Između 30. svibnja i 3. lipnja otišli smo u Milano na Sedmi svjetski susret obitelji; i tamo je vladalo vrlo svečano ozračje, što je dodatno uvjerilo Benedikta o potrebi papine fizičke prisutnosti među vjernicima. Međutim, moram demantirati sjećanje isusovca Silvana Faustija u vezi sa susretom od 2. srpnja, u nadbiskupiji u Milanu, Pape i kardinala Carla Marije Martinija, koji je bio teško bolestan od Parkinsonove bolesti i umrijet će 31. kolovoza. Prema riječima oca Faustija, Martini se osvrnuo na probleme Vatikanske kurije, predlažući Benediktu da podnese ostavku: „Znaš, upravo sada, jer se tu ništa ne da učiniti.“ Dobro se sjećam da je kardinal toga dana bio u invalidskim kolicima u vrlo lošem stanju, praktički nije mogao govoriti, a iz grla su mu izlazili samo nerazgovijetni zvukovi. U stvari, bio je to susret od nekoliko minuta u četiri oka s Benediktom, ali nije bilo pravoga razgovora, kako mi je sam Papa rekao. (…)

U to sam vrijeme kod Benedikta počeo primjećivati neobičnu napetost. Osobito nakon misnoga slavlja u kapelici, za vrijeme zahvale, vidio sam ga vrlo sabrana u molitvi. Na klecalu je držao glavu u rukama i gotovo bi se posve savinuo, što je bilo strano njegovu stilu, budući da je inače imao pribranije i uspravnije držanje. Pripisao sam te znakove uznemirenosti trenutnim problemima, a kad smo se 3. srpnja preselili u Castel Gandolfo, mislio sam da je u pitanju mentalni napor koji je ulagao da dovrši treći dio knjige o Isusu, onaj o djetinjstvu. U drugoj polovici kolovoza počeo sam ga doživljavati spokojnijim, no krajem mjeseca u meni se oglasilo zvonce za uzbunu jer mi je kardinal Bertone, na kraju audijencije, ponovno spomenuo da mu je Papa govorio s više konkretnosti o osjećaju umora. Državni tajnik nije dalje obrazlagao jer ni on nije znao što misliti. U svojoj autobiografskoj knjizi tu je okolnost opisao ovako: „Teško mi je bilo povjerovati da bi doista donio takvu odluku i, s poštovanjem, ali snažno, iznio sam mu niz razloga za koje sam smatrao da su utemeljeni za dobro Crkve i da se izbjegne opća potištenost naroda Božjega, pred svojim dobrim Pastirom.“

Naš konačni povratak u Vatikan bio je zakazan za 1. listopada, a prethodnoga tjedna došao je trenutak da i mene obavijesti. Sjećam se savršeno: nakon doručka 25. rujna rekao mi je da dođem k njemu malo prije uobičajena jutarnjega sastanka, na kojem smo pregledavali poštu i provjeravali obveze za taj dan, kazavši da mora razgovarati sa mnom o jednom važnom pitanju. I prije bi se dogodilo nešto slično, na primjer kad je postojao problem kojem je trebalo posvetiti posebnu pozornost. Stoga nisam bio posebno zabrinut njegovim zahtjevom.

Kad sam sjeo nasuprot njemu, vidio sam da mu je izraz lica ozbiljan i spokojan. Tada mi je, bez okolišanja, rekao:

„Razmišljao sam, molio i došao sam do zaključka da se zbog slabljenja snage moram odreći petrovske službe.“ Odmah sam reagirao srcem: „Sveti Oče, ako snage više nisu dovoljne, može se smanjiti opseg posla, mogu se smanjiti obveze tijekom dana, delegirajući i uzimajući manje na sebe.“

Smireno je iznio razloge svoje odluke u krajnjoj sintezi, pokazujući u praksi koliko je dugo i skrupulozno razmišljao o svakom aspektu. Odmah sam shvatio da bi svi moji pokušaji uvjeravanja bili potpuno uzaludni. Dobro sam poznavao Benedikta, već godinama, i dobro sam znao da kad je donio odluku – posebno, kao u ovom slučaju, nakon intenzivne molitve i razmišljanja – bio je odlučan i provesti je.

