Prigodom pokretanja novog projekta udruge „Betlehem“, sigurne kuće za žene i majke s djecom – žrtve zlostavljanja, objavljujemo intervju sa svećenikom p. Markom Glogovićem, osnivačem i duhovnikom ove udruge.

– Vaša udruga, poznata po svojim pro-life aktivnostima u kojima djelatno sudjeluje već preko dvadeset godina, pokreće nešto novo – sigurnu kuću. Kako je došlo do te ideje?

Sama karizma naše udruge „Betlehem“ nas je nadahnjivala da već godinama razmišljamo o jednoj takvoj ustanovi, koju smo, evo sada konačno odlučili i realizirati. Mogu reći, nagnao nas je – Božić. Gospodin Isus je upravo u Betlehemu bio i nerođeno i rođeno dijete, a Sveta obitelj je ondje doživjela svoje prvo „zlostavljanje“ – za trudnicu, za mladi bračni par (navodno) nije bilo mjesta u normalnim kućama pa se Dijete moralo roditi u lošim uvjetima, a već u prvim danima nakon poroda ista je obitelj morala bježati pred velikim nasilnikom Herodom te naći utočište u tuđoj zemlji. Tako se i nama godinama javljaju osobe koje trpe razne vrste nasilja a mi im dosad nismo mogli pružiti potpunu, adekvatnu i dugotrajniju pomoć. Slušali smo sućutno i često u šoku njihove životne priče pomažući makar materijalno i molitvom i savjetom, no naše postojeće majčinske kuće nisu ih mogle udomiti iz praktičnih ali i pravnih razloga. Mi žarko želimo da i njima, žrtvama nasilja, zasja svjetlo i dođe mir Betlehema i stoga s velikom nadom i ljubavlju ulazimo u ovaj projekt pomoći.

– Zamisao je pohvalna i sigurno vrlo potrebna, no neki će reći, zar sada, u ova nesigurna i teška vremena, nije li osnivanje jedne takve kuće danas – rizik?

Sve je u životu jedan rizik! Na ovu ideju gledam više kao na izazov i kao na priliku da još više posvjedočimo svoju vjeru u Gospodina koji je dobar, milosrdan, čudesan. Dok možemo, moramo činiti dobro, to nam je imperativ s neba. Jedna od naših nebeskih zaštitnica, sv. Majka Terezija jednom je prilikom rekla, kako „onaj koji gorljivo ljubi mora biti i malo lud“. Da, ludo je u vremenima u kojima ljudi ostaju bez posla, u kojima vlada tjeskoba, u kojima se gleda ne pokretati nešto zahtjevnije upravo zbog te nesigurnosti, raditi tako ozbiljnu stvar. Međutim, nije li svako vrijeme na svoj način nezgodno? Kad bismo gledali na vanjske prilike, nikada ništa ne bismo činili, uvijek bi postojala neka kočnica. Gledajmo u Boga, koji ljubi čovjeka. Isus se dozvolio raspeti, da nam pokaže da je s nama u našim raspećima. Mi već više od dva desetljeća funkcioniramo isključivo po principu Božje providnosti i naša je misija osluškivati Božju volju te hrabro kročiti putovima na koje nas Gospodin postavlja. Bojati se, također je ljudski. Osjećati slabost, nemoć i ograničenost, također. No, ako uistinu ljubimo Kristovom ljubavlju (a trudimo se!) onda će on blagosloviti svaku takvu „ludost“, u što uopće ne sumnjam.

– Možete li nam reći gdje će se kuća nalaziti, tko će o njoj brinuti, koliko će žena moći živjeti u njoj i kakvu će pomoć, osim smještaja, primati?

