O Dawkinsu i ostalim piscima novog ateizma

Jednom sam slušao fundamentalističkog propovjednika kako “opovrgava” Darwina retoričkim pitanjem: “Što je bilo prije, kokoš ili jaje?” Dalje nije ulazio u detalje, ali prezirno se nacerio, a s obzirom na to da je isto učinila i njegova publika, nikakvo daljnje objašnjenje nije bilo potrebno. Svi su “znali” da su upravo iznijeli problem na koji nijedan zagovornik Darwina nije u stanju dati odgovor, i to je bilo dovoljno. Nitko od njih nije nikada pročitao ništa što su darwinovci napisali – a čisto sumnjam da je i propovjednik pročitao – ali nema veze. Koja je poanta priče? Oni su “već znali” da je nemoguće kako takvi autori imaju išta zanimljivo za reći s obzirom na taj “fatalni” prigovor evoluciji.

Bilo je to prije nego što sam postao ateist, a to je bilo prije nego što sam postao pažljiv rimokatolik kakav sam danas. Čudno, ali retorika pisaca novog ateizma – Dawkinsa, Denneta, Harrisa i Hitchensa među najistaknutijima – zvuči puno bliže retorici tog fundamentalističkog propovjednika nego bilo što drugo što sam čitao u svojim ateističkim danima. Poput propovjednika, iznimno su uvjereni u svoje sposobnosti da pobiju protivnike s par sarkastičnih dosjetki, a baš kao i propovjednik; ne pokazuju nikakve znakove da uopće znaju o čemu pričaju.

Uzmimo za primjer Dennetta. U svojoj knjizi Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon, uvjerava nas kako “Kozmološki argument … u svojem najjednostavnijem obliku kaže kako s obzirom da sve ima svoj uzrok, onda i svemir mora imati uzrok – odnosno Boga”; potom žustro opovrgava argument pitajući “Što je uzrokovalo Boga? Odgovor kako je Bog samouzrokovan (na neki način) onda dovodi do novog pobijanja: Ako nešto može biti samouzrokovano, zašto onda svemir kao cjelina ne može biti stvar koja je samouzrokovana?”

Vrlo dobra pitanja, moglo bi se činiti – osim što (kao što je svjestan svatko tko zna nešto o filozofiji religije) to nije ono kaže kozmološki argument za Božju egzistenciju. Zapravo, niti jedan poznati branitelj kozmološkog argumenta u povijesti filozofije nije dao takav glupi “sve ima svoj uzrok” argument – niti Platon, niti Aristotel, niti Al-Ghazali, niti Maimonides, niti Toma Akvinski, niti Ivan Duns Škot, niti G.W. Leibniz, niti Samuel Clarke, niti Reginald Garrigou-Lagrange, niti Mortimer Adler, niti William Lane Craig, niti Richard Swinburne. Niti itko drugi, koliko ja znam. Možda, kao Dennett, mislite da kada pokušavate pobiti neke od najvećih umova u povijesti, dobra strategija je napasti argument koji nitko od njih nije nikada ni branio. No ako ne razmišljate tako, možda ćete pronaći nešto korisnije za ispuniti svoje vrijeme od čitanja Breaking the Spell.

