Je li islam religija mira?

I jest i nije! U Kur’anu, kao i u Muhamedovu ponašanju, nalazimo i mirne i nasilne stavove. Dok još nije imao moći, Muhamed je mirno ušao u Meku. U drugoj fazi svoga života, u Medini, ratovao je i organizirao osvajačke pohode. To je u Arabiji bilo uobičajeno.

Valja upamtiti da riječ „razzia” (osvajački pohod), koju nalazimo u raznim jezicima na Zapadu, dolazi od arapske riječi „ghazwa”, što znači „vojni pohod”. Prva muslimanska Muhamedova biografija, koju je napisao Abū ‘Abdallāh Muḥammad ibn’Umar al-Wāqidī (747-823), zove se Kitāb al-maghāzī, ili „Knjiga vojnih pohoda”.

Poslije Muhamedove smrti, muslimani su nastavili koristiti njegovu metodu i uspješno su osvojili druge zemlje, iako su bili u manjini.

Budući da je islam bio globalni vjerski, društveni i politički projekt, muslimani su u osvojenim društvima, čije je stanovništvo bilo kršćansko, htjeli nametnuti islamska pravila, na koja su uvelike utjecale beduinske tradicije.

Kritičari kažu da islam nije samo religija, nego i politička ideologija. Može li biti apolitičnog islama?

Islam je globalni društveni projekt. U početku je bio vjerski projekt, što ga je pokrenuo Muhamed, koji je svoje suvremenike poticao da prestanu štovati mnoštvo božanstava, i štuju jednoga Boga, Alaha. Jasno je da je u to vrijeme prisutnost Židova i kršćana na Arapskom poluotoku igrala značajnu ulogu na nekoliko područja, što je olakšalo tu promjenu.

No islam je također društveni i politički projekt: društveni u smislu prilagođavanja beduinskim tradicijama i normama, politički u smislu ujedinjavanja zajednice oko novog projekta, postojanja jednog i svemoćnog Boga! Zato islamski projekt uključuje i vjersku i političku dimenziju. To je sve do danas veliki problem!

Islamski projekt uključuje i vjersku i političku dimenziju. To je sve do danas veliki problem!

Trenutno neke zemlje s muslimanskom većinom razdvajaju politiku od religije. Na primjer, Sirija je 90 % muslimanska zemlja, ali ima sekularni ustav, sastavljen 1973. na zahtjev predsjednika Hafeza al-Assada. Napisao ga je pravoslavni kršćanin Michel Aflaq, koji je uz Salaha al-Bittara 1947. osnovao stranku Baath. Predsjednik je musliman, ali islam nije državna religija. Svaki građanin poštuje svoju vjeru, ali ustavna pravila primjenjuju se na svakoga: muslimane, kršćane, židove, ateiste… Temeljna ideologija obilježena je socijalističkim pan-arabizmom, koji se smatra sekularnim i nastoji razdvajati religiju od politike.

Možemo spomenuti i Tunis za vladavine Bourguibe, koji je, iako musliman, 1956. uveo određeni stupanj sekularizma, prije svega apsolutnu jednakost muškaraca i žena,

Kako se europski politički i crkveni vođe odnose prema muslimanskom svijetu? Kako može funkcionirati dijalog?

U odnosima sa svim zemljama, uključujući i muslimanske zemlje, uvijek se trebaju primjenjivati dva temeljna načela: jednakost svih građana, bez obzira na njihovu religiju, i apsolutna jednakost muškaraca i žena. To su temelji ljudskog dostojanstva.

Zato se ne smije različito odnositi prema muslimanu, ili kršćaninu, ili židovu, ili hinduistu, ili nevjerniku, ateistu. Pred zakonom svi imaju ista prava i iste dužnosti prema državi. Nema povlastica ili iznimaka. Ustav se odnosi na sve građane. Svi članci ustava vrijede i za muškarce i za žene, koji imaju ista prava i iste obveze, kako propisuje zakon.