Reći ću samo da je riječ o jednom većem gradu, da će se naša sigurna kuća zvati „Mali dom milosrđa“ i da će moći primiti osam do deset majka i djece, trudnica ali i žena koje nisu trudne a nažalost prolaze neko nasilje. Nadamo se kuću organizirati do Dana života u veljači, ili barem do Uskrsa sljedeće godine. Kako ne dobivamo pomoć od države ili organizacija izvana, već ovisimo samo o donacijama mnogih dobrih ljudi, fizičko napredovanje projekta će teći sukladno mogućnostima. Kuću ćemo nazvati „malim domom“ što asocira više na obitelj nego na instituciju i tako ćemo se i odmah postaviti – kao nova obitelj onih koji su potjerani iz svojih obitelji. Još uvijek smo u stvaranju samog projekta, u kojem će na svoj način i vrijeme sudjelovati mnoge stručne osobe, a sigurno psiholog, socijalni radnik, odvjetnik, nadležne policijske službe. Novost je, obzirom na već postojeće sigurne kuće u nas što će žrtvama nasilja pomoć ponuditi i „stručnjaci od duha“ odnosno svećenik ili službenik religije koju već dana osoba ispovijeda, ako to poželi. Nasilje je ponajviše – duhovna kategorija. Smatramo da je to jako važno dobro razumjeti! Zapravo je ono duhovno, neizostavno u procesu ozdravljenja dubokih i bolnih rana i pronalaženju duševne stabilnosti, tj. življenja bez straha. Psihologija može ići do jedne granice te se mora prožimati s duhom, duhovnim, duhovnošću inače ne može doći do potpunog oporavka od traumatičnih iskustava. Pa i sami psiholozi i psihijatri itekako pohvaljuju sudjelovanje vjere u hodu ka ozdravljenju. U tom smislu pomoći, kao i sve ostale naše kuće za samohrane majke i ova će sigurna kuća imati svoju malu kapelu, mjesto odmora i pronalaženja Boga i sebe, mira i blagoslova.

– Vi već imate mnoga iskustva s pitanjem zlostavljanja… Nažalost, mnogi su obilježeni i shrvani događajima obiteljskog nasilja… Što činiti da ga bude manje, da nestane iz našeg društva?

Otkad smo osnovali naš apostolat za život, čekamo ovaj trenutak, čekamo sigurnu kuću. To je bila jedna od mojih osobno najvećih želja, dvadeset godina mislim i pričam o tome. Silno sam zahvalan Gospodinu i svim našim članovima, volonterima, podupirateljima na šansi koju smo sada dobili. Uglavnom se mene intervjuira, kao svećenika i osnivača „Betlehema“, međutim zaista, zaista ništa od ovoga nije moje… Tu je riječ o velikom broju dragih ljudi, koji se često trse i iznad svojih sila, žrtvuju svoje vrijeme, zdravlje, snage da bi „Betlehem“ uistinu bio mjesto susreta i milosrdne ljubavi. Hvala im neizmjerno! „Betlehem“ su ljudi, samo slabi ljudi ali Isusovi ljudi! Upoznali smo vrlo mnoge djevojke i žene, majke, koje su prošle strahovito iskustvo nasilja. Upoznali smo i mnoge nasilne osobe, istinski nasilne, koji uopće nisu toga svjesne, što je također interesantno. Znam mnoge potpuno slomljene nasiljem. Znam i one koji su se već navikli na nasilje i više od silne boli ne reagiraju na zlostavljanje. Nekoliko sam zlostavljanih žena s djecom i sâm poslao u postojeće sigurne kuće (s nekima od njih imamo divnu suradnju); neke smo prihvatili nakon izlazaka iz istih u naše majčinske kuće. Nasilje je težak grijeh. I preljub je, na primjer, nasilje – nad ljubavlju. Svaka vrsta grijeha čovjeka degradira i upropaštava.

