Priča o Božiću jedna je od najpopularnijih priča u cijeloj povijesti, no usudio bih se reći da ona ruši mnoge konvencije pripovijedanja. Najtrajnije priče obično su one koje imaju iznimne junake i pamtljive negativce.

Božić ima svoje negativce i njih je lako pobrojati. Sjena krvožednoga kralja Heroda nadvija se nad prvim poglavljem Matejeva Evanđelja. Kada evanđelist Ivan u 12. poglavlju knjige Otkrivenja simbolično govori o Mesijinu rođenju, priopćava nam da je pravi i najveći negativac sam Sotona, prikazan kao ubojiti zmaj.

No tko je junak priče o Božiću? Mi smo skloni evanđeoski izvještaj promatrati kroz dva tisućljeća tradicije pa se odgovor čini očitim – junak je Isus! On je smisao Božića. On je Bog kojega želimo zadržati u Božiću. Njegova je priča ona koju čujemo i onda je „vičemo s krovova“.

Da, Isus je u središtu drame, ali ne ponaša se kao konvencionalni junak. Ne uklapa se u klasični model. Ne djeluje sam. Ne ubacuje se kao uljez da bi promijenio tijek događanja. On zapravo uopće ne djeluje. Pasivan je – majka ga doji i stavlja ga spavati u jaslice, mudraci ga nalaze u majčinu krilu, roditelji ga nose dok bježe u Egipat. Poput svakoga novorođenčeta ima snažnu privlačnost – privlači ljubav svih koji mu se približe, no vidljiv je samo zato što ga drže neke druge ruke.

Priča o Božiću ima nekonvencionalnoga junaka – on nije ratnik, nije osvajač svijeta, nije čak ni pojedinac, nego radije obitelj. Pojedinosti priče uvijek nas vode natrag do te činjenice. Vidimo povoje i znamo da su oni tu za novorođenče, ali netko ga je morao u njih zamotati, što znači da imamo majku i dijete. Imamo oca. Imamo kućanstvo. Čujemo da se spominju jaslice – kolijevka u kojoj je ležao, ali netko ga je tamo morao staviti. Čitamo o djetetovu bijegu u Egipat, ali netko ga je morao tamo povesti – netko ga je morao braniti od razbojnika koji vrebaju po pustinjskim putovima – i netko je morao naporno raditi kako bi uzdržavao majku i dijete u stranoj zemlji.

Prizori Isusova ranoga života – Marijina krizna trudnoća, Josipove providonosne odluke, Herodov progon – dramatični su upravo zato što uključuju preklapanje toliko pojedinačnih života. Doista, druge pojedinosti Božića dobivaju svoje značenje iz primarne usredotočenosti Evanđelja na obitelj – Svetu obitelj. Zli kralj Herod očito je nastrojen protiv obitelji i protiv djece – pobio je betlehemsku djecu, uništio ih. Povijest nam kaže da je Herod ubio vlastite sinove, a Evanđelje pokazuje kako je svojim vojnicima naredio da mačevima pobiju djecu Betlehema.

Obitelj je ključ Božića. Obitelj je ključ kršćanstva. Sv. papa Ivan Pavao II. napisao je kako sve ono što je dobro – povijest, humanost, spasenje – „dolazi preko obitelji.“1 Kada je Bog došao da nas spasi, spasenje je neodvojivo povezao s obiteljskim životom, manifestirajući ga u obiteljskome životu. Budući da je obitelj uobičajeno okruženje ljudskoga života, on je došao u obitelj, otkupio je i usavršio. Bog je obitelj učinio slikom i sakramentom Božjega otajstva. Sâmo spasenje pronalazi svoje značenje samo u obiteljskim odnosima.

Istina Božića počinje s jednom obitelji. Povijesni su se preokreti događali po odlukama jednoga muža i oca, jedne supruge i majke. Znamo za te događaje samo zato što ih je majka prebirala u svome srcu i odlučila ih podijeliti s učenicima njenoga sina (Lk 2,19.51).

Istina Božića prenosila se po obiteljima. Davni hodočasnici pronalazili su svoj put do pećine Isusova rođenja, ne zbog povijesnih obilježja i znakova usmjerenja po zemljanim cestama Betlehema, nego zato što su najraniji kršćani – neki od njih možda i očevidci, ili djeca očevidaca – razmatrali događaje što su se tamo dogodili i prenosili ih sljedećim naraštajima.

Njihova je vjera stoljećima bila ilegalna. U Betlehemu, kao i drugdje, susretali su se radi štovanja Boga, ne u velikim crkvama, nego u obiteljskim domovima, i smatrali su sve koji su se okupljali jednom zajedničkom obitelji. To je doista jedna od najdubljih implikacija božićne priče – da je Bog našao svoje prebivalište među muškarcima, ženama i djecom, i pozvao ih – zove i nas – da postanu njegovom obitelj, njegovim svetim domaćinstvom.

A sada je ta baština naša! Mi smo Kristova obitelj i zato radost Božića pripada nama. Ona se može doživjeti, ne samo u Svetoj Zemlji, nego svugdje, u svako doba godine, svakoga dana. Bez Krista svijet bi bio mjesto bez radosti, i svako mjesto gdje je on nepoznat i neprihvaćen, mjesto je bez radosti. Nakon Kristova rođenja sve se promije­nilo, no ipak sve se tek treba promijeniti kako ljudi već budu u vjeri prihvaćali to dijete.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Radost svijetu” Scotta Hahna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.