Godinu za nama Katolička karizmatska obnova u Duhu Svetom (dalje KKODS), završila je radno. Naime, početkom prosinca u Zadru je održan veliki susret vodstava katoličkih karizmatskih zajednica u Hrvatskoj s Oresteom Pesareom, predsjednikom ICCRS-a (Međunarodne službe katoličke karizmatske obnove) i jednim od ljudi od povjerenja pape Franje u pitanjima karizmatskog pokreta. S paterom Šujevićem, inače zanimljivom kombinacijom rođenog Riječanina iz velike obitelji (što je, nažalost, postao gotovo oksimoron za naš treći najveći grad – znam, rođen sam tamo) koji služi kao ravnatelj Isusovačke gimnazije u Osijeku, razgovarali smo o spomenutom susretu, njegovoj ulozi i problemima s kojima se susreće kao duhovnik KKODS-a te odnosu između karizmatske i institucionalne dimenzije u Crkvi.

– P. Šujević, Vi ste, ako se ne varam, jedan od duhovnika Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom (KKODS). Što točno podrazumijeva uloga duhovnika u jednom takvom pokretu, možete li precizirati Vaše dužnosti?

Točnije, član sam Vijeća duhovnika. U to vijeće spadam kao duhovnik karizmatskih zajednica Obnove u Duhu Svetom koje pratim, pomažem, savjetujem. Na nacionalnoj razini kao član Vijeća duhovnika moja dužnost je, kao i ostalih članova tog vijeća: pratiti događaje, planiranje, susrete, organizaciju, razlučivati stvari, pomoći savjetima, prijedlozima, molitvom, služenjem liturgije, graditi zajedništvo, jedinstvo duha, srca i misli. Drugim riječima: biti pastir.

– Kako usklađujete svoj redoviti svećenički rad s aktivnim sudjelovanjem u razvoju KKODS-a?

Uz malo organizacije, uspijevam. Zapravo to su komplementarne dimenzije iste stvarnosti. Sudjelovanje u KKODS-u pomaže mi da upoznam otajstvo svoga svećeničkog reda, da se izgrađujem kao svećenik i redovnik isusovac, da budem dublji u spoznaji Gospodina, predaniji, sjedinjeniji s Gospodinom što se, vjerujem, odražava i na moj svećenički rad na službi u Osijeku i u mojoj provinciji Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. S druge strane, iskustvo moga svećeničkog rada doprinosi služenju Crkvi kroz KKODS. Tako da sam radostan što sam dio KKODS-a i Bogu zahvalan na tome.

Obnova u Duhu Svetome pomaže svećeniku u otkrivanju i ostvarenju njegova identiteta u današnjem vremenu. Ohrabrujem one koji imaju prilike da se upoznaju s njome.

– Možete li precizirati kada ste se i kako prvi put susreli s karizmama i s karizmatskim pokretom? Kako je na Vas utjecalo to iskustvo?

E da, to iskustvo mi se duboko usjeklo u srce. Bilo je to na ljeto 2000. godine, kada sam kao novak Družbe Isusove boravio u Splitu – čini mi se da je to bio kraj prve ili početak druge godine. Učitelj novaka poslao me na ispomoć u našu zajednicu u Dubrovniku, u crkvu sv. Ignacija, gdje se održavao seminar unutarnjeg iscjeljenja koji je vodio p. Rufus Pereira. Zapravo, radilo se o dvama seminarima koji su se odvili jedan za drugim, prvi za laike, a drugi za svećenike, redovnike i redovnice. Bio sam logistička ispomoć za sve praktične stvari potrebne oko organizacije. Tu sam i sam doživio živoga Gospodina, unutarnje iscjeljenje kroz dobru pripravu i ispovijed, milinu Božje prisutnosti te snagu Krista Kralja kada sam pred svojim očima vidio oslobođenje čovjeka koji je bio napola oduzet i nije mogao prići svećeniku bez pomoći svoga oca. Doživjevši to, kao i gorljivu vjeru laika, svećenika i redovnika u organizaciji tog događaja, i sam sam poželio takav život i srce žarke vjere. Počeo sam istraživati, čitati, tražiti više i konkretnije od Gospodina – i što se tiče KKODS-a, i što se tiče života i karizme sv. Ignacija i Družbe Isusove te mog osobnog redovničkog života.

