O 'ULTRAKATOLIČKOJ DRŽAVI'

Odgovor dr. Jure Krište episkopu Jovanu Ćulibrku: ‘NDH se ponašala protukatolički…’

Dr. Jure Krišto je na portalu Crkva na kamenu reagirao na izjavu pakračkog-slavonskog episkopa Jovana Ćulibrka. Reakciju prenosimo u cijelosti

Foto: Vjekoslav Skledar; Sanjin Strukic (PIXSELL)

Novinar Boris Vlašić objavio je 4. siječnja 2020. u Magazinu “Jutarnjega lista” zanimljiv razgovor s episkopom pakračkim Jovanom Ćulibrkom. Episkop Jovan ima uistinu zanimljivu životnu priču i sâm sam u razgovorima u isječcima vremena između službenoga rada u katoličko-pravoslavnoj komisiji o životu i djelu bl. kardinala Alojzija Stepinca osjetio bogatstvo njegova iskustva, strast za novim znanjem i duhovnu profinjenost. Zahvalan sam i g. Vlašiću na fokusiranju na neke od tih episkopovih osobitosti.

Nadam se da će cijenjeni novinar obaviti razgovor i s nekim iz katoličkoga dijela te komisije, a dok se to ne dogodi slobodan sam upozoriti na detalj koji nekako strši iz episkopove uljuđene i dijaloški orijentirane forme. Odgovarajući na pitanje o nadbiskupu Stepincu, episkop Jovan reče da je “NDH samoproklamirana ultrakatolička država”, na temelju čega se sugerira da je nadbiskup Stepinac kao predstavnik Katoličke Crkve u toj državi imao neograničen utjecaj i apsolutnu moć.

Koliko je poznato, nitko od državnih vlasti nije državu proklamirao katoličkom. Uzme li se u obzir ono što se mora uzeti, a to je da je uz katolicizam NDH priznavala islam i da je Pavelić sve činio da udobrovolji muslimane, ta država nije mogla biti definirana ni kao katolička, a kamoli “ultrakatolička”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Objektivno, ta se država ponašala protukatolički, jer je pod strogom cenzurom držala katolički tisak, jer je donosila protukatoličke zakone i zakonske odredbe, jer nije prihvaćala konstruktivne prijedloge crkvene hijerarhije, jer se državni poglavar uvrjedljivo odnosio prema najvišem crkvenom autoritetu u državi, jer je planirala zatvoriti katoličkog nadbiskupa, a možda ga i likvidirati itd. Sve je to u radu komisije obilno dokumentirano.

Što bi uostalom bila “ultrakatolička” država? Katolička se Crkva u svim političkim uređenjima ponaša slično: njezin kler dijeli sakramente, propovijeda Riječ Božju, potiče vjernike do kojih dopire da se vode moralnim normama, civilne vlasti poštuje, ali i upozorava na nepravde i nemoralne zakone – ponekad tiho i diskretno, ponekad otvorenije i jače – ovisno o procjeni razboritosti. Pred većim dilemama hijerarhijski predstavnik obraća se Svetoj Stolici moleći upute.

Katolička se hijerarhija u NDH ponašala upravo tako, ali iz tog ponašanja vanjski promatrač nije mogao zaključiti da je riječ o djelovanju u katoličkoj državi, a kamoli o “ultrakatoličkoj”. Episkop Jovan to sigurno zna, jer su se i pravoslavni episkopi u Nedićevoj Srbiji ponašali slično, povlađujući doduše domaćoj i okupatorskoj vlasti kako bi našli prostor za vlastito djelovanje u korist vjernika. U krugovima srpskoga pravoslavlja inzistira se na tome da je u Srbiji stanje bilo drukčije, jer je država bila okupirana. Pri tome se ne uvažava činjenica da je u Zagrebu stolovao GESTAPO koji je apsolutno sve kontrolirao, da je i predstavnik njemačke vojske također bio tu, a odobrenje za formiranje ograničenih vojnih snaga NDH bilo je uvjetovano donošenjem “rasnih zakona”. Jednako tako se lako previđa činjenica da u proljeće 1943. GESTAPO nije vjerovao hrvatskoj policiji, nego je u svoje ruke preuzeo kupljenje preostalih Židova u Zagrebu.

