Slično kao i u svetoj Četrdesetnici (Korizmi), kada smo bili u preduskrsnom lockdownu, evo nas sada u predbožićnom lockdownu.

Nema sajmova, komodnog i masovnog shoppinga, ”uličnih advenata”. Štoviše, zatvoreni su kafići i restauranti, nema jutarnjih kava i večernjih piva, pizza i kuhanog vina. I što je posebno teško i tužno, mnogi su ostali bez posla i zarade. Tradicionalno već, predbožićna sezona i komercijalni Božić bili su zimski boom za cijelu ekonomiju. Sada se moramo stisnuti i preživjeti ovo.

Za nas kršćane, božićni post (grkokatolici) ili advent, odnosno došašće (rimokatolici) i nije vrijeme izvanjske zabave, trošenja i prejedanja, nego vrijeme posta, odricanja, duhovne priprave za jedan od najvećih blagdana naše vjere. Međutim, ostat ćemo i mi zakinuti jer ne možemo komotno ni u crkvu s najnovijim restrikcijama.

Kako smisleno proživjeti, a ne samo preživjeti ovo vrijeme? Okolnosti su nas sve ”stjerale” u kuću, u stan. To je pogotovo mučno za mlade. No, ako malo zastanemo i razmislimo, ipak nije tako strašno što nas je lockdown ”natjerao” ili barem nam dao priliku da se malo okrenemo svojoj nutrini, sebi, svom dubljem i iskonskom ”ja”.

Higijena duše

Prilično smo zaboravili da imamo dušu i duhovnu dimenziju, i da nas upravo to čini ljudima, različitima od svega stvorenog oko nas. A duša ima svoje potrebe, svoj ritam, svoju hranu kao i tijelo. Duši su potrebni mir i tišina za autorefleksiju (razmišljanje o sebi), za osluškivanje dubokih glasova naše nutrine i za promišljanje o životu, njegovim plusevima i minusima, o bitnom i nebitnom, o prioritetima. Isto tako, mi smo bića odnosa jer stalno živimo u odnosu s drugima, bližnjima i daljnjima, s prirodom oko sebe, s medijima i svim informacijama koje nam se nude preko njih. Na koncu, duša ima transcedentalnu (onozemaljsku) dimenziju, ona ima ”osjećaj” za nevidljivo, vječno, kozmičko.

Kod mnogih su svi ovi odnosi pomalo poremećeni jer mnogi ne vode računa o redovnoj higijeni duše kao što brinu o redovnoj higijeni tijela. Umjesto histeriziranja radi ograničenog kretanja i mogućnosti zabave i trošenja kao do sada, ako hoćemo, možemo ovo vrijeme lockdowna posvetiti sebi, svojoj duši. Na koncu, ono što ugradiš u sebe ostaje trajno u tebi kao neotuđivo bogatstvo. Ljudska kvaliteta se ne može odjenuti izvana ili kupiti u shopping centru. Ona je ili nije u čovjeku. Ništa nas izvana ne može toliko obogatiti ili promijeniti koliko mi sami sebe kada siđemo u dubinu svoje nutrine i otkrijemo tamo čitav jedan kozmos. Mnogi žive na površini, umjetnim i ispraznim životom kojega žele ispuniti nekim vanjskim senzacijama i vibrama. Prije ili kasnije shvate da te prolazne i površne stvari ostavljaju prazninu u duši, da duša uporno hoće nešto više, kvalitetnije, iskonsko, duhovno, trajnije. I za one koji tek traže smisao ili Boga, koji imaju neku svoju filozofiju ili religiju, ili nemaju neku predstavu o duhovnom životu, ovo je i njima prilika da se spuste malo u sebe, i na kvalitetniji način upoznaju svoje unutarnje duhovno biće. Možda najbolje čitanjem kvalitetnih knjiga ili gledanjem kvalitetnih filmovima koji problematiziraju vječna čovjekova pitanja dobra i zla, smisla i besmisla života, ljubavi, odnosa prema svijetu i drugim ljudima.