Naš narod, slobodno mogu ustvrditi, bez obzira na sporadična osvješćivanja u medijima, nije ni približno dovoljno svjestan koliko je nasilje uzelo maha, između starih i mladih, vjernika i nevjernika, na selu, u gradu, u školama… Nestaje zdravih autoriteta, vrijednosti, ispravnog shvaćanja religioznosti isto, pa i svakodnevne obične kulture. Nije riječ samo o obiteljskom nasilju, tu su i ekonomska nasilja, psihološka, spolna, emocionalna, medijska, politička, verbalna, nasilja na temelju religije, itd. Govorim u množini, „nasilja“, jer svaka od nabrojene kategorije ima mnoga svoja žalosna lica, to jest podvrste. Kao svećenik, potvrđujem da je svako nasilje, u svojoj biti, u pozadini djelo Zloga – kojega Isus u evanđelju naziva „čovjekoubojicom, od početka“ kao i „ocem laži“. Svako će nasilje, neizliječeno u svojoj biti, ponovno uzrokovati nasilje. Nažalost, susreo sam se bezbroj puta s mnogim varijantama nasilja i zlostavljanja i uvijek sam ostao u dubokom, iskrenom šoku i sućuti, spoznavši dokle to sve odvede ljude. Prenosio sam te osjećaje na stotinama mjesta gdje sam propovijedao i poučavao. Ali, niti propovijedi niti dokumenti, niti dobra volja i nakane, niti kažnjavanja, pa niti sigurne kuće ne mogu i neće riješiti cjelovito ovu rak-ranu društva. Srce zlostavljača može istinski dotaknuti samo Bog a srce zlostavljanih samo njegova milost. Iz naših je obitelji, budimo iskreni, gotovo potpuno nestala obiteljska molitva, prilično mali postotak katolika u nas je vjeran sakramentalnom životu. Iako obilujemo i prekrasnim blagoslovima, djelima, inicijativama, djeca sve više nemaju primjere vjere, nade, ljubavi, u Kristu. To je „odlično tlo“ za korijen nasilja i mnogih drugih nevolja.

Svakako, nasilje treba prevenirati programima, treba žurno pojačati i kazne (tu nema kompromisa), treba sve to biti snažnije, transparentnije. Ali što ćemo učiniti ako se samo zaustavimo na površini? Normabel, često uspoređujem, može uspokojiti posljedice, ali ostaje uzrok stresa. Mi bismo željeli prodrijeti dublje, dalje, u srce. Ne invazivno već nesebičnom ljubavlju, darom našeg vremena, volje, želje da adekvatno pomognemo. Moja je žarka molitva i nakana da se žrtve nasilja oslobode i mržnje i straha i tjeskobe i želje za osvetom, da žive u slobodi djece Božje, da otpuste svoju prošlost, da iscijele svoju ranjenost i da ustanu iz svojih „grobova“ – da se izrazim biblijski. Dakle, to se nikako ne događa preko noći i nema jednostavne recepture za takav uspjeh, ali kod nas postoji i vjera i dobra volja i dobra intencija suradnje sa stručnjacima i, iznad svega, srdačna težnja da ženama i djeci, žrtvama zlostavljanja, pružimo maksimalno moguću zaštitu, kršćansku ljubav i poštovanje njihovih patnja, život u oslobođenosti od strašnih tereta njihovih trauma. Uvjeren sam da svatko od nas kad-tad prođe neko nasilje, tijekom školovanja, na poslu, u susjedstvu… Ta bi nas iskustva trebala potaknuti na empatiju, na prevenciju a ne na osvetu, koja rađa novim patnjama.

– Hoće li još jedna sigurna kuća, uz već postojeće kuće raznih udruga civilnog i vjerskog društva, donijeti neki plod, neku razliku?

Već sam nebrojeno puta konstatirao da je samo postojanje sigurnih kuća – zapravo sramotno i tužno. Nekako kao da je društvo sretno i zadovoljno, jer imamo takve kuće i hvale se njihovim otvaranjima. „Ispunjavaju se norme.“ Ja sam, s druge strane, silno žalostan zbog postojanja tih kuća! Sretan sam što možemo pomoći, ali nesretan što to uopće postoji, nadam se da me razumijete. Te su kuće svima jedan ispit savjesti, kao podsjetnik da je nešto trulo u društvu. Te nas kuće osuđuju – da, dobro sam se izrazio – one nas svojim postojanjem osuđuju i kao ljude i kao kršćane. I opominju: nasilje nije fikcija, može se dogoditi da i ti ili netko od tvojih završi ovdje. Uostalom, isto smatram i za centre za beskućnike, na primjer. Ne volimo o tomu razmišljati, uglavnom se pravimo da ove „kategorije“ ljudi, naših sugrađana, ne postoje. Najčešće ćemo mudrovati na tu temu, imati neke svoje filozofije kako „to riješiti“ ali ostajemo uglavnom na tomu, na riječima. „Veliki“ se prigodno sjete ovakvih kuća i centara, ustanova, o blagdanima i onda kad se povede rasprava jer se nešto tragično (opet i opet i opet) dogodilo. Imam osjećaj da smo se nekako i privikli na nasilje, od terorizma nadalje. Imam dojam da se sve više prihvaća da je neke kategorije ljudi i dozvoljeno mrziti i zlostavljati, na primjer katolike koji su beskompromisno za život. Nesankcioniranjem zlostavljača šalju se silno pogrješne poruke. Govorim o stvarnim nasilnicima i zlostavljačima.

