NASTAVAK RASPRAVE O HOMOSEKSUALNOSTI U CRKVI

Pismo Ivice Raguža Mati Šimundiću: Poštovani profesore, obojica dijelimo istu zabrinutost za Crkvu

Poštovani profesore Šimundiću,

premda su ponekad potrebne, osobno ne volim “javne rasprave”, a još manje javne “polemike”, jer one gotovo uvijek završe s pomanjkanjem poštovanja i ljubavi prema bližnjemu (sugovorniku) te time ostaju besplodne za Crkvu i društvo. Stoga se Vama ne obraćam u duhu rasprave ili polemike, ili nekakva “otvorena pisma”, nego u duhu prijateljskoga promišljanja, šaljući Vam ovo pismo. Ono je upućeno Vama, ali i svim ostalim vjernicima koji dijelu istu zabrinutost kao i mi.

Ponajprije Vam zahvaljujem na ljubaznom osvrtu i na kritičkim promišljanjima mojega članka. S većinom mojih teza Vi se zapravo slažete, što često i navodite u tekstu, pa bih i ovaj moj osvrt također započeo s onim Vašim tezama s kojima sam suglasan:

1. Kad izađe na vidjelo da su svećenici i biskupi s homoseksualnim sklonostima glavni (u crkvenim okvirima) spolni zlostavljači naše djece, onda je ta tema ne samo ‘goruća’, nego i teška obveza, problem koji vapije za rješavanjem. Mogu samo podržati Vašu tezu, i moj je članak bio također “vapaj za rješavanjem”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

2. Zašto je to tako, Raguž ne objašnjava, a odgovor je veoma lagan: Svećenička je homoseksualnost u izravnoj i čvrstoj vezi s pedofilijom (ili najčešće: s hebefilijom i efebofilijom, tj. sa spolnom sklonosti prema adolescentima). Slažem se s Vama u cijelosti, iako je moje promišljanje isto, a opet malo drukčije. Naime, određeni teolozi, među koje i sebe svrstavam, već godinama u Crkvi upozoravaju na problem homoseksualnosti svećenika i posebice pedofilije (pa i sām sam upozoravao na “skrivanje” slučajeva, na “kulturu skrivanja” u kleričkom svijetu, sumnjičavost spram žrtava pedofilije izrekom “nije to baš tako”), ali rijetko je bilo ozbiljna odjeka. Crkvi su se, nažalost, “morali” dogoditi ovi užasni i sramotni skandali svećeničke pedofilije da ona konačno počne reagirati! Nažalost, tako to često biva u Crkvi: dok se nešto do kraja ne uruši, glas onih koji upozoravaju jest zaista „glas vapijućih u pustinji”.

3. Premda se kod nas takvi još uvijek ustručavaju javno zastupati krivovjerja o homoseksualnosti, u našem susjedstvu (Italija, Austrija), da ne govorimo o zapadnijim zemljama, to nije slučaj. Primjera ima koliko hoćeš, a jedan od najslikovitijih je članak o „uzornoj obitelji“, zapravo o paru homoseksualaca koji su posvojili dječaka, a koji je objavljen u glasilu bečke katedrale prije dvije godine. Štoviše, katedralni se župnik pohvalio da je sudjelovao u proslavi sklapanja građanske veze među njima i krstio dječaka. Potpuno sam suglasan s Vama. Nisam navodio te primjere, ali moj je članak također govorio o onoj “prvoj skupini”, o onima bez straha Božjega koji, tu ne mislim samo na svećenike homoseksualce, nego na sve one koji tvrde da je homoseksualnost posve u skladu s katoličkim naukom Crkve. Naveo sam o. Wucherpfenniga, kojega niste spomenuli u svojem osvrtu.
I sām sam pisao o toj temi više puta. Vjerojatno Vam je, poštovani prof. Šimundiću, promaknulo moje čvrsto stajalište o homoseksualnosti: moji tekstovi u javnosti prije više od desetak godina (zbog kojega su neki studenti na Osječkom sveučilištu tražili od Senata da me izbace sa Sveučilišta i jedan student nije htio polagati ispit kod mene), ili pak nedavna epimetejaporneia” u mjesečniku Svjetlu riječi, ili jedno poglavlje u mojoj knjizi “Katolicizam”. Smijem Vas uputiti na te tekstove. Kako bilo da bilo, moji su stavovi vrlo jasni i čvrsti, premda to baš i nije tako kod dosta velikoga broja teologa u Katoličkoj crkvi, na što sam i upozorio u svojem članku.

