POKOJ VJEČNI DARUJ MU GOSPODINE

Fra Željko Barbarić dirljivim se riječima oprostio od svog profesora fra Filipa Zubaka: I bez habita se na sto metara vidjelo da je fratar, bosanski fratar

Jučer je u 81. godini života preminuo fra Filip Zubak, franjevac provincije Bosne Srebrene, koji je do mirovine bio profesor fizike i matematike u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji Visoko, posebno upamćen po nesebičnoj ljubavi prema svima koje je Bog stavio na njegov put. Od svojeg odgojitelja i profesora dirljivim se riječima oprostio naš kolumnist fra Željko Barbarić.

Kad sam došao na svijet, bio sam najbjedniji od svih bića, ovisan o svima. Zato bi bio neoprostiv grijeh prezirati bilo koga i rušiti što nisam sagradio. Tagore

Sigurno postoje ljudi koji su ga bolje poznavali od mene. Zato mi ni ne pada na pamet pisati njegovu biografiju ili hagiografiju. Otkad sam pročitao da je umro, samo prebirem po sjećanjima da ponešto izvadim i za one koji su ga poznavali i za one koji ga nisu poznavali. I drago mi bijaše prebirati po sjećanju…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sjećam se kako je sličio na mog tatu. Otišao sam od kuće kad mi je bilo 14, njega sam upoznao kad mi je bilo 15. U Visokom. U Bosni u koju sam prvi put u životu došao taj dan. Bio je isto godište kao i moj tata. Malo su i fizički sličili. Fra Filip Zubak je bio jedan od trojice odgojitelja zaduženih za nas sjemeništarce. Bio je profesor matematike i fizike.

Sjećam se da mu još nisam sreo ravna.

Sjećam se njegovog osmijeha.

Sjećam se kako nije volio da ležimo na krevetu u obući.

Sjećam se kako nije volio kad bismo škripali stolicama kad smo se ustajali iza obroka u našoj velikoj blagovaonici.

Sjećam se kako je bio dobar.

Sjećam se kako ga se nismo bojali. Hehe. Sjećam se kako smo svi nešto pričali dok je on ‘dežurao’ kod nas u blagovaonici. 90 glasova odjednom i svi smo nešto pričali (čitaj: galamili). Kad je ušao naš glavni odgojitelj u to vrijeme, fra Stjepan, svi se odjednom smirili i ušutili. A fra Filip k’o ‘oparen’ veli: ‘Ajde sad pričajte! Što sad ne pričate!?’

Sjećam se kako je ušao u našu sobu to jutro kad je dobio prvi moždani udar i rekao nam da ne vidi. Naša soba bila prva do profesorskog dijela. A mi djeca, onako iza sna, nismo znali ni što napraviti…

Sjećam se njegove ljubavi za matematiku.

Sjećam se njegovog vremena. Uvijek je imao vremena. Njemu se nije žurilo. Ni u radu, ni u odmaranju, ni u razgovoru, ni u propovijedanju, ni u predavanju. Uskočio bi usred objašnjavanja Pitagorinog poučka s pričom tipa: «Ej, bolan Tomo! Znaš li ti onog iz Zimče?»

Sjećam se njegovih propovijedi. I naučili bi, i nasmijali se, i oplakali, i postidjeli se…

Sjećam se njegove poniznosti.

Sjećam se kako nije volio kad bi vidio da se baca hrana. Pričao je i kako je imao teško djetinjstvo i da ponekad nisu imali ni što jesti.

Sjećam se kako bi radio popodne u vrtu, u bašči našeg samostana u Visokom. U proljeće, u ljeto, onako, go’ do pasa, na koljenima, spustio bi se do crne zemlje i sadio nešto, kopao nešto, uživao u toj zemlji, u Bosni…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne sjećam se nečega boljega ili nekoga boljega što sam vidio, upoznao, čuo, slušao, saznao iz Bosne i u toj Bosni.

Sjećam se i to da je bio kao malo dijete u radosti i u suosjećanju. Možda nekakvo najbolje objašnjenje onoga ‘ako ne postanete kao djeca…’

Sjećam se i da je pričao da je prebolio nekakvog rakonju.