– Među članovima KKODS-a često se ističe kako karizmatski pokret nije klasičan pokret, tj. samo jedan od smjerova u Crkvi, već da se radi o struji milosti za čitavu Crkvu. Možete li pojasniti što to konkretno znači? Je li karizmatsko iskustvo nešto što je potrebno svakom katoliku?

Rekao bih ovako, karizmatski pokret nema svrhu sam za sebe, već je u službi Crkve. To je dar Duha Svetoga svojoj Crkvi za novo osvježenje, obranu, rast, obnovu života vjerskog, sakramentalnog, duhovnog, radosti, ljubavi – i mogao bih tako nabrajati unedogled i ne bih sve rekao. Uostalom, kao što je Duh Božji tijekom cijele crkvene povijesti uvijek nalazio nove načine da daruje svoju Crkvu na spas čovjeku. I za razliku od drugih pokreta, redova i instituta KKODS nema jednog čovjeka utemeljitelja. To je struja milosti na koju nitko ne može položiti izdvojeno pravo jer je za svakoga – drugim riječima: svatko ima pravo na nju. Karizmatski pokret služi Duhu da se ta vrata otvore, ali struja milosti je puno šira i sveobuhvatnija i ne da se ograničavati ili prisvojiti. Pitate me je li ta struja milosti potrebna svakom katoliku? Odgovorit ću vam na isusovački način, protupitanjem: Treba li obraćenje mnogim katolicima koji ne žive praktično svoju vjeru? Bilo bi im jako korisno.

– Papa Franjo donio je odluku o uspostavljanju CHARIS-a, jedne organizacije koja bi pod svoj krov trebala primiti sve “karizmatske stvarnosti”. Smatrate li to dobrim potezom? Mislite li da će takva vrst institucionalizacije “ugušiti” karizmatski pokret, tj. učiniti ga samo još jednim pokretom unutar Crkve ili predstavlja novu priliku za rast?

To je izvrsna stvar. Zajedništvo je danas toliko potrebna stvarnost i toliko potrebno svjedočanstvo u svijetu punom podjela i razdora, razdvajanja i uspoređivanja. Zajedništvo, jednodušje, znak je Duha Božjeg nasuprot duhu razdjeljivanja koji nije od Boga. Iskustvo nam pokazuje da je zdrava institucionalizacija, provođena u ljubavi i istini, potrebna jer čuva karizme, čuva povjereni narod i čuva samu instituciju. Pogledajte samo redove i pokrete u povijesti Crkve, sačuvane su im karizme upravo institucijom za sve buduće naraštaje.

– “Isti Gospodin koji je pozvao nas u karizmatskim zajednicama, pozvao je i naše biskupe. Ako želite biti poštovani u svojoj službi, molim vas, nastavite njegovati važnost poštivanja uloge koju je Duh dao vašem pastiru“, poručio je Oreste Pesare, po želji pape Franje jedan od koordinatora uspostavljanja CHARIS-a, tijekom nedavnog susreta s predstavnicima KKODS-a u Zadru. Kako gledate na odnose između karizmatskih koordinacija i zajednica s jedne te biskupa s druge strane u Hrvatskoj? Svjedoci smo kako je u zadnjih nekoliko godina došlo do veće suradnje između pokreta i biskupa, no i dalje postoje određene, nazovimo ih, trzavice.

To je fenomenalna stvar i velika radost. S jedne strane gradi se zajedništvo među zajednicama i koordinacijama, a s druge strane gradi se zajedništvo s našim biskupima. To je neminovno, to je jedini zdravi i istiniti put. To je i smisao stvarnosti struje milosti čiju jednu od karakteristika prepoznajemo u Isusovim riječima: „Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Iv 17,21). Također, to je svjedočanstvo svijetu koje se od nas traži i nema obilaznog puta. Nasušno su potrebni pastiri, ljudi vape i traže, a s druge strane i pastiri trebaju pomoć, podršku, molitvu. Upravo su iz molitve tog duha na susretu KKODS-a u Zadru proizašle riječi smjernice: poslušnost Crkvi, otvorenost za suradnju i sudjelovanje u radu tijela. Skraćeno POS. To je smjer koji je zauzeo KKODS te ga angažirano provodi u unutarnjoj izgradnji odnosa zajedništva među zajednicama i koordinacijama, u odnosima s lokalnim crkvama te na nacionalnoj razini s Hrvatskom biskupskom konferencijom. Hijerarhijski darovi i karizmatski darovi su isprepleteni, prožimaju se te su neminovno vezani jedni s drugima. U tom smjeru nas ohrabruje i „Iuvenescit ecclesia“, pismo Kongregacije za nauk vjere o odnosu između hijerarhijskih i karizmatskih darova za život i poslanje Crkve.

