KOMENTAR TEOLOŠKOG UREDNIKA

Petar Nodilo: Zašto prolazimo kroz krizu zvanja i zašto nam Bog ne uslišava molitve za nove svećenike?

Napišemo li da Katolička Crkva prolazi kroz krizu svećeničkih i redovničkih zvanja, nećemo ustvrditi ništa novo. U Hrvatskoj je ta kriza, posebice zadnjih godina, nešto manje izraženija nego u zemljama zapadne Europe, ali ipak nazočna. Posebice je postajemo svjesni i nakon slučajeva poput nedavnoga kada je svećenik palotinac iz župe u Zaprešiću objavio kako “napušta svećenstvo zbog osnivanja obitelji”, uz, naravno, jako odobravanje svjetovnih medija. Povodom svega toga objavljujemo komentar našeg teološkog urednika Petra Nodila.

Kriza je zvanja. U neke redovničke zajednice i biskupije već godinama nije ušao ni jedan kandidat. Sve više je starih, pa zajednice zbog pomanjkanja snaga, ne mogu održati živima djela kojima su se bavile.

Mnogi su razlozi te krize i većinu ih znamo. Sve je manje djece na svijetu. Svjetovnost i mondeni život prodro je u obitelji, a onda i u samostane. Nakon što je država preuzela brigu oko vrtića, škola, bolnica, staračkih domova…, mnogi redovi časnih sestara, kojima je to spadalo u karizmu reda, ostali su bez svog izvornog poslanja. Zapadni svijet je izgubio vjeru. Crkve se zatvaraju i prodaju.

Bog, naravno, i danas zove, ali ga pozvani ne čuju. Zatrpano im je srce, a da bi taj glas prodro iz srca ljudi u njihove pameti i živote, potrebna je naša molitva koja treba otopiti led oko njihova srca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stoga se nikad nije više molilo za zvanja nego danas. Uvedeni su sati klanjanja pred Presvetim, posebne molitve ujutro, navečer, potiče se pojedince i obitelji da mole… U nekim zajednicama, koje su ostarile, molitva za zvanja je postala glavna preokupacija.

Zašto, dakle, Bog ne čuje naše molitve? To je pitanje na koje je važno odgovoriti, makar kako bolno bilo.

„Ne blebećite kao pogani!“

Je li problem u Bogu koji ne čuje molitve ili je nemoćan da ih usliši, ili ga, kako nam ateisti kažu, uopće nema; ili je s Bogom sve u redu, a nešto kod nas ne valja? Vjerujem da ćemo se bar mi vjernici složiti kako mora biti da je problem u nama.

Potražit ćemo odgovore u Svetom pismu. Možda, namjesto da molimo, mi „blebećemo kao pogani“ kako nas upozorava Isus da ne činimo. Ili možda molimo duge molitve poput farizeja da nas ljudi vide, produžujemo rese, a istovremeno gutamo kuće udovičke. Možda smo kao okrečeni grobovi, izvana sjajni, a iznutra puni truleži i kostiju. Možda molimo poput onog farizeja koji se hvastao pred Bogom svojim dobrim djelima, a ne poput carinika koji se ponizno tukao u prsa. Možda Bogu dajemo molitvu od svoga suviška, namjesto da u nju stavimo sav svoj žitak kako je učinila ona udovica ubacujući novčić u hramsku blagajnu.

A ako ne tako, kako bismo onda trebali moliti? Pa srcem, životom! Sveti Pavao kaže da nismo mi ti koji molimo, već Duh kojeg smo primili moli u nama. Ali tom Duhu treba ipak učiniti prostora da se pojavi u našim riječima i djelima, našim obiteljima i zajednicama i da preobrazi naše odnose. Moramo promijeniti srce jer, kaže Gospodin, „ovaj me narod samo usnama časti, a srce mu je daleko od mene“. Moramo skinuti staroga, naravnog čovjeka i obući novoga, moramo se „obući u Krista“. Moramo dospjeti „do mjere uzrasta punine Kristove“, „moliti bez prestanka“, dakle cijelim svojim životom, a ne samo ustima. Ne smijemo se „prilagođavati ovome svijetu, već se preobražavati obnavljanjem svoje pameti“. Sve nas to uči Sveto pismo.

Mi sami, naše mrtve strukture i redovi, obitelji i pojedinci, nalikujemo često onim suhim kostima iz proroka Ezekiela, koje čekaju da ih Duh uskrisi, da im dade meso i život. Uzalud ponavljamo molitvene obrasce, uzalud blebećemo ako smo poput suhih kostiju. Nije potrebno dugo posjetitelju u nekoj redovničkoj zajednici ili obitelji, da uvidi mrtvilo duha i življenje po pokvarenoj ljudskoj naravi. Sveti Pavao takav način života opisuje više puta. Spominje „neprijateljstva, svađe, ljubomore, srdžbe, strančarenja, zavisti…“.