4. Bezbožni borci za „vrjednote“ djeca su ovoga svijeta i gotovo uvijek idu niz struju, a ne protiv nje. Oni su politički korektni. Tamo gdje je vladajuća kultura naklonjena homoseksualizmu, i oni su naklonjeni. Oni su, to i autor lijepo ističe, okrenuti ovozemaljskim interesima, stoga brzo uoče trend u svijetu i njemu se brzo prilagode… Premda je, po mom sudu, autor u krivu glede sukoba dviju skupina – naglašavam: kad je riječ o kleričkoj homoseksualnosti – jer u stvarnosti taj sukob ne postoji (postoji gotovo potpuna prevlast prve skupine ili onih koji su na putu da im se priključe), autor u nastavku članka izvrsno uočava „niz krahova“ u Crkvi u posljednjih pedesetak godina. Osobito je dojmljivo opisao kako se naš pojam o Bogu rasplinuo i naposljetku poistovjetio s mojim „ja“ ili našim „mi“. Svaka mu čast na smjelosti i istinoljubivosti, jer se nakon njegovih riječi nameće zaključak da glasovitog „proljeća Crkve“ nakon 2. vatikanskog sabora jednostavno nema. Nemam što nadodati, slažem se s Vama.

No, poštovani profesore, dopustite mi samo nekoliko osvrta i na Vaše kritike, odnosno nekoliko pojašnjenja:

1. Tvrdite sljedeće: Autor govori da ta skupina ‘možda zabija posljednji čavao (…) u lijes kršćanske moralnosti’. Dijelom je u pravu, možda je to posljednji čavao, ali ne u lijesu kršćanske moralnosti, nego u lijesu NEkršćanske NEmoralnosti. Vjerojatno Vam je promaklo da sam u tekstu govorio o krizi, nepostojanju kršćanske moralnosti, praktičnom nepostojanju “moralne teologije”» u praksi, što sam pojasnio primjerima (bračni moral, ispovjedna praksa). Drugim riječima, kršćanska moralnost postala je “lijes”, beznačajna, i zato sam, uvjeren sam u to, s pravom utvrdio da “prva skupina” zabija posljednji čavao u takvu beznačajnu katoličku moralnost. Nažalost, za mene (ali ne za sve teologe u Katoličkoj crkvi!) to je bolna istina. Drugim riječima, moja je nakana bila u članku da se konačno vrati dostojanstvo kršćanskoj moralnosti, da ju počinjemo uzimati ozbiljno, da se dogodi istinski preporod kršćanske moralnosti. Ali koja se, da to opet istaknem, danas nalazi u “lijesu”, beznačajna ne samo za vjernike laike, nego i za mnoge svećenike i teologe! U tom smislu, u toj Vašoj kritici nimalo se ne vidim.

Time dolazim do pojašnjenja svojih teza. Dakle, ta obnova kršćanske moralnosti, jedna od glavnih teza mojega članka, ne će se moći postići pukim pozivanjem na “vrjednote”. Sam pojam “vrjednota” problematičan je u teologiji. Naime, pojam “vrjednota” stvara snažan dojam subjektivizma i relativizma: “vrjednota” je ono što čovjek sam “vrjednuje”, “procjenjuje”. Vidite, Nietzsche je zato tvrdio da čovjek treba postati “procjenitelj”, “vrjednitelj“, “stvaratelj vrjednota”, a ne više “primatelj” Boga ili bilo čega objektivnoga. Zato ne čudi da i mnogi kršćanski, a ponajviše nekršćanski mislioci koriste taj pojam kako bi zapravo zastupali subjektivizam, relativizam u moralnosti: jer, “vrjednota” je ono što moje ja “vrjednuje”! Stoga je primjetno da se i u Crkvi pojavila inflacija govora o “vrjednotama” koja ne samo da upada u zamku liberalne misli (“vrjednota” je ono što ja vrjednujem), nego zapravo potiskuje temeljnu misao, a to je vjera u Boga, odnosno strah Božji. Bez straha Božjega, bez vjere u Boga, to je moja teza, “vrjednote” su floskule, “flatus vocis”, ili još gore, “maske” za ostvarenje nekih drugih interesa, o čemu sam pisao. Posve je razumljivo da se «vrjednotama» (stavljam u zagrade kako bih istaknuo taj pojam) možemo i trebamo vratiti (“vrjednote”, “krjeposti”, to nije upitno), pa nije kršćanstvo a-moralna ili ne-moralna religija.

