O čemu pričaju ljudi kada postanu stari i umorni od života? O vremenu i bolestima.

O čemu priča civilizacija kada postane umorna? Pa, o vremenu i bolestima.

No, ovo nije lekcija o tome kako netko ima plan hotimično eliminirati ili porobiti stanovništvo razgovorima o koronavirusu i vrućem ljetu. Za eliminaciju će biti dovoljni demografski trendovi, a za porobljavanje zatvorenost u digitalni svijet. Ne mislim da zadnja dva mjeseca nisu dosta toplije od prosjeka, za to je dovoljno pogledati stranicu DHMZ-a. Lipanj je prema službenim podacima bio ekstremno topao s temperaturama tri do četiri stupnja višim od prosjeka. Što da se svađam s onim što je mjerenjem utvrđeno? Prilično sam siguran da će se nešto slično pokazati i za srpanj, kao što su to brojke pokazale i prošle godine za oba spomenuta mjeseca.

Ipak, ako dvije godine pričamo samo o bolesti, a onda se nakon rata u Ukrajini koji je nažalost pao u drugi plan prebacimo na priču o vremenu, možda nemamo baš puno tema o kojima bismo pričali. To se očituje i u tome koliko često jedni drugima u ovim raspravama počnemo ići na živce, kao da se ne možemo izvući iz njih i baviti se nečim drugim.

Bojim se da zanimljivijih tema nećemo pronaći niti u povremenim kratkotrajnim digresijama na druge stvari. Sumnjam da će se išta bitno popraviti nabolje ako Elon Musk pošalje još koji auto u svemir, ili najavi kupovinu Facebooka, a, usput rečeno, ne vjerujem niti u to da će njegov program demografskog spasa svijeta tako što će dobiti 33. dijete s 24. ljubavnicom polučiti konačan uspjeh. Osim što prosječan čovjek nema milijarde da slijedi milijarderov primjer, čini se da je glavni element koji nam nedostaje stanovito oduševljenje životom koje bismo htjeli podijeliti s nadolazećim generacijama.

Svojevrstan se cinizam nadvio nad nama koji je posljedica činjenice da su stvari (počevši od pukih materijalnih stvari iz naše okoline) ispražnjene dubljeg značenja od tehničkog, odnosno uporabnog. I dok je tako, nema tog pronalaska ili uspjeha koji bi nas mogao oduševiti i osvježiti naše razgovore. Ostat ćemo zatočenici banalnosti. Ako bi netko pokušao ustvrditi da je ta banalnost isključiva krivnja novinara koji pojedine teme serviraju, neka samo pogleda koji su najčitaniji tekstovi na našim portalima pa će vrlo brzo shvatiti da postoji određena harmonija između onoga što se najviše nudi i onog što se najviše čita. Gledati na stvarnost kao da je uvijek netko drugi kriv za što god da nam se kao društvu dogodilo vodi u letargiju i neaktivnost i otvara vrata svim mogućim smrtnim grijesima.

Kriza se osjeti i kod onih za koje bismo mogli reći da su na „našoj strani“. Uistinu, ako pogledate o čemu pišu ljudi koji dijele tzv. tradicionalne vrijednosti vidjet ćete da rijetko kada govore o samim vrijednostima, a gotovo redovito o kritici njihovog izostanka ili stotim po redu upozoravanjem na opasnosti rodne ideologije, kulture smrti ili čega sličnoga. Neću reći da je to posve nebitan posao, ali pokazuje ono što govorim s početka, da smo u krizi sposobnosti da se nad nečim oduševimo i da sama pozitivna stvar po sebi postane izvor nadahnuća za naše pisanje ili uobičajene rasprave za kavom ili pivom.

No, da se i ovaj moj tekst ne bi pretvorio u neko slično naricanje, trebao bih ponuditi nekakav izlaz. To se naoko čini kao pretežak zadatak za mene tamo gdje niti umješniji ne uspijevaju, ali umjesto izlaza možda mogu ponuditi smjer. Smjer je dakako, kao i za svakog zadrtog, staromodnog i dogmatičnog katolika jedini mogući: unazad. A kako i drugačije može biti ako smo nezadovoljni trenutnim, a novoga još nema da se njime nadahnemo? Smatram da ako budemo dovoljno pažljivo gledali u mračne predjele srednjeg vijeka u njima možemo pronaći ponešto svjetla za sebe. Da se razumijemo, ne pretvaram se da sam ikakav medievalist, ali smatram da sam dobio poneki odbljesak tog vremena čitajući ljude koji su njime nadahnjivali poput C. S. Lewisa, J. R. R. Tolkiena ili G. K. Chestertona.

