Prije nekog vremena dosta je komentara na našoj stranici izazvala vijest o „ponovnom krštenju“ bivših katolika, laika i klerika, koji su prešli u Pravoslavnu Crkvu. Zato ćemo danas razmotriti pitanje, priznaje li Pravoslavna Crkva sakramente koji su podijeljeni izvan njenih kanonskih granica, u drugim kršćanskim vjerskim zajednicama?

Ovo pitanje izaziva dosta zbunjenosti među nepravoslavnim kršćanima. Naime, događa se da pojedine nepravoslavne kršćane katkad primaju u Pravoslavnu Crkvu tako da ih krste, katkad krizmaju, a katkad se događa da ih primaju samo kroz ispovijest vjere. Nema univerzalnog pravila, već situacija ovisi od slučaja do slučaja, od biskupa do biskupa. Također, i u različitim vremenskim razdobljima pojavljuju se varijacije, tako da imamo slučaj da se u pojedinoj Crkvi katolike i ostale nekada primalo kroz krštenje, a danas više ne.

Postavljaju se pitanja: znači li ovo da Pravoslavna Crkva ni sama ne zna što da radi s nepravoslavnim sakramentima? Znači li ovo da priznanje nepravoslavnog sakramenta ovisi o stavu pojedinog pravoslavnog biskupa? Nadalje, ovo pitanje ima veliku ekumensku težinu, jer „ponovno krštenje“ bivših katolika među katolicima izaziva sablazan, pošto Katolička Crkva priznaje sve pravoslavne sakramente, pa mnogi ekumenski nastrojeni katolici očekuju isti tretman kod pravoslavnih.

Treba reći da ni kod katolika po ovom pitanju stvari nekoć nisu bile kao danas. Bilo je situacija u povijesti kada su i katolici nad pravoslavnim prijelaznicima uvjetno „ponavljali“ sakramente.

Ni među crkvenim ocima nije bilo suglasnosti po tom pitanju. Neki su smatrali da izvan Crkve nema sakramenata, drugi su smatrali da ih ima. Crkveni kanoni nisu ujednačeni; neke heretike primaju kroz krštenje, neke kroz krizmu, a neke kroz ispovijest vjere i odricanje od zabluda. Kako riješiti ove prividne kontradikcije u učenju i praksi Crkve? Postoji li uistinu neslaganje u Crkvi oko toga?

Što se Pravoslavne Crkve tiče, prvo moramo znati da ona nikada nije, niti postavlja pitanje valjanosti sakramenata izvan njenih granica. Crkva je samo jedna, ona je identificirana s Kristom, obitavalište je Duha Svetoga, i samo ona ima prave sakramente. Sakramenti drugih kršćanskih zajednica, raskolničkih i heretičkih skupina uopće se ne razmatraju, osim u jednom trenutku: kada izvjesni nepravoslavac izrazi želju da stupi u Pravoslavnu Crkvu. Tada se razmatra njegovo duhovno stanje, gleda se što je on primio u svojoj nepravoslavnoj zajednici, i donosi procjena o tome. Dakle, i samo pitanje o sakramentima izvan Crkve, irelevantno je za pravoslavne, osim u slučaju prijelaza u pravoslavlje.

Pri tom razmatranju ima se na umu da u svakom sakramentu postoje dvije važne stvari.

Prva je vanjska forma sakramenta. Ova vanjska forma sakramenta može postojati i izvan pravoslavlja, te u tom slučaju ona može biti priznata kod prijema u Crkvu. Da bi ta vanjska forma nepravoslavnog sakramenta bila priznata, ona mora sadržavati četiri stvari: ispravnu vjeru, ispravnu nakanu, ispravnu materiju i ispravnu formu.

Prvo, da bi bila priznata forma nepravoslavnog sakramenta, npr. krštenja ili svetog reda, taj nepravoslavni obred prvo mora biti izvršen u kršćanskoj vjeri u sv. Trojstvo i bogočovještvo Kristovo. Ako „krsti“ neka zajednica koja to ne priznaje (npr. Jehovini svjedoci ne priznaju ni Trojstvo ni božanstvo Kristovo), ona nije kršćanska, i naravno, ni njezino „krštenje“ ne može biti priznato. Član takve zajednice pristupa u pravoslavlje kroz čin krštenja.

Drugo, mora postojati nakana da se čini ono isto što čini i Pravoslavna Crkva, dakle da se podjeljuje preporađajući sakrament. Ako neka zajednica u to ne vjeruje (neke zajednice vjeruju da je krštenje samo simbol predanja Kristu ili sl.), tada to „krštenje“ jasno, neće prihvatiti ni Pravoslavna Crkva kod prijelaza. Zašto da priznaje sakramentom nešto što ni sami nepravoslavni djelitelji ne shvaćaju kao sakrament?