Poslati zlostavljanu ženu s djecom u neki drugi grad, u neku kuću s nekim drugim silom prilika zatvorenim, nepoznatim ženama, u kuću koja je kao jedno duhovno i duševno klupko boli i jecaja s tisuću neodgovorenih pitanja i nesanica… dok zlostavljači dalje slobodno rade, šeću, žive neke dvostruke živote, pretvarajući se… To nije normalno i nikada ne smije postati „novo normalno“. Ali je ipak neophodno – zasad nemamo alternative. Da ne vjerujem da će i naša sigurna kuća biti jedan svjetionik poniženima, izgubljenima u oluji, naša udruga se nikada ne bi u to upuštala. Ali, vjerujemo! Vjerujemo da ćemo biti dio slagalice ljubavi, da ćemo ostvariti mnoga lijepa prijateljstva, da ćemo biti ruka pomoćnica koja će uzdizati, malo-pomalo te napaćene žene i dječicu, sve do vremena dok će moći ponovno uspravno hodati, lišeni tame u koju su ih gurnuli najbliži.

– Spominjete neko kao „opravdavano nasilje“ i vežete to s, kako shvaćamo, aktivistima za prava nerođene djece?

Razmišljam glasno o tome glede pitanja prevencije nasilja. Prevencija je iznimno važna ali čini se da je dobar dio ljudi „oguglao“ na nasilje, jer se ono reklamira već posve otvoreno i bez srama svakodnevno, nebrojeno puta. Kompjutorske igrice, dječje igračke, serije i filmovi su krcati nasiljem u najgorim oblicima. Pornografija, posvuda normalan očiti seksizam, žensko tijelo kao predmet požude u medijima, koji se onda silno čude nasiljem nad tim tijelom u stvarnosti… Mnogi su postali i žrtve očaja i depresije i suicida jer se nasilje nad njima nije poštivalo, nije priznavalo, uzmimo samo nasilje nad našim narodom u ratu. Zločinci ponegdje mirno šeću i još se i rugaju žrtvama, dok su branitelji često svi trpani u jedan koš sa onim malobrojnima koji su s naše strane učinili zlo. A što tek reći na ono, kad naši saborski zastupnici izgovaraju vulgarizme, prijetnje, bahaćenja ili čak i da „1945. nije temeljito odrađen posao“, misleći na masakre stotina tisuća – Hrvata? I tako se taj duh straha, nepravde, nasilja nastanjuje u novim pokoljenjima. Onda, nasilje na tribinama stadiona… I ono je postalo potpuno normalno, čini se, i nema naznaka da će nestati. Trebamo svrnuti pozornost na to i da postoje dvostruka mjerila te i stoga ne dolazi do poboljšanja. Naime, imat će se velikih riječi sućuti i obrane jednih, ali nimalo sućuti i obrane osoba napadanih zato što vole, brane i poštuju život svakog čovjeka od začeća do prirodne smrti. Ta isključivost dovodi do toga da oni koji inače silno brane žrtve, sami mogu bez problema stvarati nove žrtve! Nevjerojatne su danas te radikalne promjene paradigmi i ti paradoksi vremena. Ali, snaći ćemo se i u tomu!