U svojim odnosima sa svim muslimanskim zemljama, uključujući i Saudijsku Arabiju, europske bi zemlje morale tražiti da se ta dva načela usvoje i primjenjuju. Podrazumijeva se da zemlje koje se usude to učiniti riskiraju da će u usporedbi s drugim zemljama biti nekako kažnjene. Zato je važno da sve europske zemlje zajednički donesu tu odluku, da se izbjegne neusklađenost.

To podrazumijeva i da Europska unija ima zajednički odbor, koji bi pratio primjenu te odluke, kako bi se izbjeglo da se ta načela samo iznose u teoriji, a ne primjenjuju se u praksi.

Proteklih godina svjedočili smo strašnim slučajevima nasilja i terora islamista nad kršćanima u islamskim zemljama.

To je stvarnost. Prema definiciji, islamisti su muslimanski ekstremisti, koji se od drugih muslimana razlikuju po svom fanatizmu i crno-bijelom tumačenju pojedinih tradicija. To je dovelo do ogromne nepravde prema kršćanima.

Uzevši u obzir što sam dosad rekao, Europa mora sustavno inzistirati na apsolutno jednakom odnošenju prema muslimanima, kršćanima i drugima. Ne smije biti različitog odnošenja zbog religije, spola ili drugih razloga!

Europa mora sustavno inzistirati na apsolutno jednakom odnošenju prema muslimanima, kršćanima i drugima. 

I tu sve europske zemlje moraju zauzeti čvrst zajednički stav prema muslimanskim državama.

Vaša je domovina Egipat. Jesu li tamošnji kršćani diskriminirani? Što vlada radi za kršćansku manjinu?

Razlike u odnošenju vrlo su vidljive, naročito kad, na primjer, želimo izgraditi crkvu. Često nam ne daju dopuštenje. To kršćane tjera da grade u tajnosti, uz rizik da će njihove crkve jednoga dana uništiti fanatici!

Predsjednik Al-Sisi uložio je velike napore. Financirao je izgradnju najveće crkve na Bliskom istoku, u budućem administrativnom središtu Egipta, istočno od Kaira. Slavio je otvorenje te crkve (još nedovršene) u siječnju 2018. (na Božić prema koptskom kalendaru)… No ostaje činjenica da je  više od tisuću crkava (među više od 6000, koliko ih je u Egiptu) u teoriji ilegalno, jer su izgrađene bez potrebnih dozvola. One su stalna meta napada islamskih ekstremista.

Što se tiče svakodnevne diskriminacije, danas je kršćanima gotovo nemoguće dobiti važniji posao u državnoj službi, uz sve kvalifikacije. Prije nije bilo tako. Situacija se pogoršala zbog rastućeg broja fanatičnih ekstremističkih elemenata. Na toj je razini država posve nemoćna.

Europa mora sustavno inzistirati na apsolutno jednakom odnošenju prema muslimanima, kršćanima i drugima.

Danas je kršćanima gotovo nemoguće dobiti važniji posao u državnoj službi, uz sve kvalifikacije. 

U Siriji su godine građanskog rata potresle dug i miran suživot religija. Hoće li se zemlja oporaviti od sukoba, koji je prisutan i između muslimana i kršćana?

Situacija u Siriji je različita od one u Egiptu. Sekularna narav države dovedena je u pitanje sukobom unutar muslimanskog svijeta. Država je od 1973. u rukama obitelji Assad, koji su alaviti, ogranak šijitskog islama. Šijiti čine oko 15 % muslimanskog stanovništva. Suniti su počeli rat protiv te države. Čak i u Iraku je vlada (nakon smrti Saddama Husseina) u rukama šijita. Irak i Sirija jedine su arapske zemlje u kojima su na vlasti šijiti.

