proglasili zatvaranje vrata ijtihada (zakonodavstva) i obustavili nova zakonska tumačenja. Od jedanaestoga do četrnaestoga stoljeća trajalo je vrijeme križarskih ratova, mongolske invazije na stare muslimanske zemlje, i kuge. Pored toliko kriza što su se događale, nije bilo vrijeme za nove interpretacije. Kako bilo, razmišljali su stručnjaci, islamski je zakon poprilično razvijen.

Kao drugo, europska kolonizacija većine muslimanskoga svijeta od devetnaestoga stoljeća nadalje prouzročila je kolaps političkih, pravnih i vjerskih institucija. Prezaposleni pokretima za neovisnost i u borbi s nasrtajima moderniteta na konzervativno društvo, muslimanski vođe i stručnjaci nisu imali vremena razvijati islamsko pravo.

Kao treće, kada su muslimanski narodi stekli svoju slobodu, većinom nakon Drugoga svjetskog rata, počeli su izgrađivati nacije. Politički vođe uglavnom su bili sekularni modernisti, koji su htjeli pozapadnjačiti i modernizirati svoje zemlje. U njihovoj viziji nije bilo mjesta za šerijat. Na primjer, nova Republika Turska primijenila je izravno preuzimanje švicarskog građanskog prava umjesto šerijata.

Kao četvrto, povijesna uloga muslimanske znanosti se promijenila. Novoutemeljene sekularne nacionalne države nacionalizirale su bogatu baštinu koja je pripadala vjerskim institucijama. Muslimanski stručnjaci progonjeni su zbog straha od neslaganja i suprotstavljanja. Islamska znanost svedena je na mala, slabo financirana sveučilišta. Talentirani muslimani birali su neke druge profesije, a ne islamsko pravo.

Posljedica je veliki gubitak kvalitete znanosti i praznina od oko 150 godina, bez ikakvih praktičnih promjena u islamskome pravu.

Posljednji pokušaj da se islamsko pravo uskladi sa suvremenim zakonskim okvirima napravilo je Osmansko Carstvo sa svojim projektom građanskoga prava Majalla. Kada je 1876. godine dovršena, Majalla se sastojala od šesnaest svezaka i 1851 članka. Od tada se svijet dramatično promijenio, a u međuvremenu nije bilo teorijske ni praktične reakcije islamskoga prava.

Peti čimbenik je utjecaj puritanskoga salafizma među džihadističkim skupinama poput Al-Qaede, talibana i Islamske države. Te skupine često su ignorirale ogromnu šerijatsku pravnu literaturu, znanost i povijesno iskustvo. Nasumično su birali i primjenjivali određene retke iz Kur’ana i proročkih tradicija kao islamski zakon.

Zato se islamski zakon čini relativno nerazvijenim u usporedbi s drugim zakonskim sustavima. On se jednostavno nije imao prilike razviti u modernome vremenu.

Suvremeni muslimanski stavovi o šerijatu

Muslimani imaju različite stavove o suvremenoj primjeni šerijatskoga prava.

Jedno gledište, ono sekularnih i modernističkih muslimana, jest da je šerijat bio više prilagođen klasičnim agrarnim društvima. Uzevši u obzir da su se svijet i muslimansko društvo dramatično promijenili, šerijat više nije primjenjiv.

Suprotno gledište imaju ultrakonzervativni muslimani i islamisti. Oni inzistiraju da je šerijat potpun i savršen onakav kakav jest, i da bi se suvremena društva morala promijeniti i uskladiti sa šerijatom.

Treća skupina, čije gledište vjerojatno ima i većina muslimana, smatra da je šerijat primjenjiv u svim vremenima. Ključ je u tome da ga znate ispravno primijeniti, uzevši u obzir promjene vremena i mjesta.

Treće gledište uzima u obzir kompleksnost svijeta, i predlaže da se sastave odbori, u kojima bi bili islamski stručnjaci, ali i znanstvenici i sociolozi, i u tim odborima bi se potpuno proučilo islamsko pravo. Koristeći načela i metodologiju šerijata, stare pravne presude mogle bi se procijeniti, a ako za to ima osnove, modificirati. Također bi se reagiralo na nova pitanja, kojih nema u klasičnome islamskome pravu.

Talibanske ideje o šerijatu i ženama

Gotovo je posve sigurno da talibani imaju ono drugo gledište – društvo se mora promijeniti u skladu sa šerijatom. To znači odmak od liberalizma na koji su se Afganistanci navikli u protekla dva desetljeća.

Sljedeće važno pitanje jest hoće li talibani slijediti puritanski salafizam ili tradicionalniju islamsku pravnu školu.

Devedesetih godina dvadesetoga stoljeća, sa svojim podupiranjem Al-Qaede i korištenjem oštrih kazni, izgledalo je da talibani slijede puritanski salafizam. Njihov pad 2001. godine, raspad Islamske države 2019. godine te opadanje snage Al-Qaede nakon smrti Osame bin Ladena upućivali su na to da su iz svega možda naučili koju lekciju.

Muslimani potkontinenta i središnje Azije tradicionalno slijede pravnu školu Hanafi, jednu od četiriju liberalnijih pravnih škola sunitskoga islama. Čak i ako se primijeni ta pravna škola, njezin je najrecentniji oblik 150 godina star otomanski pravni kodeks Majalla. Bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li talibani uopće uzeti Majallu u obzir.

Važno je uzeti u obzir i stupanj promjena kroz koje su svijet i Afganistan prošli od prve talibanske vladavine. Kada su prvi put došli na vlast, talibani su bili izolirani, ali sada svi njihovi časnici imaju pametne telefone, s internetskom vezom, i na društvenim su mrežama. Što je najvažnije, koriste ih učinkovito. Internetski pristup svijetu sigurno je imao učinak umjerenosti.

Za prve talibanske vladavine žene nisu imale gotovo nikakvih prava. Morale su pokrivati tijelo i lice burkom, i nisu se smjele obrazovati niti raditi. Smjele su putovati samo s muškarcem u pratnji. Danas talibani tvrde da su inkluzivniji i tolerantniji prema ženama. Možda se neće nametati nošenje burke, ali žene (i muškarci) morat će pokrivati ostatak tijela, onako kao što se čini u Iranu.

Djevojčice i djevojke će se smjeti obrazovati u ženskim školama, u kojima će raditi isključivo učiteljice i ostalo žensko osoblje. Žene će smjeti raditi u malome broju profesija, gdje će miješanje spolova biti ograničeno, ili ga uopće neće biti.

Ukratko, život će za žene u Afganistanu biti bolji nego za vrijeme prve vladavine talibana, ali gori od liberalnih prava koja su uživale proteklih dvaju desetljeća.

Izvor: The Conversation | Prijevod: Ana Naletilić

Ovaj članak preuzet je s portala The Conversation prema Creative Commons licenci. Izvorni članak pročitajte na linku.