KOMENTAR GORANA ANDRIJANIĆA

Papa Franjo i internetsko sektaštvo

Jedna od loših posljedica interneta po crkvenost jest iluzija zajednice koju on daje i u kojoj mnogi pronalaze lažnu utjehu kao zamjenu za stvarni kršćanski kontakt i istinsku komunikaciju

Foto: Shutterstock

Ovih dana na društvenim mrežama svjedočimo žestokim raspravama zbog intervencija Kongregacije za nauk vjere i pape Franje u tekst Katekizma koji govori o smrtnoj kazni.

Puno se vrijeđa one s kojima se polemizira, čak i više nego što je to uobičajeno na internetu koji, nažalost, ima tendenciju da u nekim situacijama izvlači ono najlošije iz nas. Puno se vrijeđa i Papu, kao i one koji ga brane od tih uvreda.

O štetnim ili korisnim posljedicama koje je internet imao po Crkvu, crkvenost i evangelizaciju napisan je veliki broj tekstova.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Potpisniku ovih redova čini se kako je, kada je o tim posljedicama riječ, najštetnija ipak ova… Iluzija zajednice koju internet daje i u kojoj mnogi pronalaze lažnu utjehu kao zamjenu za stvarni kršćanski kontakt i istinsku komunikaciju.

Ta iluzija u kojoj, nažalost, mnogi katolici u Hrvatskoj, žive i djeluju ovih je dana ponovno pokazala svoje ružno lice.

Svaki kršćanin koji pokušava slijediti Krista osjetit će, prije ili kasnije, potrebu za communiom, za zajedništvom koje je upisano u samu bit kršćanskog predanja Bogu i bližnjemu. Kada tu zajednicu ne pronađe u stvarnom životu iz raznih razloga, pokušat će je naći na internetu – na društvenim mrežama, u raznim grupama, u publici raznih blogova… Tamo će naći istomišljenike, ljude koji će mu dati potporu i koji će učiniti da se osjeti važan, potreban, voljen, podupiran u svom duhovnom životu. Sve ono što nema u stvarnosti. To je ljudski.

Naravno, taj modus operandi posebno je čest kada su u pitanju, kako ih neki zovu, „tradicionalisti“. Riječ je o katolicima koji, kako osjećaju u većoj ili manjoj mjeri, vode sveti rat protiv krivovjerja koje je, misle, zavladalo Crkvom, i koji se najčešće osjećaju „isključeni“, drugačiji od ostalih katolika, a često su i u otvorenom sukobu s njima. Takvi su ili odbačeni iz zajedništva ili su se pak sami isključili iz njega i ne preostaje im ništa drugo nego da svoj širi communio (onaj uži imaju u obitelji) pronađu negdje drugdje. Na internetu.

Međutim, to zajedništvo koje tamo nalaze nije i ne može biti cjelovito, ne može poticati njihov rast. U virtualnom svijetu vrijedi samo međusobno lajkanje, međusobno tapšanje po ramenu. Nesporazumi i konflikti završavaju međusobnim blokiranjem. Na internetu je lako prebrisati čovjeka koji ti ne odgovora, to nije kao u stvarnoj zajednici kada moraš sjediti pored čovjeka kojega očima ne možeš vidjeti i najradije bi pobjegao od njega. Na internetu nema potreba za razvijanjem krjeposti strpljivosti, razumijevanja ili opraštanja. Tamo vrijede drugačija, nemilosrdna, pravila.

I to naposljetku čovjeka dovede do sektaštva – do stvaranja skupine istomišljenika koji su oko sebe postavili zidove izgrađene od nekoliko napamet naučenih slogana i fraza, uvijek učinkovitih u tome da ih odvoje od drugih i drugačijih. I zato su ti internetski sektaši uvijek posebno grubi, bezobzirni, skloni vrijeđanju i omalovažavanju. Nema ih, jednostavno, tko ukoriti. Nemaju zajednicu u kojoj mogu rasti u ljubavi i zajedništvu. Samo sektu gdje ih čekaju njihovi istomišljenici da im se dive, dok će svakoga koji se ne slaže s njima izbrisati, blokirati. Naravno da će u takvim uvjetima nakon nekog vremena biti sigurni da znaju sve o svemu, bolje i više od drugih. Prepušteni (zlo)duhu izolacije, bahatosti, nedodirljivosti i istodobne očajničke potrebe za stvarnim kontaktom koji im u životu nedostaje.

I potpuno mi je jasno da su ti i takvi posebno iritirani papom Franjom.

Da razjasnimo, puno je onih koji ovih dana na društvenim mrežama Papu kritiziraju jer iskreno misle da time čine dobro Crkvi i vjeri svojih bližnjih.

Međutim, mogao bih staviti ruku u vatru da se kod mnogih od njih iza priče o nadahnutoj revnosti krije tek vrlo ljudski žal koji ne može podnijeti Papu čiji je pontifikat obilježen pozivom na upravo ono što njima nedostaje – duboko zajedništvo u vjeri – i koji nemaju izbora nego to pokušati nadoknaditi virtualnom zajednicom istomišljenika.

A ta zajednica uvijek će ostati samo jedno – sekta. A u sektama nema Duha Svetoga.

Pri tome, daleko je od istine da su za to i takvo stanje krivi samo oni. Jer ti su katolici nekada bili u situaciji kada su tražili razumijevanje, dijalog, strpljivost. A sve to im je bilo uskraćeno. Dakle, sama činjenica da takve „virtualne sekte“ postoje može govoriti puno o stanju u stvarnoj Crkvi. O svima nama, svećenicima i laicima, koji tu Crkvu čine.

Neka svatko od nas onda pokuša izvući pouku za sebe iz ovih valova mržnje, netrpeljivosti i frustracija koji se ovih dana prelijevaju internetom.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 10. kolovoza 2018.

Možda vam se svidi