Islamska država (IS) korijene vuče iz Iraka. Njezino je puno ime „Islamska država za Irak i Siriju” (ISIS). Svjedočimo ratu unutar islama, između šijita i sunita. ISIS u velikoj mjeri financira najbogatija sunitska država, Saudijska Arabija, koju slijepo podupiru Sjedinjene Države, kao i neke europske zemlje.

To objašnjava američko-europsku koaliciju protiv Sirije i rusku potporu Sirije. Svi poginuli su Sirijci, bilo da su suniti, alaviti ili drugi.

Bombardiranje gradova, uključujući Damask, Homs i Alep, utjecalo je na mnoge kršćane. Mnogi su morali pobjeći i tražiti utočište gdje god su mogli. Europa, a pogotovo Njemačka, poduzela je velike napore da ih dočeka. Izbjeglice su često bili muslimani, a na kršćane se zaboravilo.

Trenutno se zemlja vrlo sporo oporavlja. Problemi su daleko od rješavanja, a broj migranata je u milijunima. Nitko ne zna hoće li se ikad moći vratiti u svoju zemlju.

Izbjeglice su često bili muslimani, a na kršćane se zaboravilo. 

Opet je vjerski fanatizam – ovog puta među muslimanskim skupinama – posve uništio zemlju. Temeljni problem islama automatski se ponovno pojavljuje, jer je islam i politički i vjerski projekt.

Što se može učiniti za kršćane na Bliskom istoku da ostanu i ne iseljavaju?

Kršćani nisu uzrok svojih problema. Određena vizija u islamu diskriminira nemuslimane iz vjerskih razloga. Zato moramo raditi na muslimanima. Treba promijeniti način razmišljanja, od vjerske do političke sfere.

Radi se o kulturnom problemu, povezanom sa samim konceptom religije. To poistovjećivanje religije i politike bilo je prisutno i u kršćanstvu, koje se toga moralo postupno riješiti.

To je muslimanima teže, jer je u islamu jedinstvo religije i politike potpuno od samih početaka. Europa može muslimanskom svijetu pomoći u kulturnom smislu, postavljajući jasne uvjete za korištenje europske pomoći. Mnogi bi muslimani veoma cijenili takav doprinos.

Sličan je problem prisutan u Izraelu, gdje se država i religija miješaju do te mjere da dolazi do nepravdi za nežidove (naročito muslimane). Ta izraelska pozicija ojačava poziciju muslimanskih ekstremista.

Europa ne shvaća ozbiljno dimenzije ovog problema.

Mogu li se muslimani uspješno integrirati u europsko društvo?

Rekao bih da mogu, i to se može dogoditi uz obrazovanje i vježbu, najprije u školama. Tu se budućnost može pripremiti odnoseći se prema dječacima i djevojčicama, domaćim Europljanima i migrantima, kršćanima i nekršćanima itd. s jednakim poštovanjem.

U svakodnevnom životu se prema svakome treba odnositi jednako, s više razumijevanja za nekoga tko je tek stigao, uz sve što zemlja zahtijeva – ne samo u vidljivim stvarima, nego i u privatnom životu, u međusobnom odnošenju muškaraca i žena, dječaka i djevojčica, muslimana i nemuslimana u obrazovanju, društvenom životu i u zakonima. 

Migrantima se mora pomoći da dođu do duhovne dimenzije, europskih i kršćanskih ideala, 

Ukratko, treba obrazovanjem mijenjati mentalitet migranata na bolje, nadajući se da će oni to prenijeti na one koji su ostali u svojim zemljama, ili one koji će se jednog dana vratiti.

Materijalna pomoć migrantima – hrana, krov nad glavom – nije dovoljna. To je mnogo, ali nije dovoljno! Migrantima se mora pomoći da dođu do duhovne dimenzije, europskih i kršćanskih ideala, općeg bratstva. Dajmo drugima, tko god oni bili, najbolje što imamo, a naročito pravo, apsolutno i opće bratstvo, kako nas uči evanđelje!

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: asianews.it