Treće, mora postojati ispravna materija, npr. voda kod krštenja. Ako toga nema, krštenje dakako ne može biti priznato.

Konačno, mora postojati ispravna forma, npr. trostruko uranjanje ili polijevanje uz riječi krštenja „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“.

Dakle, ako neki nepravoslavni sakrament zadovoljava ova četiri kriterija, on može biti priznat kod prijelaza u pravoslavlje.

Međutim, postoji i jedan drugi dio svakog sakramenta, pored ovog izvanjskog, a to je nutarnji, duhovni dio. Taj dio je nestvorena Energija, blagodat Božja, milost posvećujuća, a ona se dijeli isključivo u jednoj jedinoj Kristovoj Crkvi. Mi vjerujemo da je ta jedna jedina Kristova Crkva upravo kanonska Pravoslavna Crkva, obitelj 14 samoupravnih lokalnih Crkava. Svatko tko se nalazi izvan Pravoslavne Crkve, lišen je ovog dara Božjeg, i svatko tko ulazi u Pravoslavnu Crkvu, obavezno prima ovaj dar Božji. Zato je jedini redoviti način ulaska u pravoslavlje krštenje, i isključivo samo krštenje, jer osoba mora primiti ovu krsnu milost da bi postala član Crkve. Jedino što se kod osoba koje su pripadale zajednici koja je sačuvala pravu vjeru, nakanu, materiju i formu sakramenata moguće tu krsnu milost, blagodat, Energiju Božju, podijeliti i bez ponavljanja izvanjske forme sakramenta. U tom slučaju, prilikom prijelaza u Pravoslavnu Crkvu, krizmanjem ili ispoviješću vjere, Bog na nevidljivi način ispunja blagodaću nepravoslavni obred, koji sada postaje pravoslavni sakrament.

Sv. Šimun Solunski piše: „I sakramenti su nam dani dvostruki, tj. vidljivi i iz materije, za naše tijelo, a duhovni i puni nevidljive milosti, za naš duh.“

Zato pokojni srpski patrijarh Pavle, u službenom odgovoru danom u Glasniku, u lipnju 1982., kaže: „U sakramentima razlikujemo izvanjsku, vidljivu stranu, koju vrše svećenici kao pomoćnici Božji; i nevidljivu, milosnu, koju daje Bog. U redovnim prilikama, tj. u Crkvi, one su neodvojivo vezane jedna s drugom. Kod raskolnika i heretika ova dva dijela sakramenata se razdvajaju – vanjski se vrši, unutrašnji izostaje. Kao što u iznimnim slučajevima „krštenja krvlju ili ognjem“, izvanjska strana izostaje, ali ne i unutrašnja, tako ovdje biva suprotno – izvanjska se vrši, unutrašnja izostaje. U slučaju kada pojedinac, ili cijela zajednica želi prijeći u pravoslavlje, ako se čin sakramenta kod njih vrši kao i kod pravoslavnih, Crkva ga može i ne vršiti, a milost Božju primaju pri odricanju od krivog vjerovanja.“

Grčki teolog Trembelas: „Drugo je izvanjski čin Crkve, tipos, kojim se vrši sakrament, a drugo milost koju daje Gospodin kroz pravilno izvršeni izvanjski čin…stoga, prema Augustinu, sakrament može postojati, i da je izvanjski, po obredu (tipon) važeći (enkiron), no da subjekt, kome je dan ovaj sakrament, ne prima milost koji ga prati.“

Tako da Pravoslavna Crkva uvijek krštava ljude, samo katkad krsnu milost dijeli bez vanjske forme. To se često smatra snishodljivošću prema prijelaznicima. Tako kijevski mitropolit Antun Hrapovicki piše: „…oni od heretika ili šizmatika koji, iako lišeni jasnog shvaćanja crkvene milosti, imaju krštenje, euharistiju i hijerarhiju koje se izvanjski malo razlikuju od prakse Crkve, teško se osjećali kada se upute Crkvi da se izjednače s poganima i Židovima. Stoga Crkva, snishodeći njihovoj nemoći, ne vrši nad njima izvanjski čin krštenja, nego im daje milost krštenja drugim sakramentom.“

Danas, u Trebniku (obredniku) koji je na snazi u SPC, stoji propisano da se nepravoslavni kršćani primaju po dva uzastopna obreda: „Čin primanja u pravoslavnu vjeru onih koji su odmalena bili odgajani izvan Pravoslavne Crkve, a imaju istinsko krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ i „Čin krizme onih što pristupaju pravoslavnoj vjeri i priključuju se sveopćoj Crkvi“.