Često citiram pokojnog prof. Leticu, koji je jednom rekao da „živimo u vremenima post-istine i paralelnih činjenica“. Potpuno se slažem. Dakle, za neke, pa čak i u medijima, postoji razlika kad se napada netko podoban od nepodobnog i obrnuto i time se ukida univerzalna istina i pravica, a ta je da je nasilje uvijek nasilje: prema homoseksualcima ili strancima ili ateistima identično, kao i prema ljudima koji mole krunicu pred bolnicom. Meni je to potpuno jasno i jasno mi je da nasilje ne može prestati egzistirati dok postoje dvostruka mjerila. To je licemjerno. Ili – sprječavati nasilje novim nasiljem? Klevetati neistomišljenike, ulaziti u njihov privatni prostor, izvlačiti iz konteksta, ne dopustiti drugomu da se slobodno izražava i brani, snimati ga, uhoditi ga, činiti ga „viralnim“, naslađivati se njegovim mukama, ismijavati ga… Sve je to nasilje. Ali očigledno nije svima. Sve žrtve su samo žrtve, to je nauk Crkve, nauk kojega mi želimo slijediti u potpunosti.

– Kako ste izabrali upravo taj naziv: Mali dom milosrđa?

 U našem je apostolatu oduvijek postojalo geslo: milosrđe za najmanje. Mi se vrlo trudimo nalaziti ispravno milosrđe (jer postoji i neispravno milosrđe, ali o tom nekom drugom prilikom) i utjeloviti ga u naše služenje i karizmu. Kršćanska empatija nas nuka da u svakomu, a osobito u malenima, poniženima, odbačenima, bolesnima, zlostavljanima i progonjenima prepoznamo samoga Isusa. Sve što činimo u „Betlehemu“ želimo da izvire iz Božjeg milosrđa i da bude pod Božjim milosrđem. Želimo da naša udruga bude škola milosrđa, put milosrđa, slobodan izbor milosrđa. Sve što činimo je zbog Isusa, jer je on nama prvi bio milosrdan! „Mali dom milosrđa“ želi ostvarivati to Božje milosrđe i dati nama priliku da budemo dio ovog milosrđa nudeći ga drugima i tražeći ga s drugima. Isto tako, naša je najsrdačnija nakana da i žrtve zlostavljanja dođu do te prijelomne točke obrata njihove situacije, odnosno da i same pruže milosrđe, da makar voljom, ako ne i trenutno svim srcem, oproste onima koji su ih mučili. Ovo je silno važno jer ako ne dođe do tog „pružanja milosrđa“ i zlostavljaču, zlostavljanje se nastavlja do u nedogled. Flaster ne pomaže kod prijeloma… Kažem, ne želim da me se krivo shvati, zločin se mora kazniti – uz Božje milosrđe postoji i pojam Božje pravednosti, u kojoj sudjeluje i ljudska pravednost na svoj način. Zločin se ne smije nikada opravdati, zataškati, omalovažiti. Ali s druge strane, žrtva mora imati priliku čuti i za oproštenje. Jedna od teoloških definicija oprosta je: „biti slobodan/na od zla kojeg mi je nanio drugi“. Dakle, ne niječe se zlo. Zlo se može pobijediti dobrom, a jedno od dimenzija dobra je i milosrđe, oproštenje, pa i moguće pomirenje u nekim slučajevima. Govorim realno, pokušavam ne idealizirati i svakako ne ideologizirati, od toga nema koristi. Ništa u životu nije jednostrano i nema lakih rješenja. Nije jednostavno prodrijeti u ove stvarnosti (često obilježene i krvlju!) i stoga ih ne smijemo svesti isključivo na kažnjavanje ili isključivo na fizičko udaljavanje žrtava od njihovih zlostavljača i amen. Tu ne ide točka, tu ide zarez. Zlostavljači su, ne zaboravimo i to, i sami ranjeni stoga ranjavaju druge. „Krv za krv“ je izričaj iz Starog zavjeta. Molimo za istinsko obraćenje nasilnika, da više ne bude krvi, da Krv Kristova opere grijehe i rane i čitav taj kaos. Zatvor, terapije, sudske odluke, također su dio mogućeg popravka čovjeka koji je zbog nečega ili nekoga otprije, onaj koji danas tuče, siluje, prijeti, galami, muči svoje ukućane. Ali uza sve to, nužno je pred čovjeka staviti Isusa, odnosno i općeljudske vrijednosti oprosta, pomilovanja. Nikakve razlike nisu postojale između nacističkih i komunističkih logora smrti. Isti principi, isto zlo. Moramo dobro paziti da ne činimo zlo, želeći učiniti dobro.