Treba podsjetiti da je proglašavanje NDH “ultrakatoličkom državom” dio političke optužbe koja se rodila u nekim krugovima, koji su nastojali optužiti Katoličku Crkvu za “šutnju” o holokaustu, a navodne protagoniste te šutnje našli su u papi Piju XII. i nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu. Za to su bili ispunjeni neki preduvjeti – komunistički režim osudio je Stepinca kao ratnog zločinca zbog “šutnje” o progonu pravoslavnih Srba, a Sveta je Stolica bila limitirana svojim vlastitim pravilima o pristupu arhivskom gradivu.

Znam da episkop Jovan voli čitati i da osobito cijeni neke židovske autore koji se bave holokaustom. Stoga ga rado upozoravam na židovskoga autora koji je ukazao na to kako je i zašto nastala ta protukatolička, protupijevska propaganda. Riječ je o rabinu Davidu G. Dalinu, čija je knjiga The Myth of Hitler’s Pope objavljena i na hrvatskom. Rabin Dalin ukazuje na postojanu tradiciju u židovstvu neposredno poslije rata o nemjerljivu doprinosu Katoličke Crkve i pape Pija XII. osobno u spašavanju Židova tijekom rata. Od svjetski uvažena znanstvenika Alberta Einsteina, budućega prvog predsjednika Izraela Chaima Weizmana, izraelske premijerke Golde Meir do glavnoga rabina Rumunjske dr. Aleksandra Safrana svi su javno iskazivali svoje divljenje i zahvalnost papi Piju XII. za sve što je učinio u spašavanju Židova. Rabin donosi i brojčane procjene o spašenim Židovima za što je zaslužan Pio XII.

Ta se tradicija pred očima rabina Dalina počela rušiti i pohvale i zahvale Katoličkoj Crkvi bile su zamijenjene optužbama protiv njezinih eminentnih predstavnika. Rabin Dalin vjeruje da su u tom rušenju sudjelovali i neki ugledni Židovi, ali glavni su protagonisti bili otpadnici od katolicizma, koji su zlorabili holokaust da bi naškodili ugledu Katoličke Crkve, napose ratnome papi Piju XII., i da bi se usprotivili suvremenome papi Ivanu Pavlu II. Danas znamo da su komunističke partije, napose njihova centrala u Moskvi, tomu uvelike pridonijele te da su i jugoslavenski komunisti upotrebljavali upravo te otpadnike od katolicizma za širenje neutemeljenih optužbi protiv Katoličke Crkve, napose protiv nadbiskupa Stepinca.

Suvremeni bi kritičari željeli da su Pio XII. i Stepinac upotrijebili točno one riječi koje oni zamišljaju da su trebali rabiti u osudi nacista, ustaša i sličnih. U protivnome, ne pridaju nikakve važnosti Papinim i Nadbiskupovim riječima i postupcima. Njima ne znači ništa povijesni kontekst da je Hitler razmišljao o okupaciji Rima i zarobljavanju Pape, kao što su ustaše razmišljale o uhićenju i eliminaciji Stepinca.

Ni episkop Jovan nije zadovoljan time što je protiv zločina nad pravoslavnim Srbima u Glini Stepinac (samo) pisao pismo Paveliću. Bilo bi iznimno zanimljivo čuti što episkop Jovan misli da je Stepinac trebao učiniti kako ne bi bio optužen za “šutnju”.

Postoje također prilično jasne naznake kad se ta protupijevska i protustepinčevska histerija pojavila i koji su im bili povodi. Nastala je onoga trena kad je Ivan Pavao II. razmatrao proglašenje pape Pija XII. blaženim i kad je najavio proglašenje kardinala Alojzija Stepinca blaženim i još više kad je bila najavljena njegova kanonizacija.

Katolici su se, barem u ovome dijelu svijeta, nadali da će ta ideološka propaganda prestati s raspadom komunističkoga lagera u Europi i sa spoznajom da je ta propaganda bila ciljano protukatolička. Te su se nade raspršile, jer je jasno da se razni krugovi služe akumuliranom propagandom za postizanje nekih svojih partikularnih interesa. Vodstvo Srpske pravoslavne Crkve moralo bi trijezno ocijeniti je li i ono još u službi te propagande.

Zaključit ću parafraziranjem riječi episkopa Jovana iz naslova razgovora: pogledati se u oči sigurno moramo (i hoćemo), ali to mora biti u istini, jer u protivnome gledanje ne bi bilo iskreno – i ne bi ništa polučilo!

dr. Jure Krišto | Bitno.net

Objavljeno: 9. siječnja 2020.

Možda vam se svidi