Sjećam se i da je pričao da je kroz čitavo ratno vrijeme ostao u Visokom.

Sjećam se da je bio pun priča, dogodovština, smiješnih priča o sebi, o fratrima…

Sjećam se da je bio onaj Andrićev fratar o kojem bi se mogao napisati roman.

Sjećam se njegove zahvalnosti.

Sjećam se i njegovog koraka.

Sjećam se i njegovih oznaka, simbola koje je upisivao u našu knjigu računa. Sav smo novac predavali njemu kad bismo došli u samostan, pa kad smo izlazili vani, išli smo u ‘carinarnicu’, tamo gdje se čuvao novac, a fra Filip bi to sve vjerno bilježio i upisivao u svoje ‘teftere’.

Sjećam se da mi je bio odgojitelj. Ni prije ni poslije njega nekoga takvoga. Čovjek prije svega. Habit se isto oblači na čovjeka. Ako nemaš čovjeka, habit se može prebacit i preko ograde, preko semafora, preko konja…

Sjećam se i kako mu je habit lijepo pristajao i kako se i bez habita vidjelo da je to fratar, bosanski fratar sa sto metara. Šta sto…

Sjećam se i da nam je ostavljao prostora za naše dječje nestašluke. Ne previše, ali dovoljno da djeca mogu biti djeca.

Sjećam se jednom kako mi je odgovorio na jednu poruku/čestitku: Istom mjerom, suprotnim smjerom. (Kako dolikuje fizičaru i matematičaru.)

Sjećam se da sam mu na zadnji Dan zahvalnosti (ovaj ovdje američki Dan zahvalnosti) poslao poruku: ‘Uvijek zahvalan na Vašem lijepom primjeru života. S matematikom nisam baš najbolji, ali baš sam zahvalan što smo proveli jedan dio vremena zajedno u Visokom.’

Sjećam se tolikih večeri kad bi nam dolazio izvan nastave davati instrukcije ne bi li ponešto uhvatili od te matematike. A nismo baš bili nešto napredni na tom području. On nije odustajao. I veselio se svakom napretku.

Sjećam se i kako su ga toliki tražili za instrukcije.

Sjećam se i koliko puta sam dobio objašnjenje gdje je fra Filip: «Daje instrukcije!»

Sjećam se da je u njemu bilo nešto toliko dobro, neiskvareno, nezagađeno, nepatvoreno, iskreno, dobronamjerno.

Sjećam se da mi je baš htio – dobro – u svemu onome što je radio.

Sjećam se kako je bio malen. Fratar u Redu Manje braće. Još nisam naišao na nekoga kome je to toliko pristajalo.

Sjećam se kako je govorio: ‘Boginje ti!’

Sjećam se kako su mu puna usta bila dok bi govorio: ‘Ej, bolan!’

Sjećam se i naših priredbi, posebno onih za poklade. Fra Filipa bi redovno netko utjelovio od đaka. I on bi se od srca smijao kako smo ga glumili i imitirali taj jedan dan u godini.

Sjećam se kako je bio jednostavan.

Sjećam se i kako je volio sport i šetnje.

Sjećam se da nikad nije upotrijebio riječ međureligijski dijalog. On je to živio.

Sjećam se da je posebno volio svoju mamu.

Sjećam se da je bio pobožan.

Sjećam se njegovih darovanih ocjena iz matematike da ne bi koga otpustili iz sjemeništa zato što ne zna dobro matematiku.

Sjećam se kako je zaradio moje poštovanje (a i svih ostalih) tako što je bio – fra Filip.

Sjećam se i kako su zafrkavali one neke đake (među njima i mene) koje je fra Filip malo više volio od ostalih. Njegovo ime na grčkom znači ‘onaj koji voli konje’.

Sjećam se i kad sam ga zadnji put vidio na Plehanu. Sporije je govorio zbog svog zdravstvenog stanja.

I sad nešto razmišljam kako je lijepo prekopavati sjećanja i pronalaziti ovako lijepe sjećanja o čovjeku kojeg sam imao priliku poznavati iz prve ruke.

Zahvalnost.

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. srpnja 2018.

Možda vam se svidi