– Jednom ste izjavili kako je „prisutnost – ključ uspjeha“. Ta prisutnost nadovezuje se na ohrabrenje i podršku za dobro. Je li moguće nakon nasilja ponovno pronaći sreću?

Upravo to ćemo zajedno s ženama, majkama i djecom žrtvama nasilja iz dana u dan otkrivati. Tu ćemo se maksimalno truditi. Pokušati ćemo svim načinima stvoriti uvjete za život u sreći, bez strahova. Sigurno, u tomu nas čekaju mnogi usponi i padovi, ne dvojim oko toga. Pa i mi smo nesavršeni, jako! I nas svaka nova majka, štićenica, opet uči nečemu novome. Ali, u pravu ste, temelj svega je prisutnost. Htio bih ovu riječ vrlo pojačati i trostruko podcrtati!! Što koriste lijepe floskule, rasprave i planovi, sva infrastruktura i logistika, ako nema najosnovnijeg – mene, ovdje, ruku pod ruku s onima koji su u patnji? Na ovu djelatnu prisutnost me neprestano podsjeća „Riječ koja je tijelom postala – i prebivala među nama.“ Tu nema izvlačenja, to se ili živi ili se ne živi, nema prečaca. Naš apostolat na to podsjeća i evanđeoska prispodoba o „Milosrdnom Samaritancu“, koja je slika onoga što Bog čini s nama i što želi da činimo bližnjima u nevolji. Zaključujem: moguće je nakon bilo koje traume naći ponovno snagu i mir i radost. Sigurno je moguće! Postat će moguće, ako se trenutno i čini nemoguće, ako mi vjerujemo da je moguće! Mi u udruzi poznajemo Raspetu i Uskrslu Ljubav, koja daje novi život, koja oduzima moć smrti i boli i preobražava čovjeka iznutra, da otkrije i upotrijebi onu božansku snagu u sebi. Bog ne želi da budemo robovi ikoga i ičega, tako ni gnjeva ni mržnje. Ako to uspijemo ponuditi i molitvom i djelima dokazati žrtvama nasilja, ispunili smo svoje poslanje. Svi smo na putu obraćenja, Bog nas neprekidno poziva na svetost života – svetost znači sretnost. Sigurno znam da je život u slozi s Bogom ujedno i život u slozi s čovjekom. Sveti Ivan je napisao da „ne možemo ljubiti Boga kojeg ne vidimo ako ne ljubimo čovjeka kojeg vidimo“. Tu je sva mudrost.

– Želimo udruzi „Betlehem“ svako dobro i puno Božjeg blagoslova u ostvarenju ovog plemenitog nauma! Treba li udruga novčane ili kakve druge pomoći glede osnivanja sigurne kuće?

Naravno da nam treba pomoć, ovo je za nas ogroman poduhvat i zahtijeva i mnogo novaca i mnogo ruku i dobre volje. Za svaki materijalni dar od svega srca zahvaljujemo i ujedno lijepo molim da se dobročinitelji obrate na adrese naše udruge, ili izravno na: mali.dom.milosrdja@gmail.com

Svatko je od nas dužan otvoriti oči i srce na potrebe onih koji su u velikim nevoljama, iako smo i sami katkad pritiješnjeni raznim zlima. Crkva, to smo svi mi: hijerarhija, narod, zajednice, udruge, svećenici, redovnici, laici. Pomaganje žrtvama nasilja nije isključiva dužnost države i organizacija civilnog društva. Iako Crkvi socijalna pomoć nije primarno poslanje, ipak joj je zadaća „potražiti izgubljene“ i „nahraniti gladne“ kako nam je Isus pokazao, na primjer, nahranivši u pustinji tisuće iznemoglih. On, naš Isus bio je par excellence žrtva nasilja, on, u kojega Crkva danomice gleda i koji je Crkvi Spasitelj i Učitelj i Gospodin. Odonda, od Kalvarije, svi mi nosimo „kod“ ili „DNA“ Krista u sebi, a to se ponajviše može vidjeti u neprekidnim progonima kršćana, sve do danas. Kršćani su dokazano najprogonjenija vjeroispovijest na svijetu, ne samo u zemljama gdje nema religijskih sloboda. I baš zato znamo kako trebamo pomoći sličnima. Baš zato u situacijama križa gledamo u Boga, ne u čovjeka. Ali zbog ovog Boga u sebi, ljubimo čovjeka i do tog stupnja, da nosimo njegov križ. I to dobrovoljno, zahvalno. Zato, samo hrabro! Još i ovo: želim naglasiti da život u nasilju nije Božja volja za čovjeka. Ono „trpi i šuti“ nije kršćanski odgovor na nasilje, pravo nasilje.

