Prilično je sigurno da je Jordan Peterson osoba koja je u posljednjih desetak godina najviše doprinijela popularizaciji starozavjetnih tekstova. Do njegova serijala “Psihološki značaj biblijskih priča” koji je objavljen na YouTubeu, bilo je skoro nemoguće zamisliti da bi dvosatno predavanje o Knjizi Postanka moglo skupiti preko 13 milijuna pregleda. Nije stoga nikakvo čudo što je kanadski klinički psiholog odlučio ukoričiti ono što on ima za reći o starozavjetnim tekstovima i ono što starozavjetni tekstovi imaju za reći o njemu i nama.

Novoobjavljena knjiga “Mi koji se hrvamo s Bogom” svojevrsna je kompilacija materijala iz spomenutog serijala o Knjizi Postanka i rasprava koje je Peterson s desetak drugih intelektualaca vodio o Knjizi Izlaska uz dodatak Knjige o Joni koju je toliko često spominjao u različitim predavanjima. Sam naslov je, dakako, znakovit. Prijevod riječi “Izrael” s hebrejskog je “onaj koji se hrve s Bogom”, a uzimajući prvo lice množine Peterson poručuje da smo mi ti koji smo pozvani biti izabrani narod, samo ako smo se u doslovnom smislu spremni hrvati se s Bogom. Junaci ove knjige i uzori hrvanja su osobe koje i sama Biblija stavlja u prvi plan na svojem početku: Abel, Noa, Abraham, Jakov i Mojsije, uz povremeni spomen ostalih starozavjetnih likova poput proroka Ilije koji se pojavljuju kasnije u Svetom pismu.

Ono što Peterson fantastično radi kroz cijelu knjigu jest to što nas stavlja u cipele, ili bolje rečeno sandale, biblijskih junaka. Svaki od njih živ je pred nama dok se biblijske priče odmotavaju. Nerijetko se među kršćanima pojavljuje ona rečenica “Što bi Isus učinio?”, i ona je posve na mjestu, ali ovi starozavjetni likovi nekako su izbačeni iz naših svakodnevnih života, spominjemo ih se samo u vjeronaučnoj nastavi ili biblijskim čitanjima, a time sami sebe lišavamo ogromnog bogatstva. Peterson je uspio u naumu da ih učini relevantnima za nas i time čitatelje oboružao cijelim arsenalom životno relevantnih pitanja osim onoga o Isusu, poput: “Koju bi žrtvu Abel odabrao?”, “Kako bi se Noa pripremio za krizu?”, “Kako bi Abraham odgovorio na avanturu?”, “Kako bi Mojsije upravljao situacijom da je na mom mjestu?”, i tako dalje.

Dakako, Peterson kao čovjek bogate prakse u području kliničke psihologije još bolje poznaje što se događa kada se opredijelimo putem Kaina, Noinih suvremenika, faraona i ostalih negativaca. Svi ti biblijski likovi, slikovito rečeno, svaki nam dan daju svoje ponude, a autor knjige prilično oštro upozorava da među tisućama ljudi s kojima je radio u svojoj praksi nikada nije susreo niti jednu jedinu osobu koja se “izvukla”, kada bi se opredijelila za ono čemu se u Starom zavjetu i Jahve protivi. Teško da vam treba bolja motivacija da se uhvatite Svetoga pisma, kao i bolji dokaz da je ono što u njemu piše istinito.

Petersonova knjiga dobro služi i kao odgovor na jednu od najčešćih laži koja nam se u suvremenom društvu servira, a ona glasi da, iako je možda ispravno slijediti Božje naloge, u svakom slučaju nije zabavno. S druge strane, kanadski psiholog tvrdi da nema veće avanture od govorenja i življenja istine. Želite imati avanturu? Govorite istinu, ponašajte se istinito u skladu sa svojim uvjerenjima, budite se spremni žrtvovati za istinu i imat ćete avanture kakve su imali biblijski junaci poput Abrahama, Noe i Mojsija. Vaš život nije ništa manje vrijedan i ako se ispravno orijentirate, i vi možete utjecati na tijekove povijesti, jer nitko ne zna koliki je maksimalni potencijal istine kada se ona implementira u pojedinčevom životu. S druge strane, pripazite na to da je pakao u doslovnom smislu ‘bezdan’ i da ne postoji loša situacija koju ne možete učiniti još gorom ako se odlučite za laž.

No dobro, pitat ćete se, zašto nam pored toliko crkvenih otaca i crkvenih naučitelja treba neki klinički psiholog (za kojeg nismo ni sigurni da je kršćanin) da nas uči Bibliji. Pa, kao prvo, vi vjerojatno ne čitate crkvene oce i naučitelje, a kada biste ih i čitali (na što vas svakako potičem), shvatili biste da to nije tako jednostavno. Kao drugo, uistinu je dobro da netko sa svježim očima, netko tko se profesionalno posvetio radu s ljudima u različitim problemima, nepristrano uzme Bibliju i kaže: To je to, sva moja praksa govori da je to što piše istinito.