Stari čovjek i naravna obitelj

Iako smo redovnici i redovnice, često ostajemo više povezani sa svojom naravnom obitelji umjesto s duhovnom. Više se brinemo za rođene sestre, braću, nećake i rođake nego za svoju duhovnu braću i sestre. Najveća sreća nam je kad dođemo doma u svoj kraj, vidimo rodbinu, ili kad se čujemo s njima na telefon. A u samostanu gdje nam je stvarno doma, tamo se osjećamo strancima. Zapošljavamo rođake i nećake, obdržavamo bezbrojna farizejska pravila koja su davno izgubila smisao, a zanemarujemo i razvodnjavamo ona koja je potrebno svim srcem njegovati – poput, na primjer, pravila koja čuvaju svetost liturgije i strahopoštovanje prema Bogu.

Samostanske zgrade su nam često zakrčene starim, mrtvim stvarima: neupotrebljivim namještajem, prašnjavim i poderanim knjigama. Biblioteke su zapuštene i prljave, vrtovi oronuli, voćnjaci zarasli. Mnoga apostolska djela, koja su davno izgubila svoju svrhu, kotrljaju se još samo po inerciji. Jer mrtvilo duha se pokazuje i na materijalnim stvarima. Gdje nema nutarnjeg reda i života, nema ni vanjskog. Dugo treba dok neka institucija, neka zajednica, bilo redovnička, bilo obiteljska, umre. Često se radi o desetljećima polaganog propadanja.

Snaga duhovne preobrazbe

Mnoge zajednice su izgubile snagu duhovne preobrazbe, pa ono malo novih zvanja, nije imao tko podučiti duhovnosti koja bi bila dovoljno duboka i istinska da se može hrvati s izazovima današnjeg svijeta. A svjetovni duh kandidata i kandidatica, koji oni donose u samostan, postao je jači od karizme zajednice, od njene moći da preodgoji i preobrazi čovjeka u duhovno stvorenje. Zajednice često više ne nosi Duh koji bi im davao živost, obnovu i Božju blizinu. Stoga su mnogi kandidati prepušteni samima sebi, te su, nakon što su se otresli ispraznih formalističkih pravila, iz kojih je davno iscurio Život, postali još gori i svjetovniji nego kad su stupili u samostan. Otud na stotine upropaštenih zvanja. Slično se može događati i u obitelji. Ide se na svetu misu, nešto se i moli, poštuju se neki običaji, ali sve je to često jalovo: bez duha i bez srca. Preostane iz toga često puno ogorčenja, tugaljivih i nostalgičnih priča o nekim starim dobrim vremenima i napadi na bezbožni svijet koji nam je onda za sve kriv. A svijet je uvijek bio bezbožni svijet i u vrijeme prvih kršćana i danas.

Molitva nisu samo riječi izgovarane usnama, molitva je sav život. Duh mora zahvatiti sve segmente našega života i preobraziti ih. Naše odnose u obitelji, naše prijatelje, naš posao, naša ogorčenja, neopraštanja, svađe, zavisti, oholosti, bezboštva, svjetovne nade, navezanosti, idolopoklonstva… sve to treba pomalo izgorjeti na plamenu Duha molitve koji pronosimo kroz život. Ne ide to odjednom, potrebne su godine i godine da bi vatra duha ogrijala sve stare kosti od kojih smo mi, naše obitelji i naši odnosi satkani. Potrebno se pomiriti i s pokojnima, otkupiti i moliti i za prošle generacije, blagoslivljati, zahvaljivati, posvećivati, ustrajno, čak i generacijama, da bi Duh preobrazio naše živote.

Za utjehu, dovoljna je čak i samo jedna osoba u obitelji ili redovničkoj zajednici koja bi dopustila da je Duh Sveti istinski promijeni pa da preko te osobe Bog sve obnovi i učini novim. No, što je stanje gore, to je potrebna veća svetica ili svetac da bi Bog mogao zavladati. Ta duša se Bogu mora toliko predati, očistivši se od naravne razine i razvivši svoje Bogom dane darove, da može u svoje srce primiti cijeli današnji svijet i modernog čovjeka sa svim svojim teretima, a da ipak ostane čista i slobodna od tog svijeta da mu može donijeti Boga na nov način i s novom karizmom. Ima takvih duša i danas. Sestra Elvira koja je osnovala komune za liječenje ovisnosti je jedna od tih. Majka Terezija je takva. Takve velike duše Bog onda daruje novom karizmom i novom snagom prikladnom za današnji svijet. Takvi redovi obiluju zvanjima.

Zašto nam, dakle, Bog ne uslišava molitve za zvanja? Zato što su to ponajviše šuplje formule bez značenja koje nemaju snage preobraziti ni nas ni naše zajednice ni naše obitelji, a kamoli će imati snagu preobraziti svijet i pogane ljude u njemu. Jer, kako kaže sveti Jakov u svojoj poslanici, „vjera, ako nema djela, mrtva je u sebi“, tako i molitva koja nema snagu preobrazbe, mrtva je. Takve molitve nalikuju na smokvine listove kojima su Adam i Eva pokrili svoju golotinju nakon što su odbili Bogu poslušnost. Smokvin list nije mogao sakriti njihov grijeh.

Molimo, dakle, ustima, ali prije svega molimo cijelim svojim životom i onda ćemo, kud god da idemo, nositi Boga i njegovu snagu preobrazbe. I tada će naše molitve biti uslišane.

Petar Nodilo, SJ | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Napomena: Tekst je originalno objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 8. siječnja 2019.

Možda vam se svidi