Prva točka koju mi je iznio bila je upravo ona koja se odnosila na Svjetski dan mladih, a ja sam mu pokušao reći da bi uz velike ekrane i internetske veze bila moguća stalna prisutnost u stvarnom vremenu, računajući na to da bi ga ionako većina sudionika gledala putem videa i u Riju, zbog velika prostora i očekivana broja sudionika. No nisam uspio poljuljati njegovo razmišljanje da je jedno znati da je papa fizički među njima, a drugo da je umjesto toga u Vatikanu i da je njegova prisutnost samo virtualna.

Benedikt se potom usporedio s Ivanom Pavlom II., koji je preminuo s gotovo 85 godina života, te naglasio: „Sada sam papa onoliko godina koliko je on bio bolestan, a ne bih htio završiti kao on. Uostalom, učinio sam što sam mogao, a za Crkvu bi bila bolja moja ostavka, uz izbor novoga, mlađeg i energičnijeg pape. Ovo je pravi trenutak u kojem, nakon što su se završila problematična događanja posljednjih nekoliko mjeseci, mogu bez velikih teškoća prepustiti kormilo drugom.“

Benediktova prvotna zamisao bila je priopćiti ostavku na kraju audijencije u Rimskoj kuriji za božićne čestitke određene za 21. prosinca te godine, a kao posljednji datum pontifikata navodeći 25. siječnja, na blagdan obraćenja svetoga Pavla. Kad mi je to priopćio sredinom listopada, odgovorio sam mu: „Sveti Oče, dopustite mi da kažem, ako to učinite, Božić se ove godine neće slaviti, ni u Vatikanu ni drugdje. Bit će poput ledena pokrivača na procvalu vrtu.“ (…)

Među rijetkima koji su bili upoznati, uz naravno njegova brata Georga, bili su monsinjor Guido Marini, ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja, i otac Federico Lombardi, ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice. Obojica su primila vijest od kardinala Bertonea, kako bi prvi bio spreman voditi ceremoniju konzistorija, a drugi suočiti se s predvidljivom najezdom novinara. (…)

Probudivši se 11. veljače 2013., nakon pomalo nemirne noći od napetosti, shvatio sam da me čeka događaj koji će ući u povijest. No već pri prvom susretu s Benediktom XVI., pripremajući se u kapelici za misu, mogao sam vidjeti da je bio izrazito smiren. Naravno, tu i tamo mu se na licu pojavljivala neizvjesnost, poput bljeska koji odražava ono što se spremalo ostvariti. No dobro sam znao: kad je jednom donio odluku, cijelo njegovo biće bilo je u savršenu miru.

Spokoj s kojim je prošao kroz taj naporni dan, i za koji mogu jamčiti da je ostao netaknut sve do njegove smrti, dopušta mi danas da prvi put izrazim – „potiho“, kako je uobičajeno u kurijalnom jeziku – uvjerenje da je i Benedikt imao mistično-asketskih crta, u duhovnom kontinuitetu s Ivanom Pavlom II., te da je sve svoje odluke donosio iz izravna odnosa s Bogom, kojim se doista osjećao nadahnut i neprestano vođen. (…)

Kad sam ušao u dvoranu konzistorija, odmah iza Benedikta, vidio sam kako čekaju, poredani uza zidove, pedesetak kardinala i još nekoliko biskupa i monsinjora. Palo mi je na pamet da bih volio zamrznuti vrijeme u tom trenutku, uz nasmijana i opuštena lica onih koji su taj susret smatrali jednom od mnogih ceremonija koje stoljećima obilježavaju običaje Svete Stolice. Pozadinski žamor odmah je utihnuo i svi su pogledi bili uprti u Papu, iz naravne znatiželje da promatraju kako hoda i kako izgleda. Papino zdravlje uvijek je bila jedna od glavnih tema brbljanja u Vatikanu…

