Ovih dana osjećam da gubimo mnoge bitke – da gubimo, ako već i nismo izgubili.

Kako je strašno željeti dobro, željeti život, željeti radost, mir, a nadasve ljubav – i vidjeti da si u očima drugih samo zločesti, mrski neprijatelj. Kako samo boli kad nekome pružiš ruku, a on sa strahom pobjegne… Sa strahom i prezirom.

Zapitala sam se – gdje su nama danas naši heroji? Gdje je danas naša Marica Stanković da prinosi žrtve zatvorena i zlostavljana u zatvoru? Gdje je naša Ivana Orleanska da osokoli narod i preživi rat samo da bi bila spaljena na lomači? Gdje su naše Gianna Beretta Molla i Chiara Corbella Petrillo, da pokažu što je prava majčinska ljubav?

„Dođi, budi moje svjetlo.“ Isus nas zove. Kao što je nekoć pozvao Majku Tereziju da bude Njegovo svjetlo siromašnima, danas zove i nas.

„Dođi, budi moje svjetlo.“ Ono malo svjetlo, ona mala lučica zapaljena u mračnoj sobi. Ona, zbog koje više nije mrak.

„Dođi, budi moje svjetlo.“ Čak i ako je svuda okolo tama. Zapravo, baš zbog toga.

Pa što ako su okolo neki bljutavi? Zar ćemo i mi prestati biti sol?

Ali, ako sam sol, što drugo mogu biti? Ne, ne možemo pristati živjeti laž.

Baš danas, kada počinjemo paliti adventske svjećice iščekujući Božić, Isus nas zove da dođemo i budemo Njegovo svjetlo.

Baš danas, kad započinjemo vrijeme radosnog iščekivanja spomena rođenja jednoga posebnog Djeteta.

A to Dijete nas zove: „Dođi, dođi k meni! Dođi, budi moje svjetlo!“

Mi ćemo izgubiti.

A što to? Čast, omiljenost, poštovanje, slobodu? Možda život?

Da, izgubit ćemo mnogo toga. Ali, ako sve to zadržimo, što ćemo imati u životu vječnom?

Isuse, slomi nam koplja, rastali mačeve, Ti, koji koplja kuješ u srpove, a mačeve u plugove. Maleni Kralju Mira, Djetešce u jaslama krotkoga Srca, daruj nam ovoga Božića mir.