Richard Dawkins je podjednako vješt u pobijanju argumenata koji nisu niti predstavljeni (eng. straw men). U svojoj knjizi The God Delusion napada Akvinskog jer svoju argumentaciju za Božju egzistenciju temelji na pretpostavci da je “moralo postojati vrijeme kada nijedna fizikalna stvar nije postojala” – iako Akvinski, zapravo vrlo poznato, izbjegava takve pretpostavke prilikom argumentiranja Božje egzistencije. (Stav je Tome Akvinskog umjesto toga bio: kako Bog mora zadržavati svijet u egzistenciji ovdje i sada i u svakom trenutku u kojem je svijet postojao, i kako bi to bilo točno čak i kada bi se ispostavilo da svijet nije imao početak) Dawkins nas uvjerava kako Akvinski ne daje “apsolutni niti jedan razlog” da smatramo kako bi Prvi Uzrok svemira morao biti sveznajući, svemogući, itd; u stvarnosti, Akvinski je posvetio stotine stranica, kroz više radova, kako bi pokazao upravo to. Dawkins kaže kako je peti od poznatih Tominih Pet Putova, zapravo ista stvar kao i argument “božanskog urara” koji je popularizirao Wiliam Paley. U stvarnosti, taj argument ne može biti različitiji, i zagovornici Akvinskog u pravilu – i još jednom, dosta poznato (barem oni ljudi koji znaju nešto o tim stvarima) – pobijaju Paleyev argument s podjednakim prezirom kao i evolucionisti poput Dawkinsa.

To su (samo neke) pogreške na stranicama 77-79.

Naići ćete na slične očite pogreške kroz radove drugih novih ateista. Njihovo razumijevanje glavnih argumenata za Božju egzistenciju i sličnih tema su, ukratko, usporedive sa znanstvenim sposobnostima studenta druge godine, koji misli da je lekcija Einstenove revolucije u fizici “sve je relativno, čovječe” – ili fundamentalističkog propovjednika s početka. Toliko je loše.

Ako imate neke sumnje oko toga, možete pročitati moju knjigu The Last Superstition koja izlaže pogreške novih ateista, i argumente za Božju egzistenciju, strogo i polemički opisano. (Žao mi je, ali jednostavno ne bi stekli odgovarajuće razumijevanje argumenata Akvinskoga ili Leibniza – kao što ne bi niti Darwina ili Einsteina – kada bi ih opisivao u ovako kratkom tekstu) Ako ne volite polemike, nego preferirate trjezniji akademski pristup, možete pročitati moju knjigu Aquinas. Ili za svaki slučaj možete nabaviti obje.

Ne morate vjerovati mojoj samopromovirajućoj riječi. Intelektualna neozbiljnost literature novih ateista već je javna tajna. Filozof i poznati darwinovac Michael Ruse izjavio je kako se zbog Dawkinsove knjige “srami što je ateist”, i kako je Dennetova knjiga “stvarno loša i nedostojna [njega].” Još jedan ateistički filozof, Thomas Nagel, opisao je Dawkinsovu “amatersku filozofiju” kao “posebno slabu”, a njegove pokušaje da odgovori na filozofske probleme inherentne vlastitoj poziciji “običnim odmahivanjem ruke”. Književni kritičar Terry Eagleton – još jedan ateist, uz to i marksist – opisao je Dawkinsove tekstove o religiji kao “neinformirane”, “loše” i usmjerene na “vulgarne karikature”. Vrlo lako bi mogli produžiti listu intelektualaca, čak i kolega ateista koji su kritizirali njihove tekstove.

Sada zamislite kada bi netko od vjernika i prijatelja upozorio fundamentalističkog propovjednika (kojeg sam citirao) kako je njegovo “pobijanje” darwinizma potpuno bezvrijedno, da očito ne zna ništa o temi, i kako bi se trebao potruditi ozbiljno shvatiti stvari prije nego što išta komentira dalje. Pretpostavite da propovjednik kao odgovor svojim kritičarima kaže da takve kritike samo pomažu neprijatelju, i kako on s obzirom da zna na temelju svog “pobijanja” darwinizma da je tema toliko smiješna da bi je uopće shvatili ozbiljno, nema niti smisla da je istražuje. “Na kraju krajeva”, možemo zamisliti propovjednika kako lukavo odgovara, “trebam li pročitati učene sveske o „vilenjakologiji“ prije nešto što ne povjerujem u vilenjake?”