Termin je bio zakazan u jedanaest i krenuli smo točno na vrijeme. Konzistorij je bio sazvan, po običaju, za takozvano „glasovanje“ o nekim kauzama kanonizacije. Naime, postupak proglašenja novih svetaca uključuje završnu fazu, kada papa potvrđuje pozitivno mišljenje kardinala i biskupa o svetosti blaženika i objavljuje datum kada će predvoditi obred. Te prigode, iako prilično kratke, ipak su svečan događaj budući da se dekretom o kanonizaciji papa izražava ex cathedra, odnosno ostvaruje vlastitu nepogrešivost, prema definiciji Prvoga vatikanskog sabora.

Toga su jutra u prvom planu bili Antonio Primaldo i osam stotina drugova svjedoka kršćanske vjere, mučenički ubijeni u Otrantu u kolovozu 1480. tijekom prodora Osmanlija na apulijsku obalu, Laura od Svete Katarine Sijenske Montoya y Upegui (1874.–1949.), utemeljiteljica Družbe sestara misionarki Blažene Djevice Marije Bezgrešne i Svete Katarine Sijenske, i Maria Guadalupe García Zavala (1878.–1963.), suutemeljiteljica Družbe služavki svete Margarete Marije i siromaha. Za datum slavlja na trijemu vatikanske bazilike za njihov upis u popis svetaca određena je nedjelja 12. svibnja 2013. Nakon te objave Benedikt je trebao ustati, izgovoriti formulu blagoslova i otići.

Umjesto toga, kao što sam diskretno najavio ceremonijaru Guidu Mariniju, dao sam Papi još jedan list. Bio je to tekst na latinskom koji zbog akustike velikih prostora nije bio lako razumljiv, ali su u rasponu od nepune tri minute odjeknule neke riječi vrlo jasna značenja koje su kod prisutnih izazivale sve veće čuđenje: „decisionem magni momenti“ („odluka od velike važnosti“), „ingravescente aetate“ („zbog poodmakle dobi“, podsjećajući na naslov motu proprija kojim je Pavao VI. 1970. godine izdao neke norme vezane uz dob kardinala), „incapacitatem meam ad ministerium mihi commissum“ („moja nesposobnost da ispravno upravljam povjerenom mi službom“), „declaro me renuntiare“ („izjavljujem da se odričem“), „Conclave ad eligendum novum Summum Pontificem“ („konklavu za izbor novoga Vrhovnog Prvosvećenika“).

U prijevodu cjelovita izjava glasi ovako:

„Draga braćo, pozvao sam vas na ovaj konzistorij ne samo zbog triju kanonizacija, nego i da vam priopćim odluku od velike važnosti za život Crkve. Nakon što sam opetovano ispitao svoju savjest pred Bogom, došao sam do uvjerenja da moje snage, zbog poodmakle dobi, više nisu prikladne za primjereno vršenje Petrove službe. Jako sam svjestan da se ova služba, zbog svoje duhovne naravi, mora vršiti ne samo djelima i riječima nego ništa manje molitvom i trpljenjem. Međutim, u današnjem svijetu, podložnom brzim promjenama i uznemirenim pitanjima od velike važnosti za život vjere, za upravljanje čamcem svetoga Petra i naviještanje evanđelja potrebna je i snaga tijela i duše, snaga koja se posljednjih mjeseci u meni smanjila do te mjere da moram priznati svoju nesposobnost da dobro upravljam službom koja mi je povjerena. Iz toga razloga, svjestan ozbiljnosti ovoga čina, slobodno izjavljujem da se odričem službe rimskoga biskupa, nasljednika svetoga Petra, koju su mi povjerili kardinali 19. travnja 2005., tako da će od 28. veljače 2013., u 20 sati, Rimska Stolica, Stolica svetoga Petra, biti upražnjena, a konklavu za izbor novoga Vrhovnog Prvosvećenika morat će sazvati oni koji su za to odgovorni. Draga braćo, iskreno vam zahvaljujem za svu ljubav i rad s kojim ste nosili težinu moje službe sa mnom i molim oproštenje za sve svoje mane. Sada povjerimo svetu Crkvu brizi njezina Vrhovnoga Pastira, našega Gospodina Isusa Krista, i molimo njegovu svetu Majku Mariju da svojom majčinskom dobrotom pomogne ocima kardinalima u izboru novoga Vrhovnog Prvosvećenika. Što se mene tiče, i ubuduće ću željeti služiti Svetoj Crkvi Božjoj svim srcem, životom posvećenim molitvi.“