Nacionalni susret vodstava katoličkih karizmatskih zajednica u Zadru/Foto: IKA

– Kao članu Vijeća duhovnika, koje su prema Vašem mišljenju glavne “mane”, tj. problemi s kojima se susrećete unutar karizmatskog pokreta? Kako ih riješiti?

Naša je stvarnost da broj zajednica i članova zajednica KKODS-a raste. Osamdesetak zajednica u Hrvatskoj s podružnicama hrvatskih iseljenika u Austriji i Njemačkoj (ne računajući pritom zajednice u BiH), te oko tri tisuće stalnih članova, bez onih koji povremeno dolaze i sudjeluju.

Postoji žar, vjera, polet, karizme, plodovi, oživljavanje sakramentalnog života… No, potrebna je briga oko ljudi da se snađu od trenutka obraćenja, da ne budu prepušteni sami sebi. Potrebna je pomoć i voditeljima i članovima zajednica u radu na sebi, alati, edukacije, učenje, poznavanje vjere, Katekizma, Nauka Crkve, da se sačuva zdravlje duha, duše i vjere, da se iskoristi i bude na raspolaganju iskustvo i mudrost koje Crkva baštini, da struja milosti čini i ostvaruje svoje poslanje.

Toj stvarnosti KKODS pristupa ozbiljno i izgrađuje tri dimenzije u kojima iskustvo i suradnju stavlja na raspolaganje. Jedna je dimenzija organizacije samih struktura zajednica za koje postoje razni prokušani oblici. Zatim dimenzija formacije članova, tj. razni sadržaji i sustavi koji su na raspolaganju za rast i sazrijevanje članova, a time i same zajednice. Tu smatramo jako bitnom formaciju za rast u krepostima koje omogućuju i osiguravaju zdravi rast, sazrijevanje i staloženost sveobuhvatnog vjerničkog života. I na koncu, dimenzija evangelizacije, odnosno provjerenih modela evangeliziranja na raznim razinama, raznih skupina koji članovima i zajednicama mogu pomoći da nađu pravi oblik za sebe s obzirom na afinitete i mogućnosti. Pokazuje se u praksi da zajedništvo u suradnji postaje izvanredan izvor i mjesto razlučivanja, izbora i donošenja kvalitetnih odluka.

– Za kraj, kako odgovarate na učestale prigovore kako se tu zapravo radi o nečemu što je strano Katoličkoj Crkvi ili da je to protestantizacija Crkve?

Radi boljeg razumijevanja pojavnosti o kojoj govorimo rekao bih dvije stvari.

S jedne strane, stvarnosti karizmatske prirode koje svoj izvor imaju u poticajima i djelovanju Duha Svetoga prisutne su u crkvenoj povijesti od njezinih početaka pa sve do danas, na razne načine i raznih obujmova, ali prisutne: prva Crkva, razdoblje nakon apostola, apostolski oci, razvoj zapadne teologije, istočna Crkva, baština i pobožnost srednjega vijeka (sv. Franjo Asiški, sv. Dominik, sv. Ignacije Lojolski, sv. Bruno, sv. Franjo Ksaverski i mnogi drugi; zatim mnoge žene: sv. Hildegarda od Bingena, sv. Katarina Sijenska, sv. Brigita Švedska, sv. Ivana Arška i druge – svi zapravo bogati mističnim, proročkim iskustvima i darovima) pa do pneumatologije II. vatikanskog sabora i KKODS-a. Da kao isusovac samo pogledam našeg utemeljitelja sv. Ignacija, uviđam razne pojavnosti karizmatske prirode.

S druge strane, činjenica je da struja milosti o kojoj govorimo ne djeluje samo u Katoličkoj Crkvi. To je ono što nas možda zbunjuje. Ona djeluje i u ostalim kršćanskim denominacijama. Ali sjetimo se, želja je Kristova da svi budemo jedno i da na tom zajedništvu zajedno radimo i surađujemo.

Razgovarao: Tino Krvavica | Bitno.net