Poznati hrvatski fizičar i član predsjedništva stranke Pametno Ivica Puljak, jučer je na svom Facebook profilu napisao tekst naslova: “Optimistična poruka učenicima za početak školske godine”. Želeći se malo razveseliti u poplavi negativnih tekstova koji općenito dominiraju našim medijima, odlučio sam pročitati Puljkovu poruku. No, ostao sam gorko razočaran.

Prva rečenica me, doduše, obodrila “Draga djeco, svako jutro kad se probudite imate mnogo razloga za optimizam”, napisao je Puljak i odmah sam se složio s njime. Ovaj svijet je prekrasno i uzbudljivo mjesto. Pa, iako se počesto žalimo na različite poteškoće, valja se sjetiti da mi sami po sebi nismo čak niti poteškoće zavrijedili. Stvoreni smo potpuno nezasluženo i čitav svemir koji nas okružuje je posve besplatni dar stavljen nama na raspolaganje, a kako je lijepo rekao G. K. Chesterton “Poklonjenom svemiru se ne gleda u zube”.

Ipak, već me je u drugoj rečenici Puljak rastužio jer napisao je da se trebamo sjetiti kako pripadamo “rijetkim primjercima ljudskog roda koji su se uopće rodili”, nastavivši dalje o tome koliko su neizmjerno male šanse da su se milijarde atoma koji nas sačinjavaju spojile upravo u nas, “a ne u nekog drugog”. Rastužio me je zato što me je podsjetio da se mnogi ‘primjerci’ ljudskog roda nisu se uspjeli roditi iako su se te neizmjerno male šanse za njihove postojanje ‘nekim čudom’ poklopile. Uspjeli su dobiti zgoditak na toj najsretnijoj od svih lutrija: lutriji života, a onda im je u nekom tjednu njihovog razvoja život prekinut pobačajem za čiju se lakšu dostupnost gospodin Puljak zalaže. Očito je da je kao znanstvenik svjestan da se konkretni ljudski život koji je prekinut pobačajem nikada više neće ponoviti, da je vjerojatnost da se uopće pojavio gotovo beskrajno malena, a on ipak želi olakšati njegov prekid. To me nije moglo razveseliti.

U daljnjem dijelu teksta Puljak je istaknuo kako je najvažniji razlog za optimizam pogled u budućnost, ali čini se da je budućnost na koju je želio svrnuti učenicima pogled vrlo ograničenog dometa. Ustvrdio je kako “za pedesetak godina, kada vi budete u sredini vašeg života, u svijetu više neće biti gladnih, siromašnih i nepismenih ljudi”, no mislim da bi ga svako znatiželjno dijete, da je imalo priliku, pitalo: “A što će biti za još pedeset godina?”. Na ovo pitanje poštovani fizičar ne bi imao druge nego da kaže: “Za još pedeset godina neće biti gladnih, siromašnih, nepismenih…, pa ni vas”. Ako bi dijete htjelo dalje inzistirati i pitati “Kako mislite da neće biti nas”, gospodin Puljak ne bi imao druge nego da djetetu kaže kako će njegovo tijelo jednostavno pojesti crvi, ili spaliti vatra krematorija, i da će to biti, što se njega tiče, krajnji svršetak, budući da je zagrobni život samo bajka. Tako da, draga djeco, gledajte u budućnost, ali ne odveć daleku.

Puljak zatim nastavlja govorom o blagostanju koje je znanost donijela ljudskom rodu, i od svih mogućih doprinosa tom blagostanju, naš (ne)veseli znanstvenik je, čini se, izvukao onaj koji je smatrao da će u učenicima proizvesti najveći optimizam: “Znanost nas je naučila da svemir i prirodni zakoni nemaju svrhu i smisao”, napisao je.

Uistinu, ima li čega optimističnijeg nego živjeti u svemiru koji nema svrhu i smisao? Teško. No, ako bi neko dijete u naletu optimizma ostalo dovoljno pribrano da pita “Koja nas je to znanost naučila da svemir nema smisao?”, što bi Puljak na to odgovorio? Pretpostavljam da bi se, kao fizičar, pozvao na jednu ili više znanosti iz područja prirodnih znanosti. No ima li koja prirodna znanost koja kao cilj sebi uzima odgovoriti na pitanje svrhe ili smisla? Nema. Nema te znanosti niti unutar niti izvan područja prirodnih znanosti koja nas je “naučila” da svemir nema smisao. To što Puljak tvrdi je njegovo osobno mišljenje, a to što je on sam znanstvenik, vjerovali ili ne, ne znači da sve što govori odgovara znanstvenim činjenicama.

Ipak, da ne ostavi djecu potpuno bez nade za smislom, Puljak je ustvrdio kako “mi sami svojim životima dajemo smisao”. No, sada se postavlja pitanje koji su korijeni toga smisla? Ako je Puljak ustvrdio da svemir nema smisla, a s obzirom na to da je, prema njemu, čovjek samo jedan od proizvoda besmislenog svemira koji nema svog autora, kako sad odjednom taj slučajni proizvod besmisla daje nečemu smisao? Smisao se u tako postavljenoj situaciji pričinja kao puka fikcija koja nema korijen ni u čemu konkretnom osim u našoj želji za njime. Tako upravo znanstvenik koji je smisao htio utemeljiti u nečemu čvrstom, a ne u Bogu, dolazi do toga da svu smislenost svojih nastojanja temelji samo na lijepim željama.

Pred kraj svog teksta Puljak je napisao nešto s čime bismo se, napokon, kao vjernici mogli u potpunosti složiti: “Jedna od najljepših spoznaja i odluka u životu je slobodno odlučiti biti dobar čovjek, bez da očekujete neku kozmičku nagradu ili da se bojite neke kazne ili osvete.” Ali, ako nas katolike pitate kako to da uopće možemo slobodno odlučivati, uprijet ćemo prstom u Knjigu postanka koja kaže da je Bog stvorio čovjeka “na svoju sliku”, odnosno slobodnog. Na čemu gospodin Puljak temelji uvjerenje da čovjek kao produkt puke neslobodne materije uopće ima slobodu kojom može činiti dobra djela ostavljam njemu da odgovori.

Također, volio bih da ne misli da kršćanstvo kao vrhunac svoje motivacije koristi nagrade i kazne, jer mi se čini da je to bila implikacija njegove rečenice koju sam citirao.

“Radovala bih se kad bi drugi uživali u nebu veću slavu nego ja, ali ne bih mogla podnijeti da netko ljubi Boga više od mene”, rekla je sveta Terezija Avilska i time opisala glavni motiv svih onih koji su na visokom stupnju duhovnog rasta, a to je ljubav. Ipak, Bog koji je blag prema svojoj djeci dopušta da i nesavršeni motivi poput nagrada ili kazna budu jedna od točaka toga rasta, no to nije zato da bi nama manipulirao, nego da bi se spustio na našu razinu.

Na kraju, Puljak zaključuje porukom djeci da poštuju svoje učitelje jer, kako kaže, “o njima ovisi vaša budućnost”. Učitelje svakako treba poštovati, ali bilo bi tužno kada bi ičija budućnost ovisila o drugom čovjeku. Uistinu optimistična poruka kršćanstva jest da je naša budućnost u rukama Boga punog ljubavi. Uostalom, ne zovu li se upravo zato zapisi o Kristovom životu na zemlji Radosna vijest.

Ivo Džeba | Bitno.net