Status prenosimo u cijelosti:

“Bijah ovih dana kod nekih najiskusnijih prolaznika kroz život i šetača kroz vrijeme. Kod bolesnika s dijagnozom potrošenosti od mnogih tereta. I sam umoran nisam imao za ponijeti ništa osim vrećice vjere, zatim paketić nade i možda malo ljubavi zamotane u masni papir za mortadelu. Barem sam mislio da sam to našao u ruksaku koji prebacim preko ramena kad idem u posjet dušama noseći tajne sakramenata u finim metalnim kutijicama koje sam dobio za mladu misu.
Po putu sam zaboravio na sve misleći kakav ću to nikakav doći, siromašnog hoda, slabog sjaja u očima i smiješka kupljenog na rasprodaji uviđavnosti i pijeteta. Zar ti ljudi nisu zaslužili više, pitam se kroz brk. Jesu, naravno da jesu, ali sjetim se prosvijetljen nenadanom zrakom od tamo Gore, da ne nosim sebe nego negoga Drugoga, Drugačijeg. I da On ne ovisi o meni. Ustvari ovisi na neki način ako sebe poništim i uskratim svijetu.
Sjajna je to prilika bila tako učiniti jer snage nisam imao više od mutnih misli i naviknuta hoda ka odredištu. Rekoh – evo prilike da izazovem Isusa jer sebe napokon izgubih od silnih pokreta ka ničemu i uzaludnih misli. Vrijeme je bilo da nastupi Isus, ne skriven nego da nas sve iznenadi. Ipak, uz vrećicu vjere, najuporniji ometač milosti – gospodin razum, ministar pamćenje i predsjednik strah, sugerirali su mi da neće biti lako kod tih ljudi koji dugo nisu susreli nekoga fratra ili svećenika.
Iskustvo je igralo ligu prvaka. Oba takmaca s najjačim igračima. Svi rezultati su bili na stolu. Ipak, sjetih se da ako će o meni ovisiti da neće biti dobro, ali i da sam službenik Nekoga koji uvijek na kraju pobijedi. Kako je Gary Lineker rekao da je nogomet igra u kojoj uvijek pobijedi Njemačka, sjetih se isto tako da je vjera igra u kojoj uvijek pobijedi Bog. Makar na kraju. Na kraju uvijek pobijedi moj Bog.
Išao sam ovih dana ljudima koji su bili pri kraju ili na samome kraju utakmice, neki su igrali produžetke. Bila je to nasreću ipak igra vjere u kojoj me ponovno iznenadio Bog. Potukao me do nogu. 6:0. Kako volim utakmice u kojima pobjeđuje Bog. Kako ih samo volim.
Pobijedi me uvijek tako, ostavi me da ležim na travi gledajući u nebo. Gledao sam Ti oči skrivene oblakom, krošnjom i suncem koje hita dati svjetla i topline nekim novim nevjernim fratrima koje netko zove da dođu donijeti nadu. Poštare vjere i prosjake ljubavi.
Lijepo je doći kući bez snage čak i misliti, samo sjesti u kor pognute glave i stisnuti se uz svoga Boga kao promrzlo mače uz drugo isto takvo mače. Šutjeti uz svoga Boga zagrljen kao s prijateljem i tiho zahvaliti. I šutjeti u mraku. Tiho, još tiše. Najtiše. Moj Bog. Sve.”