Prenosimo: Ni sluge Božje više ne mogu Nečastivog uhvatiti ni za rogove ni za rep
Na misi je svećenik propovijedao o vragu, čovjekovu neprijatelju. Rekao je da nekada davno ljudi nisu imali problema s prepoznavanjem demona, oni su bili vidljivi i samorazumljivi. I valjalo ih je istjerati iz čovjeka. Danas je, priznao je svećenik, drugačije, teže. Vrag danas napada kroz ovisnosti, bolesti duše, bogohulne prakse i na duge sofisticirane načine. I do kraja propovijedi dobrodušni pastir je Reponju rastvorio do neprepoznatljivosti, pretvorio ga u slabosti suvremenog čovjeka.
Pomislim kako ni sluge Božje više ne mogu Nečastivog uhvatiti ni za rogove ni za rep. I on se može mirno šetati među nama, piti Ožujsko nakon dobro obavljenog posla, docirati nam s televizijskih ekrana, usput zavirujući u naš dnevni boravak. Jedan je srpski pjesnik svojedobno tvrdio da je televizijski ekran đavolja stražnjica. Danas bismo tog istog pjesnika nazvali nazadnim jer samo starci još bulje u televiziju, mladež je na internetu, dok za Lucifera nitko ne mari. Osim njegovih skrivenih vjernika. Nema ga tko istjerati, nema ga tko čak ni prepoznati. Posao mu cvijeta, ali nekako mi se čini da nije zadovoljan. Tamo gdje je velike poslove obavio ne dočekuje ga priznanje u obliku okršaja s kakvim vrsnim egzorcistom, nego mu šalju Freudove i Huxleyjeve epigone da nesretnika kojega je on obuzeo oni dotuku riječju ili medikamentima. A dotučen vojnik ni Nečastivome ne treba.
S druge strane i čovjeku i svijetu kao da treba neki stvarniji vrag ili neprijatelj, što ta riječ kod istočnih Slavena i znači. Zato ljudi i gutaju Ickeove priče o ljudima-gmazovima, filmove strave gdje demoni dobivaju upečatljiva obličja i slične nadomjestke za Zloga, kojemu je prosvjećenost oduzela tvarnost i stvarnost. I kao što se svećenikova propovijed nakon prvotnog uzleta, koji ima zahvaliti opiranju na mjesto u Markovu evanđelju, stropoštala u razlivenu, mlaku prosječnost banalnog svršetka, tako i današnji čovjek sotonizira koještarije iz svog svakodnevnog okoliša, ne vjerujući pri tome ni u Vraga ni u Boga. Međutim, podsvjesno znamo: ”Vrag nikada ne spava”.
U eseju ”Politika i đavao” Leszek Kołakowski konstatira da je sa stajališta izvorne kršćanske misli u periodu od kasnog srednjeg vijeka do prosvjetiteljstva došlo do sudbonosnog prijeloma u povijesti naše civilizacija, koja je zapravo povijest borbe Boga i Vraga za ljudsku dušu. Taj se prijelom očitovao kao osamostaljenje politike, znanosti, umjetnosti i filozofije od teologije, odnosno služenja Božjoj slavi. Taj prijelom je, figurativno kaže Kołakowski, svojevrsna pobjeda Vraga, koju Bog dopušta jer je ljude stvorio kao bića sa slobodnom voljom, pa tako sposobne činiti i zlo. Vrag je nesposoban za kreaciju, sve što je stvoreno – dobro je i od Boga je, međutim Vrag je sposoban kvariti Božja stvorenja, izopačivati ih, navoditi na zlo. Tako on utječe na povijest. No ni privremeni uspjeh Nečastivoga nije bez Božje promisli, pa tako ono što se činilo posve zlim, donijelo je i neko dobro. Ili kako Kołakowski kaže: ”Pa ipak đavao nije bio u potpunosti zadovoljan rezultatima. Da bi postigao svoje morao je da ugađa slobodi, a sloboda je božanska, bez obzira koliko je đavao eksploatira …”. I uistinu kolikogod se društveni život od prosvjetiteljstva naovamo udaljavao od Boga, ljudske slobode su rasle.
Vrag je onda promijenio taktiku. Slobode je trebalo sputati nekom sekulariziranom verzijom istine. Tamo gdje se politika temelji na neupitnoj istini, a ne na konsenzusu i demokratskoj proceduri – nastupa ideološka država. Tako dolazi vrijeme totalitarizama kao što su komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam. Kad je esej pisan, još se držao sovjetski blok, no Kołakowski predviđa njegov skori pad, to jest još jedan poraz Nečastivog. Ipak, upozorava: ”Đavao po svoj prilici ima i druge zalihe. Osim podizanja bastiona istine, pokušava kradom unijeti istinu u demokratske institucije kao alternativnu mogućnost u odnosu na opće sporazume i suglasnosti. Prihvaća načelo većine, ali ga iskrivljuje, sugerirajući atraktivnu miso, naime da je većina kao takva u pravu i da prema tomu ima pravo da radi sve, zaključno sa ukidanjem samog načela većine.” A tu strategiju imamo na djelu, čini se, danas u pobjedonosnom hodu ideologije liberalizma i globalizacije. Demokracije su svima puna usta, ali je demokracije u stvarnosti sve manje, a ‘‘istina” se ljudima utiskuje u mozak reklamnom kampanjom.
Ljudi slute da nije dobro. Neki vide gmazove, drugi tvrde da ih motri Veliki Brat, ali Reponju kao da ne vidi nitko. Čak ni sjedokosi župnik. Izašao iz mode. Iako mi se čini da bi to mogao biti jedan te isti lik. Neprijatelj kao takav. Koja nas na koncu i protiv svoje volje čini boljim, bližim Bogu. Volio bih da je tako, nastojim misliti da je tako.
Damir Pešorda