Ali, taj povratak, osnaženje, osmišljenje, utemeljenje “vrjednota”, kako god hoćete, moguć je, po mojem mišljenju, jedino po ozbiljnosti vjere u Boga, po strahu Božjem. Ili, jednostavnim riječima: nije moralnost temelj vjere, nego je vjera temelj moralnosti! I zato sam istaknuo vjeru u Boga, strah Božji, kako bih se suprotstavio “kulturi vrjednota” (koja dolazi često od “desnoga” krila vjernika) i vratio dostojanstvo ponajprije Bogu, a onda time i vrjednotama.

Pritom sam također upotrijebio pojam straha Božjega, a ne ljubavi Božje. Jer, često se iza određene inflacije govora o ljubavi krije opet subjektivizam, neozbiljnost (a to je onda ljubav bez ozbiljnosti, ljubav bez poštovanja, bez čuvanja svetosti odmaka; ljubav kao čisti egoizam; zato je u mistika važna “tamna noć”, strah kao pročišćenje ljubavi itd.). Istinska pak ljubav uvijek uključuje strah, bilo onaj “servilni”, bilo onaj “neokaljani”, koji će trajati u vječnosti, o čemu sam pisao u svojim tekstovima, na koje Vas smijem također uputiti.

3. Nastavljate dalje: Autor ne vidi bespoštednu borbu protiv homoseksualizma u Crkvi s upitnim poimanjem «vrjednota». Međutim, autor ovu poziciju (zalaganje za `vrjednote` bez vjere u Boga) sasvim pogrješno povezuje s „bespoštednim i beskompromisnim“ napadima na svećeničku homoseksualnost. Gledajući Crkvu u cjelini, diljem svijeta, te veze nema, ona ne postoji.» Poštovani prof. Šimundiću, niste do kraja u pravu. Nažalost, nisu sve “bespoštedne borbe”, ponavljam, nažalost, u Crkvi protiv homoseksualizma čiste i neokaljane. Često su te “bespoštedne borbe”, o čemu sam pisao, samo još jedan način bezboštva, utvrđivanje novih pozicija i moći unutar Crkve. Drugim riječima, moj je članak htio pokazati na koji se prvotni način treba događati istinska, “bespoštedna” borba protiv homoseksualizma u Crkvi, a to je strah Božji.

Ne znam kako drugi svećenici, ali za sebe mogu reći da kao svećenik i dušobrižnik nastojim prvenstveno u strahu Božjem (dakle, ne zbog licemjerja, upiranja prstom u grijehe drugih, kako bih utvrđivao svoje pozicije ili još gore, pravdao svoje grijehe) bespoštedno se boriti protiv zala ponajprije u sebi samome, a onda i protiv drugih zala, pa tako i protiv homoseksualnih grijeha u Crkvi i među svećenicima. Jednom riječju, obrušio sam se (i to je bolno čuti za neke u Crkvi) i na one koji se “bespoštedno” protive homoseksualcima, ali to čine bez straha Božjega. A još k tomu pokušavaju sebe opravdavati (grijesi oholosti, karijerizma; život sa ženom, rastave braka, svećenici koji su napustili svećeništvo). Jednom riječju, ne mogu podržati ni takvu kritiku homoseksualizma i homoseksualaca u Crkvi i u nama svećenicima. To je za mene samo još jedan vid bezboštva, nestanka straha Božjega, i u konačnici besplodni “lov na homoseksualne vještice”.

Stoga mi je žao da ste moja promišljanja nazvali “nazovipozicijom“, jer moja “pozicija” glede općenito homoseksualnosti u Crkvi i homoseksualnosti svećenika nikad nije bila “neutralna”. Oduvijek je bila vrlo jasna! To pokazuje i jasna kritika prve skupine. Štoviše, utvrdili ste da je moj stav u članku “nazovineutralna pozicija” i da ja upravo strahom Božjim zastupam “nazovineutralnu poziciju”. Postavljate mi pitanje u tom smislu: Zar je strah Božji nazovineutralna pozicija? Mislim da ste tu u cijelosti promašili moju “poziciju”, tj. cijelu nakanu članka. No, mogu Vas razumjeti. Mnogi vjernici laici, zbog novonastale situacije, pasivnosti, skrivanja i nepoduzimanja nikakvih mjera, kad su u pitanju svećenici i biskupi, s pravom očekuju “rješenja”, “štap”, u smislu: “Dobro, točno je sve to, strah Božji i drugo, ali dajte nam ‘rješenja’, dosta je ‘pričanja’ i ‘neutralnih pozicija'”. Drugim riječima, budući da nisam dao “rješenja”, mogli ste zaključiti da sam zastupao nekakvu “nazovineutralnu poziciju”.