Naravno, Dawkins i Dennett bili bi ogorčeni takvim odbacivanjem darwinizma. I to s pravom, radilo bi se o običnom, samoreferencirajućem fanatizmu. Jer, pitanje je upravo to možemo li stvarno usporediti darwinizam s “vilenjakologijom”, a svatko tko zna nešto o darwinizmu također zna da bi takva usporedba bila apsurdna. Ali propovjednik to nikada neće znati, dogmatički zatvoren u svojem krugu međusobno samopodržavajućih predrasuda. Prema njemu, darwinizam je previše apsurdan da bi uopće razmišljao o njemu ozbiljno jer darwinizam ne može odgovoriti na kokoš/jaje problem koji je osmislio; a kokoš/jaje “problem” mora biti ozbiljan prigovor darwinizmu jer on već zna kako je darwinizam previše apsurdan da bi ga uopće ozbiljno shvatili. Na vrtuljku je, ali inzistira kako se cijeli svijet kreće. Čak i Dawkins to vidi.

Ili možda ne vidi. Radi se upravo o odgovoru kakvog Dawkins daje svojim kritičarima. Doista, “vilenjakologija” je Dawkinsova obrana kada su mu predložili da nauči nešto o teologiji i filozofiji religije prije nego što je počne komentirati. Slično tome, u predgovoru svoje knjige The God Delusion zapisuje: “Većina se nas zadovoljno odriče vila, astrologije i letećeg špageti čudovišta, a da prethodno ne prouči knjige pastafarijanske teologije.” Ipak, pravo je pitanje jesu li radovi Akvinskoga, Leibniza i drugih stvarno usporedivi s “vilenjakologijom” ili “pastafarijanizmom”– a pravi je odgovor koji daju ljudi koji stvarno znaju nešto o Akvinskome, Leibnizu i drugima da se radi o prijedlogu koji je preglup da bi ga opisali riječima. Razlog zašto Dawkins i kompanija to ne vide, baš kao i u slučaju fundamentalističkog propovjednika, je u tome što oni doslovno odbijaju to vidjeti. Istina nije daleko, lagano im je dostupna u knjigama, čeka da ju otkriju. Pa ipak, ovi apostoli otvorenosti duha, slobodne misli, kritičkog mišljenja i mirne racionalnosti, inzistiraju kako ih neće pogledati, kako jednostavno neće uložiti trud da pokušaju shvatiti ideje koje kritiziraju. (Unatoč svemu, u samom pismu uredniku The Independenta u kojem daje svoju “vilenjakologija” obranu, Dawkins se žali kako su njegove stavove krivo predstavili i kako bi bilo “pristojno” da njegovi kritičari pročitaju njegovu knjigu prije nego što je napadnu! Izgleda kako razlog zašto Dawkins ne želi proučavati teologiju leži u tome što je zauzet proučavanjem yiddisha i želi savladati majstorstvo chutzpahe)

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Što je razlog tolikoj ludosti – nesposobnosti novih ateista da vide kako su krivi upravo zbog stvari za koje optužuju svoje protivnike, da se njihova stajališta temelje na istoj vrsti licemjerja, namjernog neznanja i pogrešnog rasuđivanja kojeg ne žele tolerirati kod drugih?

Pa, kao što vam je mogao reći naš propovjednik, jedan grijeh vodi u drugi. Poput ubojice koji ubije kako bi sakrio prvo ubojstvo, Dawkins i kompanije su u stanju zaslijepiti sami sebe pred svojom sofisterijom samo sve hrabrijim retoričkim majstorijama. U svojoj knjizi, The Rediscovery of the Mind, filozof John Searle jednom je kritizirao eliminacijski materijalizam – bizarnu teoriju koju predlažu neki suvremeni filozofi prema kojoj ljudski um zapravo ne postoji (nemojte ni pitati) – zbog nepoštena načina na koji njegovi pristaše često odgovaraju svojim kritičarima.