Ono što ljudsko srce uveseljava čitajući takve velikane jest da listajući stranice njihovih djela čovjek ulazi u svijet u kojem su sve stvari ispunjene značenjem. Svaki list, drvo, dvorac, predmet, ne upućuje samo na sebe, nego služi kao simbol koji vodi otvaranju dublje stvarnosti. U tom svijetu ništa nije banalno. To se lako očituje kroz Tolkienova i Lewisova djela koja nadahnjuju brojne ljude koji nisu dijelili njihovo kršćanstvo, a smatram da je Chesterton učinio još veći podvig što je takav pogled koji su oni ostvarivali u svijetu bajki uspio prebaciti na samu stvarnost kojom je bio okružen.

Dakako, ne pada mi na kraj pameti romantizirati sve negativne pojave kojih je u srednjem vijeku bilo, i jako sam daleko od mišljenja da ćemo hodanjem u dronjcima i nošenjem mačeva za pasom prizvati ono što nam trenutno nedostaje, kao što možda neki smatraju, ali ima nešto u samom srednjovjekovnom stavu prema životu i njegovim okolnostima što nam danas nasušno nedostaje. Jedan konkretan primjer toga dao je C. S. Lewis kada je o ljudima koji su živjeli prije više od 500 godina zapisao:

„Spremnije su od nas razgovarali o velikim univerzalnim temama poput smrti, promjene, sreće, prijateljstva ili spasenja; ali isto tako i o svinjama, štrucama, čizmama i brodovima. Um je lakše skakao naprijed-nazad između mentalnog neba i zemlje: oblak srednjih generalizacija koji visi između toga dvoga bio je mnogo kraći. Otuda je, kako nam se čini, proizlazila i naivnost i energija njihovog pisanja… Razgovarali su nekad poput anđela, nekad poput mornara i konjušara; nikad poput javnih službenika ili novinskih kolumnista.“

Jedan od mogućih zaključaka Lewisovog citata jest da danas treba smanjiti utjecaj javnih službenika i kolumnista na teme kojima se bavimo i način na koji o njima razgovaramo. No, to bi opet bilo tek negativno rješenje. Izlaz treba tražiti u nadilaženju raskola između neba i zemlje koji se stvorio, a koji i mi katolici ponekad podržavamo kada tvrdimo da Crkva nema što govoriti o ekologiji, ekonomiji ili bilo kojem pitanju u koje je uključena ljudska djelatnost. Itekako ima, u umu i srcu čovjeka koji služi Bogu sve je povezano i u svemu postoji pristup u kojem se možemo više ili manje svidjeti Bogu i u svakoj djelatnosti i predmetu postoji ključ kako da mu se više približimo.

Poznato nam je da biti katolik znači biti univerzalan. Uvjeren sam da se ta univerzalnost u dobrom dijelu sastoji od ponovnog vraćanja na riječi koje čitamo na prvim stranicama Biblije koje se ponavljaju nakon svakog dana stvaranja „vidje Bog da je dobro“. A ako je sve stvoreno kao dobro, to znači da sve može poslužiti kao vrata kojima se možemo približiti Bogu koji je sam dobar. Sve odražava njegovu karakteristiku dobrote. Nije to nikakav heretični panteizam, nego zdrav katolički pogled na stvarnost kojeg smo se odvajanjem neba od zemlje na vlastitu propast odrekli.

Uvjeren sam, sve dok ponovno ne otkrijemo sakramentalnu razinu cjelokupne stvarnosti (ne samo sakramenata), odnosno da svaka stvar, predmet i živo biće upućuje na dublju stvarnost od sebe same i vrijedna je naše pažnje na dubljoj razini od uporabne nastavit ćemo preokretati iste toliko puta ponovljene teme i, iskreno, ne vidim kako ćemo u njima naći išta posebno uzbudljivo.

Sve dok se ne sjetimo da sunce i mjesec slave Gospoda (Ps 148,8) razgovor o ljetnom suncu bit će jedna dosadna i opterećujuća tema od koje nećemo moći umaknuti niti u najdubljem hladu.