Poštovani Profesore, mogu razumjeti traženje “rješenja”. Ali to ne samo da nije dovoljno, nego je za mene i znak duboke krize današnje Crkve. Mnogi danas hoće “rješenja”, “policijske metode”, kako bi rekao papa Franjo, “mjere”, “čistke”, a rijetko tko: “daj nam Boga, Božji strah”! Zašto? Jer Bog, a to stalno ponavljam, ne igra više gotovo nikakvu ulogu u našim životima. Crkva je postala “horizontalna” i zato moj govor o strahu Božjem u takvoj “horizontalnoj Crkvi” zvuči sanjarski, čudno, ili pak, kao za Vas, “neutralno”. A zapravo je potpuno suprotno! Ozbiljnost vjere u Boga i strah Božji najrazornija je kritika zala u Crkvi, a time i homoseksualizma! Na to sam htio upozoriti i neprestance upozoravam u svojim tekstovima i u svojim propovijedima. To je ključ svih “rješenja”, a iz čega onda trebaju dolaziti sva druga “rješenja”.

Stoga već sada kao svećenik i dušobrižnik osobno djelujem i tražim “rješenja”, ali ponavljam, u strahu Božjem. Uostalom, što mislite da sam kao svećenik sjedio ili sjedim skrštenih ruku, pasivno se pozivam na strah Božji i da nisam nikad ništa poduzimao ili ne želim poduzimati glede “rješenja”? Pa kakav bih ja to bio teolog ili svećenik pastir, dušo-brižnik?! Nije za mene strah Božji čarobni štapić, nije on ni poziv na nedjelovanje, za “neutralne pozicije”. Naprotiv!

Mogu samo reći da sam još kao mladi svećenik (dakako ne jedini, zajedno s drugim svećenicima), davno prije svih ovih skandala, više puta određenim poglavarima i biskupima nudio «”rješenja”, upozoravao na problem homoseksualnosti u bogoslova, svećenika, tražio da se određene osobe ne rede za svećenike. I znate koji je odgovor gotovo uvijek bio: “to je previše konzervativno”, “ne možemo biti sigurni”, ili pak da sam “homofob”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pa tko je još u nas progovorio i pisao otvoreno o svećeničkim gay lobijima? Uostalom, kao onaj koji se razmatra Božju Riječ, davno sam upozoravao, na tragu Benedikta XVI., da je problem u Crkvi nepostojanje pravednosti i kazni. To se u određenim krugovima Crkve smatralo i još uvijek smatra posve neprimjereno “otvorenom”, “milosrdnom” duhu koji za sve ima “razumijevanja” u Crkvi, pa tako i za sve svećeničke grijehe! Već tada sam upozoravao da je taj krah važnosti pravednosti i kazni (uostalom, tko još danas vjeruje da Bog kažnjava? Tko još vjeruje da pakao postoji?) nedostatak straha Božjega te da će ugroziti život Crkve.

5. Naposljetku tvrdite da je ovo moj najveći promašaj: Ipak, najveći je Ragužov promašaj tvrdnja da će – zbog „lova na vještice“ – „mnogi dobri bogoslovi s homoseksualnim težnjama napustiti svoj hod prema svećeništvu“. Tu se Raguž razlikuje od stava Crkve da se one koji imaju duboko ukorijenjenu homoseksualnu sklonost ne smije puštati u sjemenište. Zašto? Jer – između ostalog – sjemenište nije terapijska zajednica. Naprotiv, veoma lako postane „rasadište“ homoseksualizma i „izlog“ za homoseksualne predatore u Crkvi.» Ne znam samo kako ste zaključili da je moj stav protivan stavu Crkve. Stav je Crkve jasan, kako ste i sami napisali: “duboko ukorijenjene sklonosti”. To za mene nije upitno. Kao što rekoh, i sam se protivio i protivim da takvi svećenički kandidati budu ređeni. No, svećenički i redovnički poziv je ipak složeniji, nego što Vi to mislite. Uostalom to potvrđuje i sama Crkva koja mudro govori o “duboko ukorijenjenim” homoseksualnim sklonostima, dakle ne o “svim” homoseksualnim sklonostima.