– Pater, recite nam prije kraja – a što s muškarcima, žrtvama nasilja…? Nekako kao da ne postoje takvi… Što vi o tome mislite?

Čuli smo toliko puta onu istinu: nasilje nema spola, rase, vjere. Istina je, mnogi muškarci su također žrtve nasilja, bullynga, mobinga… i treba im svakako pomoći. Razmišljamo i o tome. To je, čini se, jedna tabu-tema, u vremenu i društvu u kojem nas uvjeravaju da tabui ne postoje. Ipak postoje! Mi smo zasad orijentirani na pomoć ženama, jer ipak je nasilje nad ženama nažalost naša osjetilna, gorka svakodnevica, a i teško bi bilo organizirati, složit ćemo se, neku sigurnu kuću za muškarce. Savjetovalište, to da. Naravno, i ženske osobe su podjednako sposobne činiti neko nasilje, kako nad ženama tako i nad muškarcima, ono je i nekako specifično na svoj način. Postoje ljudi kojima je nasilje „kruh svagdanji“. Tko nije doživio takve „bliske susrete“ ne zna koliko su neugodni, koliko donose stresa i napetosti, koliko je uistinu komplicirano komunicirati s nekim osobama. Tko god bio, odakle i kakav god bio, žrtva nasilja ostaje – žrtva. Latinski: hostia! Znakovito! Treba reći i da i u ovoj materiji, kao i svugdje drugdje, postoje i manipulacije i lažna svjedočanstva i nečiste intencije. Sasvim sigurno. Netko mi se nedavno potužio kako „danas svatko može biti zlostavljač, dovoljno ga je jednom tako ocrniti…“ Da, ima i toga, takvih situacija podmetanja. No, uvjeravam vas, istinske žrtve nasilja istinski prolaze horor. Evo samo zadnjeg slučaja: muž pali ženi dlanove i lupa joj glavom o zid. Nemamo vremena ni mjesta ulaziti dublje u analizu samog nasilja, od motiva nasilnika do šutnje žrtava, od postotka suicidalnosti do vraćanja nasilniku, od raznih fobija, sindroma, psihoza, neuroza, itd., koje se javljaju tijekom proživljavanja nasilja… Ostaje tvrda činjenica: nasilje je neopisivo užasna stvarnost mnogih i to se ne može zanijekati.

Opasnost je i u tome da se nasilnici poistovjećuju s odabranom grupom. Mislim na ovo: katolik ubio suprugu; svi su katolički muževi potencijalni zlostavljači. Takve prozirne konstrukcije možemo često prepoznati u mnogim medijima.

No, postoji i još jedna opasnost, a to je da se zanemari ili čak i prezre nasilje koje nekima „ne odgovara“. Na primjer, mnogi zagovornici borbe protiv nasilja odbijaju vidjeti eklatantno nasilje nad nerođenom dječicom, u njihovu usmrćenju u majčinoj utrobi. Ovo se nasilje i opravdava, sve više i više promiče kao nešto potpuno u redu – nasilje koje obuhvaća i mamu i nerođenoga. Kako bi bilo u redu prekinuti kucanje srca malog homo sapiensa pod majčinim srcem? Mnogima nije nikakav problem prihvatiti nasilje (ekonomsko ali i ostalih vrsta) nad tzv. surogat-majkama, što ja nazivam dijaboličkim činom. Ili, zar nije užasno nasilje nad ljudskim tijelom i psihom prisutno itekako i u – prostituciji? A tko to danas uopće spominje? Javne kuće su nešto sasvim ok, zabava. Danas je postala najlakša i najdostupnija stvar nekoga oblatiti, javno uništiti, ugroziti… Pitam se, kako će nestati nasilja ako i oni koji se javno zalažu za žrtve nasilja, s druge strane ne raskrinkavaju ova nasilja, a čak ih i promiču, prvenstveno mislim na abortus? Nepoštenje i nepravda, u ime i neke političke korektnosti, samo stvara nova nasilja. Zar i difamacija neistomišljenika nije svojevrsno nasilje? Primjećujemo također, kako na primjer, žene s političkog spektra ljevice i one sa desnice nisu jednakopravne. Za njih ne vrijede ista pravila ponašanja glede njih samih, njihovih obitelji, posla.