Osim toga, koliko se god Peterson migoljio kada ga se direktno pita o vjeri u Boga (iako je na tom polju pokazao napredak[i]), svakome tko pročita knjigu bit će jasno da Petersonova misao dijeli bitna obilježja kršćanske misli, posebno one na koju upućuju prve knjige Biblije: dobro i zlo postoje, stvoreni svijet je dobar, uvijek treba birati istinu umjesto laži, svaki pojedinac je neizmjerno važan (i može okrenuti tijek povijesti), postoji zakon upisan u stvarnost: ako ga poštujete – prosperirat ćete, ako ga kršite – bit ćete kažnjeni, Bogu se ništa ne smije uskratiti, dobro je biti velikodušan (posebice prema onima u potrebi) i tako dalje.

Valja, doduše, priznati i to da je Petersonova misao do te mjere obilježena radom C. G. Junga da se čovjek povremeno čitajući knjigu zapita pokušava li Peterson Junga iskoristiti da bi dokazao istinitost Biblije ili koristi Bibliju kako bi dokazao istinitost Jungova pristupa psihologiji. Iako je pitanje posve legitimno, ja ću kazati da sam uvjeren da je riječ o prvome, te da je Peterson isuviše svjestan mogućnosti upadanja u zamku idolatrijskog pristupa nečijoj misli da bi bilo koga stavljao iznad biblijskog teksta. Govoreći o ovome, istaknuo bih osobni dojam da se kod nas katolika uvukla svojevrsna bojazan kao da bi utjecaj mislilaca koji ne vjeruju isto kao i mi u govoru o vjerskim stvarima bilo nekakvo ‘onečišćavanje’ istine. Kao da Toma Akvinski nije obilato citirao poganina Aristotela, kao da Augustin nije bio naslonjen na poganina Platona ili kao da rana Crkva nije koristila helenističku terminologiju da bi definirala najveće vjerske istine. Osim toga, kao što je Chesterton primijetio, istina nije istina kada ju samo nešto dokazuje, nego kada ju sve dokazuje. Ako i Aristotelova, i Platonova, i Jungova misao mogu biti upotrijebljene da se dokaže istinitost biblijskog teksta, uzet ću dokaze sve trojice.

Uvjeren sam da se i sam Jordan Peterson svrstao se u red onih čija misao može biti (i jest) upotrijebljena u službi Božje Riječi, s time da je uvijek zgodno podsjetiti na Pavlove riječi “Sve ispitujte, dobro zadržite”. Ni sam se nisam uvijek složio s naglaskom koji bi Peterson stavio u pojedinom biblijskom tekstu. Primjerice, kod priče o prvom grijehu autor je u Evinom grijehu stavio naglasak na propust “karakterističan za ženski rod” koji se sastoji u misli: “Moje je suosjećanje toliko sveobuhvatno da može preobratiti i uključiti čak i ono što je smrtonosni otrov.” Iako je primjedba zanimljiva, osjetio sam u tom tumačenju možebitan prizvuk trenutačnih kulturnih i političkih borbi u SAD-u koje, ako pitate konzervativce, kruže oko pitanja lažnog suosjećanja koje smatra da može negirati stvarnost sve dok pokazuje dobru volju prema drugome (a čime zapravo manifestira oholost).

Kako god da bilo s time, knjiga “Mi koji se hrvamo s Bogom” osvježit će vam pogled na starozavjetne tekstove za koje ste možda mislili da su relevantni samo bibličarima. Nisu, oni itekako mogu usmjeriti na vlastiti život, a ponekad je potrebno da nam dođe čovjek sa strane kako bi nam otkrio blago koje smo skrili sami od sebe. Peterson je pred kraj knjige otkrio da planira objaviti i knjigu o evanđeljima, što će biti zanimljiv pothvat, nadam se podjednako uspješan kao i ovaj. Dok čekamo na to, ne preostaje nam ništa drugo nego nastaviti hrvati se s Bogom, u nadi da će nas nakon hrvanja blagosloviti kao što je blagoslovio Jakova i sve one koji se nisu sakrili od susreta s njime.

[i] U razgovoru s Alexom O’Connorom, koji je vođen u svibnju ove godine, na izravno pitanje vezano za Kristovo uskrsnuće u tijelu koje je glasio: “Da se vratim u prošlost s Panasonic videokamerom ispred grobnice Josipa iz Arimateje, bi li mali LCD zaslon pokazao čovjeka koji izlazi iz te grobnice?” Peterson je odgovorio: “Pretpostavljam da bi.”