Tako je Benedikt ispunio točno ono što je utvrđeno Zakonikom kanonskoga prava (kan. 332 §2): „Ako se dogodi da se rimski prvosvećenik odrekne svoje službe, za valjanost se traži da odreknuće bude slobodno i da se očituje prema propisima, a ne traži se da ga tko prihvati.“ Dakako, kako bi se odgovorilo onima koji još uvijek tvrde da nema formalne potvrde toga akta, na list odreknuća stavljeni su datum i Papin vlastoručni potpis, a njegovu je izjavu verbalizirao apostolski protonotar, koji je sastavio notarski zapis konzistorija, čuvan u odgovarajućem arhivu na trajan spomen.

Nekoliko minuta kasnije, u 11.46, Giovanna Chirri, vatikanska dopisnica talijanske novinske agencije Ansa koja je događaj pratila u press sobi preko interne televizije, prva je objavila vijest koja je odmah obišla svijet: „+++ FLASH +++ PAPA NAPUŠTA PONTIFIKAT OD 28. 2. +++ FLASH +++.“ Od toga trenutka bio sam zatrpan nevjerojatnom količinom telefonskih poziva, poruka i mailova na koje dakako nisam imao mogućnosti odgovoriti. Tu i tamo sam bacio pogled na one koji su dolazili od uglednika, uključujući kardinale i biskupe koji nisu bili prisutni u dvorani konzistorija, i primijetio sam da mnogi od njih izražavaju nevjericu i traže potvrdu, kao da jednostavno nisu mogli vjerovati da je to moguće…

No za nas je dan protekao u nadrealnoj rutini: sve se odvijalo uobičajeno, ali kao da se atmosfera odjednom prorijedila. Nakon konzistorija izišli smo prema dvorani Sediari, a iza nas su se zatvorila vrata, zatim smo se dizalom Siksta V. popeli u Papinski stan i tu sam pomogao Papi skinuti štolu, mocetu, roketu i pektoral. Potom sam se vratio za svoj stol, ali glava mi je bila drugdje i nisam ništa komentirao ni s don Alfredom.

Ubrzo je došlo vrijeme ručka za vrijeme kojega je vladala tišina. Nakon kratke šetnje terasom kratak poslijepodnevni odmor i u 16 sati molitva krunice u Lurdskoj špilji u Vatikanskim vrtovima. Posao sređivanja korespondencije zaokupio me je do večere dok je Papa u svojoj radnoj sobi pregledavao dokumente i razmišljao o govorima za susrete sljedećih dana. Nakon večere Tg1 je naravno posvetio dosta prostora vijesti o odreknuću, ali ni tada Benedikt nije iznio nikakva zapažanja. Mislim da je jedini s kim je toga dana razgovarao bio njegov brat, u uobičajenom večernjem telefonskom razgovoru, ali, koliko ja znam, nije imao drugih kontakata, ni telefonski ni osobno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Samo istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.