Stoga se tu, poštovani Profesore, nameću mnoga pitanja koja muče mene i sve poglavare u sjemeništima: što s onim bogoslovima kod kojih nisu “duboko ukorijenjene” homoseksualne sklonosti, u kojih su one, da se poigram riječima, “plitko ukorijenjene”, a i takvih ima među bogoslovima? Što je sa svećenicima koji već jesu homoseksualci? Razumijete li gdje leži problem? Ili pak da proširim temu: što će roditelji sa svojom djecom koja imaju “duboke” ili “plitke” homoseksualne težnje? Što će roditelji s djecom koja su već iskusila jedno i drugo iskustvo? Život nije tako jednostavan da bi ga se moglo brzo i lako “riješiti”. Dakle, još jednom, mogu razumjeti Vašu zabrinutost, ali ne mogu nipošto prihvatiti kritiku da je moj stav otklon od nauka Crkve.

6. Kao što rekoh, moja tema nije bilo nuđenje “rješenja”, u smislu konkretnih poduzimanja mjera. Naravno, upozoravao sam kao svećenik i protivio se onim svećeničkim kandidatima koji imaju “duboko ukorijenjene sklonosti”, koji se bez straha Božjega, znajući da ih imaju, odlučuju za svećeništvo. Naravno, uvijek sam se borio protiv onih svećenika, poglavara, koji su bez straha Božjega takve kandidate pripuštali svećeničkomu redu.

Ali sam isto tako uvijek isticao, time dolazim do svojega članka, da se ništa bitnoga ne će “riješiti”, ako ne zavlada novo ozračje u Crkvi, a to je ozračje straha Božjega! Apsolutno ništa. Ne samo glede svećeničkoga homoseksualnosti, nego glede tolikih drugih, još većih problema u Crkvi, a da ne spominjem društvo. Dobro je napisala jedna zabrinuta mama: “Danas je teško odgajati djecu u Božjem strahu, liberalan način razmišljanja uvukao se u sve institucije počevši od vrtića, škola, crkve… Naučiti ljubiti i poštivati Boga i samim tim živjeti po njegovim zakonima roditelju je danas velika borba, odgajamo buduće svećenike, časne, učitelje itd.”

I da nastavim dalje s poteškoćama u odgoju svećeničkih i redovničkih kandidata. Što je s onim svećenicima koji su homoseksualci, što je bogoslovima koji su nesigurni u svoju spolnu orijentaciju? Što je s onima koji su aseksualni, a sve više je takvih, pa tek kasnije otkriju, kad postanu svećenici, svoju homoseksualnost? Vidite, zbrkan je ovaj moderni svijet glede spolnosti, jako zbrkan, a mislim da je zbrkan ponajprije zbog nestanka straha Božjega! (Moja epimetejaporneia“.)

S tim se, dakle, pitanjima susrećem svakodnevno kao dušobrižnik. Za te i druge slučajeve nema uvijek jasnih “rješenja”. I zato sam ponudio vrlo jasan lijek tim i takvim svećenicima homoseksualcima ili onim svećeničkim kandidatima kod kojih homoseksualne sklonosti nisu “duboko ukorijenjene”, ili koji su jednostavno aseksualni, ili ne znam već što: strah Božji. Obratite se, promijenite se, imajte straha Božjega! Njima također kazujem: štoviše, a u to isto čvrsto vjerujem i znam, vi, premda homoseksualni, možete u strahu Božjem biti i jeste svetiji od mene, premda sam ja ili netko drugi heteroseksualni svećenik. I mnogi su sveci imali homoseksualne težnje pa su svejedno postali svetima, jer svetost i vaše svećeničke službe ne ovisi o vašoj homoseksualnosti.

To je bio moj lijek i jest najbolji lijek za svećenike homoseksualce, kao dakako i za sve svećenike. Uostalom, i homoseksualni vjernik jest moj brat u Kristu, i homoseksualni svećenik je moj subrat u Kristu. I nije svaki homoseksualac potencijalni pedofil, i nije svaki homoseksualni svećenik potencijalni pedofil! I homoseksualnoga svećenika, ali i mene osobno strah Božji, u ljubavi Kristovoj, čuva od mojih “nastranosti”. A opet, uvijek bih rekao tim istim homoseksualnim svećenicima, kako to savjetuju ne samo homoseksualnim nego i heteroseksualnim svećenicima, pape Benedikt XVI. i Franjo: ako živite dvostrukim životom, napustite svećeništvo!