Dakle, norma bi bila u SPC da se nepravoslavni kršćani primaju kroz krizmu i obred ispovijesti vjere, pri čemu je zanimljiva molitva koja se čita nad prijelaznikom u prvom obredu, a koja u sebi de facto sadrži teologiju krštenja: „Gospodin i Bog naš Isus Krist, koji je svojim apostolima uručio ključeve kraljevstva nebeskog, i svojom milošću dao im svu vlast da svezuju i razrješuju ljude od grijeha na zemlji, neka te On sam po neiskazanoj milosti svojoj prosti i razriješi. I ja, svemoćnom vlašću Njegovom, koja je preko svetih apostola i njihovih nasljednika meni dana, iako nedostojnom biskupu/svećeniku, praštam ti i odrješujem te dijete od svih grijeha tvojih, i pridružujem te zajednici vjernih u tijelu Crkve Kristove, i činim te zajedničarom božanskih tajni crkvenih, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen.“

Ipak, često se prima i kroz krštenje, ili samo ispovijest vjere, pri čemu treba naglasiti da biskupi SPC tu najčešće poštuju volju samog prijelaznika, želi li se on krstiti vodom, ili ne. Dakle, nema nikakvih kontradikcija u pravoslavlju po ovom pitanju. (Izvor: Upoznaj pravoslavlje)

Kojim Crkvama katolici priznaju krštenje i zašto?

Što se tiče Katoličke Crkve, za valjano slavlje pojedinog sakramenta Crkva traži obdržavanje određene forme, korištenje propisane materije, te ispravnu nakanu služitelja, kao i primatelja sakramenta (usp. Kan. 869§2 Zakonika kanonskog prava).

Materija sakramenta krsta jest prava voda (usp. kan. 849). Forma jesu riječi uz koje se obavlja uranjanje, polijevanje ili škropljenje, a koje proglašuju krštenje u ime Presvetog Trojstva (usp. Mt 28,19). U zapadnom, rimskom obredu forma krsta je „Ja te krstim u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga“; u bizantskom je obredu „Sluga Božji (Ime) krsti se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“.

Ispravna nakana služitelja općenito se opisuje kao nakana „činiti ono što čini Crkva“. Po tom kriteriju valjanost krštenja se od starine ne dovodi u pitanje čak i ako je služitelj krštenja krivovjerac ili osoba koja sama ne pripada Crkvi. Stoga u slučaju prijeke potrebe (kao što je smrtna opasnost) dopušteno krsti svaki čovjek koji ima potrebnu nakanu. Nakana služitelja ne mora biti eksplicitna, niti popraćena znanjem o pojedinostima sakramenta. Za valjanost krsta traži se i odgovarajuća nakana (odraslog) primatelja da primi taj sakrament.

Iz navedenoga slijedi da se ona slavlja krštenja u kojima se ne obdržavaju navedeni zahtjevi, ne smatraju valjanima.

Primjer su takvog nevaljanog krštenja zajednice koje krste samo u ime Isusovo, a ne u ime Presvetog Trojstva. Nadalje, nevaljana su i krštenja kod kojih djelitelj ispovijeda vjeru koja se bitno razlikuje od vjere Crkve te ima nakanu krstiti osobu u svoju vjeru i „crkvu“. Takvi, kada krste, imaju nakanu činiti nešto drugo, a ne ono što Crkva čini. Takav je slučaj s mormonima, koji se ne mogu smatrati kršćanima zabludjelima u vjeri, već se radi o pripadnicima sasvim druge vjere. Tako kod njih krštenje nije ustanovio Krist; Otac i Sin i Duh Sveti su tri različita boga; ne priznaju istočni grijeh itd. Slično je i s Jehovinim svjedocima, koji ne priznaju božanstvo Sinu i Duhu Svetomu, te uopće nemaju formulu krsta.

Na našim prostorima broj takvih zajednica i njihovih pripadnika još nije toliko velik. Međutim, Crkva u Americi dosta se često u praksi susreće s pitanjima valjanosti krštenja. S obzirom na desetke tisuća zajednica proizišlih iz reformacije, kao i druge vjere koje imaju u sebi kršćanske elemente, nerijetko je potrebna prava istraga da bi se otkrilo je li određeno krštenje valjano ili nije. U slučaju da sumnja ostaje i nakon provedene istrage, ostaje mogućnost uvjetnog podjeljivanja krsta. (Izvor: SPAS)

DODATAK:  Popis zajednica čija su krštenja utvrđena kao valjana, odnosno nevaljana (na engleskom jeziku).