Ovo je i prilika da se malo obrazujemo. Katastrofalno je pala kultura znanja (a onda i ponašanja i uopće kvalitete života). Danas svi sve komentiraju, a nitko ništa ili malo zna, ne čita se, ne uči se. Čovjek koji nema pravu informaciju (o povijesti, politici, filozofiji, ekonomiji, znanosti, općoj kulturi, itd.) ima lažnu informaciju i kao takav je idealan plijen za manipulaciju. Ljudi, učite, čitajte, googlajte, i to ne radi zabave nego kao rad na sebi. Intelekt, kao i tijelo i duša, potreban je svoje higijene, hrane, rasta.

Za nas koji smo kršćani, koji vjerujemo u bogočovjeka Isusa Krista, ovo je vrijeme kad bismo inače trebali više brige posvetiti duši i duhovnosti. Ako to dosad nismo radili, evo Gospod nas je stavio baš u takvu situaciju. Pripremio nam je pustinju, a pustinja je u biblijskom iskustvu i smislu mjesto osame, tišine, traženja, lutanja, ali kroz to i oslobođenja, rasta, preživljavanja i čišćenja. I mi kršćani patimo od katastrofalne neukosti i kulture znanja kad je u pitanju naša vjera, poznavanje Svetog Pisma, crkvene predaje i liturgije. Ni grkokatolici ni rimokatolici se ne mogu pohvaliti da znaju puno ni o svojim obredima, ni o svojoj duhovnosti. Biti ”kao nešto”, a ne imati pojma ili površno nešto malo znati o tome je ravno ne biti u bîti ništa.

Ako ikada, sada je vrijeme za pozitivni duhovni lockdown

Koliki od nas redovno mole jutarnje i večernje molitve i redovno čita Sveto Pismo? Bez redovite molitve jedva da se možemo i zvati kršćanima. Koliki od nas (a vidi se često po postovima i komentarima) pojma nemaju o osnovama i abecedi kršćanske vjere i kulture. Koliki od nas živimo i u lošim odnosima s bližnjima, a to je po sebi anomalija i stanje grijeha. Koliki od nas tratimo vrijeme bez veze, površno idemo nedjeljom (ili ponekad) u crkvu i nemamo ni iskren, ni kvalitetan, ni dublji odnos s Bogom te zapravo živimo i razmišljamo kao i svi drugi?

Vrijeme božićnoga posta je vrijeme iščekivanja, vrijeme dolaska, vrijeme bdijenja i duhovnoga rasta. Mi ne možemo više utjecati na prošli Kristov dolazak jer se već zbio i svake ga se godine za Božić svečano spominjemo. Ali za nas je možda važnije pitanje onog drugog dolaska Kristova, Strašnoga i pravednoga ili Posljednjega suda – kako se naziva u svetim knjigama, i završetku povijesti ili završetku moga i tvoga života kada nam je stati pred Gospoda. Često nam tekstovi svetog bogoslužja govore upravo o tome. I ovo vrijeme zime, tmurnih i kratkih dana kada sva priroda kao da umire podsjeća nas na kraj. Na kraju toga vremena stoji Božić – blagdan Rođenja Kristova – kao svjetlo na kraju tunela i proljeće koje će početi upravo svršetkom zime. Iskoristimo taj hod, to zimsko putovanje, to tumaranje pustinjom za kvalitetniji susret s Božićem (malim Bogom) i ujedno završnim susretom s Velikim Bogom na kraju života i svijeta. Na koncu, sve će drugo tada biti nevažno i irelevantno kad se nađemo licem u lice sa svojim Stvoriteljem i ”Kraljem svega” (kako na grkokatoličkoj Liturgiji sv. Ivana Zlatoustoga uvijek pjevamo).

Ako nismo dosada, onda odsada, u ovo sveto vrijeme božićnoga posta resetirajmo sebe i svoje navike, počnimo s ”novim normalnim”. Dižimo se ranije, pa i još za mraka da proživimo ljepotu svanuća preko kojega nas i priroda podsjeća na Kristov dolazak, na svjetlo u tami. Rano jutro smo svježi i bistri. Kao prvi čin dana, izmolimo jutarnje molitve ili Jutarnju časoslova, ili psalme i koje kratko poglavlje iz Evanđelja, malo razmislimo o tome u svojoj nutrini, pomolimo se za sebe, svoje bližnje, sve koji pate na bilo koji način i od ove pandemije. Kroz dan posvetimo malo vremena čitanju koje dobre knjige ili navečer pogledajmo neki kvalitetan film. Razgovarajmo svakoga dana iza ručka sa svojim ukućanima ili preko telefona s bližnjima.