Na koncu, ne mogu reći da mi nije zasmetao određeni ton u Vašim rečenicama, posebice kada ste moje promišljanje nazvali “zamagljivanjem” i “nedostatnim lijekovima”. Mislim da to jednostavno nije istina i duboko vrijeđa cijelu nakanu članka i mene kao i svećenika i dušobrižnika. Možda su misli bile nedorečene, možda su vjernici očekivali “rješenja”, “jasne stavove”, “štap”, to mogu razumjeti. Ali nikako ne mogu prihvatiti da se radi o “zamagljivanju”. Ali, to sada meni nije više ni bitno u ovom pismu, niti imam potrebu ovdje se pravdati.

Poštovani prof. Šimundiću, obojica dijelimo istu zabrinutost za Crkvu. Sa svoje strane mogu samo mirno reći da su svi skandali oko homoseksualnih svećenika rana koja duboko ranjava mene kao svećenika, osjećam veliku bol i stid, baš stid što sam svećenik, jer grijesi svećenika su i moji grijesi.

Moram priznati da su promišljanja o toj temi dugo tinjala u meni. Nisam ih ni sada mislio staviti na papir (zbog niza razloga: moj trenutni boravak izvan Hrvatske, posve druge teme koje promišljam). Ali, na poticaj poštovanoga Gorana Andrijanića, urednika na ovoj mrežnoj stranici, koji me, i ne znajući uopće da se bavim s tim pitanjima, svojom ljubaznom molbom na neki način “prisilio” da to učinim, shvatio sam to kao “kairos” te sam zato i napisao ovo promišljanje. I zato sam se potrudio, u pareziji, “što košta da košta”, kako to volim reći, progovoriti o svim tim skandalima na svoj malo drukčiji način od ostalih promišljanja o toj problematici – strah Božji (jer svi nude samo “rješenja”). Htio sam poput milosrdnoga Samarijanca staviti barem malo “ulja” (milosrđe) i malo “vina” (kritika) svojih misli na tu ranu, kao i na druge rane u Crkvi, da one zacijele.

Svjestan sam, nije “rješenje” ni u mojim promišljanjima, ali vjerujem da će i ovakva i slična promišljanja potaknuti sve na obraćenje, bilo vas vjernika laika, a napose nas svećenika, da svi zajedno radimo u “strahu i trepetu” (Fil 2, 12) na svojem spasenju, ali i spasenju svih duša.

I, za kraj, dopustite mi još jednu misao. Možda će određeni vjernici biti zaprepašteni našim pisanjem o skandalima u Crkvi, možda će se mnogi i nakon ove prepiske upitati još više: ostati u Crkvi ili ne?, ili: distancirati se još više od Crkve ili ne? No, moje prvo promišljanje, kao i ovo drugo, a vjerujem i Vaše promišljanje, za mene samo pokazuje snagu Katoličke crkve i učvršćuje me osobno još više u ljubavi prema Crkvi.

To je Crkva koja zna priznati svoje grijehe, Crkva koja se iskreno kaje zbog svojih grijeha, koja je bolna, kao Kristovo Tijelo, zbog svojih udova koji pate zbog grijeha, koja se bori protiv grijeha, koja traži načine da iziđe iz grijeha… Za mene je to Crkva koja se protivi težnji modernoga čovjeka za samoopravdanjem, za relativiziranjem svakoga grijeha…

Ali za mene je snaga također Katoličke crkve što ona, upravo kao Kristovo Tijelo, nudi i lijek, a to je Isus Krist. Taj se lijek sastoji upravo u tome što kao vjernici, udovi Kristova Tijela, smijemo supatiti jedni s drugima, nositi i podnositi jedni druge, praštati jedni drugima, upozoravati i prekoravati jedni druge, biti tako jedno u svemu u Isusu Kristu.

Zato su za mene ovi, ali i drugi skandali u Crkvi zapravo još veći poticaj ostajanja u Crkvi, za još veću ljubav prema Crkvi kao «školi» istinskoga humanizma i ljudskosti.

S poštovanjem,

In Christo floreas,

Ivica

Ivica Raguž | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 14. prosinca 2018.

Možda vam se svidi