Zato ponavljam, ovo je vrlo kompleksno pitanje, s tisuću lica. Nad svakim tim licem želi zasjati lice Kristovo i donijeti svim stranama pravi mir. Ne vidim i ne znam drugog rješenja osim povratka k Bogu, koji je kroz Deset zapovijedi odredio granice preko kojih se ne prelazi, iza kojih je samo nasilje i muka. Hoće li nestati nasilja? Da odmah kažem – neće. Ono će se povećavati i širiti na nevjerojatne načine i jačine sve do drugog dolaska Isusa na zemlju. Sve jasno piše u Svetom pismu i Katekizmu, pa koga zanima neka čita. Mi ćemo raditi sve da nasilja bude manje i radit ćemo i tako da govorimo istinu.

– Vi ste svjesni da pojmovi poput molitve, sakramenata, obraćenja ili vjere, duše, spasenja… danas u većini glasila baš i ne prolaze (osim u očuvanju tradicije) i da stvaraju i jednu neugodu ili i ignoriranje u javnom diskursu?

Svjestan sam i činjenice da će se mnogi ružno i nekorektno i nekulturno odnositi i prema osobi svećenika angažiranog u zaštiti žrtava nasilja, kao i prema našem apostolatu za život zbog te borbe u koju krećemo. To samo svjedoči o nekim „silama“. Navikli smo. Ionako gotovo da ništa dobro ne nalazimo o Crkvi u našim medijima, ali to nije razloga da se povlačimo ili da jadikujemo. Mnogi misle da, općenito kršćani, katolici nemaju prava išta o ovomu govoriti a kamoli nešto činiti. Mnogi se i, opravdavajući neopravdljivo, sakrivaju iza pojma „kršćanin“ pa dokazuju kako je sve što nije u redu, ipak u redu. Lako je upasti u ekstremizam, kad se stvari ne priznaju kakvima jesu.

Iako nemamo veze s politikom a nismo niti službeno crkvena udruga, mi smo katolici i zauzimamo se za nultu stopu tolerancije za svaku vrstu nasilja, ne samo za onu vrstu koja je trenutno „moderna“. Budimo znak protivljenja – sam je Isus to nebrojeno puta i bio i tako nas podučio. Mi ne ulazimo u projekt sigurne kuće zbog časti, zbog hvale ili pljeska niti da pariramo nekomu, niti zato jer smo ogorčeni na nešto – mi to činimo jer ljubimo Isusa i želimo ga iskreno voljeti i u onima koji su prikovani na svoj težak križ. Za nas vrijedi i ono Kristovo: „ljubite svoje neprijatelje!“ Naše majke za koje skrbimo dolaze iz često nepojmljivih obiteljskih pozadina, iz ovisnosti, u tjeskobnim stanjima, oduzete djece, prevarene od partnera, s mučnim životnim pričama. Mi u njima ne gledamo kakve bi trebale biti nego kakve danas jesu. Tako i nas sve Bog gleda! Svi smo grešnici, svi smo time i „magnet za Krista“! Zato sve ovo što činimo nije posao, nego je zvanje! Bog nam je dao i „karizmu strpljivosti“ jer ideali su jedno, realnost je drugo. Između to dvoje stoji Isus, i čeka, i nudi svoje Srce. „Betlehem“ ga želi prihvatiti i darovati ga svima koji pokucaju na naša vrata!