Uskršnji bombaški napadi u Šri Lanki u kojima je prema posljednjim podacima ubijeno najmanje 359 ljudi, uz još stotine ozlijeđenih, nesumnjivo su jedan od najgnjusnijih događaja u ovome stoljeću. Nemilosrdno pobiti posve nevine ljude među kojima je bilo mnoštvo djece na njihov najsvetiji dan u godini izraz je krajnjeg zla koji je najbolji argument protiv moralnog relativizma. Time što su zločinci kao metu svojih napada izabrali tri crkve, posebice uzevši u obzir činjenicu da je riječ o zemlji u kojoj je kršćana samo 7,4 posto, nesumnjivo govori u prilog tome kako je jedini ‘krimen’ ubijenih bio taj što su bili kršćani.

Nažalost, uzevši u obzir broj progonjenih i ubijenih kršćana u svijetu, ne može se reći da se ovdje radi o izoliranom slučaju. Slično kao što su mnogi tek nakon što je Notre-Dame izgorjela saznali kako su u francuskoj proteklih mjeseci i godina brojne crkve vandalizirane (o čemu smo pisali), tako su se nakon ovog napada mnogi osvijestili da kršćani trpe različite oblike terora u brojnim zemljama.

Prema posljednjem izvješću organizacije Open doors, kršćanstvo je najprogonjenija vjera na svijetu. Prema podacima Open doorsa, trenutno je u svijetu oko 245 milijuna progonjenih kršćana, što znači da je svaki deveti kršćanin progonjen. Situacija je najgora u većinski muslimanskim zemljama poput Afganistana, Pakistana, Iraka, no azijske zemlje poput Sjeverne Koreje, Indije i Kine, također su visoko na ljestvici progona.

Unatoč tome, čini se da se trebao dogoditi napad stravične razine poput onoga u Šri Lanki kako bi svijet napokon barem na trenutak čuo krik ubijenih kršćana te kako bi njihova smrt postala udarna vijest. Ali čak ni tada, niti u trenutku tako očito usmjerenog napada na kršćane, neki nisu mogli niti u simboličnoj objavi na društvenim mrežama (kada već nisu ništa učinili u svojem političkom djelovanju) reći kako su u napadu stradali kršćani, izmislivši neki izraz „štovatelji Uskrsa“ za koji nitko do jučer nije čuo.

Radi se, naravno, o bivšem američkom predsjedniku Baracku Obami i wanna be predsjednici Hilary Clinton. Da ih ne citiram oboje, navest ću samo da je Hillary u svome tweetu napisala kako “na ovaj sveti vikend za mnoge vjere moramo stati ujedinjeni protiv mržnje i nasilja”, dodavši kako se “moli” za sve žrtve napada na “štovatelje Uskrsa i putnike u Šri Lanki”. Kakve veze u kontekstu napada imaju „mnoge vjere“ koje Clinton spominje ostaje nejasno, kao niti kojem je od „mnogih“ božanstava, navodno uputila svoje molitve.

Ironično je da današnji progresivni Zapad, čiji su jurišnici upravo Obama i Clinton, očekuje da ćete, pod prijetnjom kazne, znati imenovati osobu po nekom njezinom fluidnom rodnom identitetu kojemu se jučer domislila, dok istovremeno oni sami niti nevino stradale žrtve ne mogu nazvati dvije tisuće godina starim imenom kojim se oni identificiraju: kršćanima. Ironija je tim veća jer vjerski identitet najdublje određuje čovjeka koji ga istinski prihvaća, nadilazeći nacionalni, klasni, rodbinski, pa čak, ako progresivci hoće, i seksualni. Odbiti ljude nazvati prema njihovoj vjerskoj pripadnosti, prema tome, dublja je uvreda od bilo koje druge.

Očito je da za Clintona i Obamu problem nije bio u neznanju. Prije samo nekoliko tjedana kada su u Novom Zelandu izvršeni bombaški napadi na džamije oboje su, s pravom, jasno istaknuli kako se žrtve napada članovi „muslimanske zajednice“, pojačavši svoju osudu spomenom „islamofobije“ i „bjelačkog supermacizma“. Zašto su onda u ovom slučaju bili toliko stidljivi nazvati žrtve kršćanima?

Čini se da je ovdje riječ o sprječavanju ulaska u prostor ‘statusa žrtve’ koji su već zauzele različite društvene skupine, čiji je sam status nastao upravo njihovim suprotstavljanjem ‘opresivnom’ kršćanskom moralu, najčešće u području ljudske seksualnosti. Ako bi sada i kršćani bili prozvani žrtvama, onda bi mač kojim progresivci udaraju po njima značajno otupio, a sama riječ ‘žrtva’ izgubila bi za njih na značaju kada bi se dodijelila i onima čiji se svjetonazor sve do sada pokušao prikazati kao tiranski prema svima ostalima.

Ovdje je borba prije svega za jezik i medijsku percepciju. Svima ostalima koji imaju sreću da žive na planetu Zemlji, jasno je da bi se prema ‘svjetovnim kriterijima’ (kada bi bili pošteni) među različite ‘fobije’ bez problema mogla uvrstiti i ‘kršćanofobija’. Ako je mene u 86 posto katoličkoj zemlji još prije desetak godina jedan student u menzi pitao jesam li fanatik zato što sam se prekrižio prije ručka, onda možete lako pretpostaviti kakve su stereotipizacije i društveni pritisci drugdje prisutni, ali kako se o tome na medijskoj razini šuti onda se malo tko žali na glas, kako ne bi ispao preosjetljiv. Osim toga, kada ‘kršćanofobija’ ne bi bila istinita, onda ne bi bile istinite ni Kristove riječi “Budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi” (Iv 15, 19).

„Postoje oni koji mrze kršćanstvo, a svoju mržnju nazivaju sveobuhvatnom ljubavlju prema svim religijama“, napisao je prije oko stotinu godina Chesterton, koji je znao jako dobro proniknuti u duh svoga vremena koji se ne razlikuje mnogo od današnjega. No, umjesto da zbog toga očajavamo, smatram da bismo u tome trebali vidjeti jednu veliku potvrdu. Potvrdu da oni koji nas žele lišiti ‘okova morala’ kao svog temeljnog suparnika vide kršćanstvo, poglavito Katoličku Crkvu. I dok je tako znamo da je njezin glas još uvijek relevantan i da se Zapad još uvijek može obratiti.

Ivo Džeba | Bitno.net