Zatvorili smo se u sebe i postali zombiji. Ako imamo vremena, učimo nešto novo. Danas svatko može s internetom toliko toga naučiti, može i studij ”završiti” ako želi, bilo praktičnoga znanja, bilo intelektualnoga kao što su jezici… Na svršetku dana, kada sunce zalazi, stanimo opet malo u miru i tišini sa sobom i s Bogom, upalimo svijeću pred ikonom, izmolimo večernje molitve ili pročitajmo opet koji psalam i koji redak iz Novoga zavjeta, ili Povečerje iz Časoslova, i opet malo razmišljajmo i razgovarajmo i sa sobom i s Bogom. Večer smiruje (”Sad otpuštaš slugu svojega u miru…”).

Pitamo se za što ću moliti? Dovoljno je i letimično pogledati večernji dnevnik ili skrolati po internetu vijesti pa zaista skupiti materijala za molitvu. Toliko jada, zla i nevolje u svijetu i životu. A mi smo dio toga svijeta (nitko nije otok). Ugledajmo se u svece kojih se spominjemo ovih dana predbožićnoga vremena i naučimo nešto od njih (dobrotu sv. Nikole, isposničko suzdržavanje sv. Sabe, mudrost svetog Ambrozija, molitveno iščekivanje svetih proroka, mučeničku hrabrost i bogoljublje svetih mučenica Barbare, Lucije, Anastazije).

I postimo. Jedno od najbitnijih asketskih vježbi kršćanskoga života smo pomalo zabacili. Post je s molitvom i milostinjom prema bližnjima bitan i temeljni kršćaninov životni fitness. To je istinska teretana u kojoj sagorijevamo nakupljeno salo našeg egoizma, naše neumjerenosti i podivljale pale naravi. Postimo barem srijedom i petkom, ili koliko god i kako god možemo. Od tog silnog govora o blagdanskim stolovima, jelu, poslasticama, kao da se i sami psihološki pretvaramo u purice i prasce. Mi nismo ono što i koliko jedemo. Valjda smo više od toga.

Na koncu, odlučimo se na neko konkretno dobro. Sigurno poznajemo ljude u nevolji, bilo u ekonomskoj radi ove situacije, bilo u životnoj (samoća, bolest). Kad se odričemo nečega, skupimo nešto viška ili novaca ili vremena pa možemo i pomoći drugima. Sebedarje ili altruizam jesu zapovijed kršćanskoga života, a ne hobby ili nevažni dodatak ili samo za neke tamo dobre ljude. Bog je ”radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom”, a ne radi sebe. Njegovu veličanstvu mi nismo bili potrebni. Prestati se baviti sobom i malo više primjećivati druge i svijet oko sebe ima terapeutsku vrijednost u ovom pomalo bolesnom i poludjelom svijetu. Bog nas preko dobrote liječi. Svaki trud se plati, svaka žrtva naplati, svako dobro vrati. A dobro rađa i uzvraća srećom, mirom, zadovoljstvom te duševnim i duhovnim zdravljem.

Bog koji nas je stvorio najbolje nas poznaje, i zna što nam treba bolje nego li mi sami. Bolje je imati povjerenje u Boga i svoju savjest nego u isprazne i prevarantske reklame i postove koje obećavaju ”bit ćete kao Bog” i imati raj na zemlji na brz, jeftin i laki način. Svaka zrela i odrasla osoba zna da je jeftino uvijek samo jeftino i da sve što je vrijedno košta. Budimo zreli i realni, isplatit će nam se. I na koncu, kako kažu sveti oci, uzalud se Isus rodio u Betlehemu i tisuću puta, ako se ne rodi u meni, u mojoj i tvojoj duši i srcu, svakoga dana i svakoga Božića. Blagodatan i plodan svima sveti božićni lockdown

*Livio Marijan đakon je Križevačke eparhije