Drugo retoričko sredstvo prikrivanja nevjerojatnog je dati zdravorazumskom stavu ime i onda ga pobijati na temelju imena, a ne sadržaja. Dakle, vrlo je teško, čak i u današnje doba reći “Nijedno biće nikada nije bilo svjesno.” Radije, sofisticirani filozof imenuje stav kako su ljudi ponekad svjesni, primjerice “kartezijeva intuicija”, onda on ili ona postavlja izazove, pitanja, negiranja nečega što opisujemo kao “kartezijeva intuicija”… I samo kako bi tom manevru dao ime, nazvat ću ga “daj-mu-ime” manevrom.

Novi ateisti iskoristili su ovaj “daj-mu-ime” manevar u svojem šeširu retoričkih trikova, ime koje su odabrali je “Dvorjaninov odgovor”. Naziv dolazi od Dawkinsova kolege biologa i ateista P.Z. Myersa, i referencira se na imaginarnu obranu koju bi ulizivački sluga mogao imati za golog cara iz Andersonove poznate priče: “Niste li pročitali detaljnu raspravu grofa iz Seville o finim i egzotičnim kožama na carevim cipelama?” itd. Ideja kako se žaliti na nepoznavanje teologije od strane novih ateista nije ništa bolja nego kad se dvorjanin žali kako kritiziraju golog cara, a nisu pročitali radove grofa iz Seville. Drugim riječima, još se jednom radi o samoreferencirajućoj pseudoobrani “vilenjakologije” i “pastafarijanizma”, ali ovaj put s pametnom marketinškom oznakom.

Kako stvar funkcionira? Pa, pretpostavite da kažete novom ateistu kako prevladavajući dokazi pokazuju da je njegov “prigovor” Akvinskome (ili kome god) podjednako impresivan kao i fundamentalistički “kokoš/jaje” prigovor evoluciji. Što će on onda učiniti? Reći istinu? “Dobro, nemam pojma o Akvinskome. Ali to me neće spriječiti da ga kritiziram. Njanja, njanja, njaja!” Čak i za novog ateista ovo ima svojih nedostataka zbog odnosa s javnošću. Ali sada, zahvaljujući Myersu, ima bolji odgovor: ” Oh ne .. samo ne Dvorjaninov odgovor”, koji slijedi podrugljiv smijeh. Inteligentni promatrač bit će zbunjen, pitajući se kao pozivanje na “Dvorjaninov prigovor!” treba opravdati nekoga tko nema pojma o čemu priča. A neki povodljiviji sljedbenici – ljudi poput internet ateista koji kupuju košare takvih knjiga –bit će oduševljeni jer sada imaju novi odgovor koji mogu dati svojim religijskim prijateljima umjesto da daju ozbiljan argument. U toj zbrci, novi se ateist može iskrasti na zadnja vrata prije nego što netko shvati da nije uopće odgovorio na pitanje. Nazovimo to “Myersov slučaj”, i slobodno uzvratite tom oznakom nepromišljenom ateistu koji misli da je vikanje “Dvorjaninov odgovor!” dovoljno da vas pobije.

Dakle, novi ateist pokriva jednu zabludu s drugom, ali kako inače inteligentni ljudi uopće upadnu u takve retoričke regrese? Izgleda da tu moramo napustiti logiku i okrenuti se politici i psihologiji. Dawkins i kompanija imaju ogroman politički ulog u tvrdnji kako je religija inherentno iracionalna. Žele društvo u kojem će vjernici u javnom životu biti dobrodošli kao rasisti i negatori holokausta. Priznati da postoje respektabilni argumenti za religiju – odnosno argumenti oko kojih se razumni ljudi mogu ne slagati – značilo bi priznati kako sav taj ekstremistički nastup (o tome kako se religija svodi na zlostavljanje djece, kako ne zaslužuje više poštovanja od vjerovanja u Zubić Vilu i slično) pada u vodu. To bi značilo priznati kako primjerice katolički teolozi i židovski rabini, imaju podjednako pravo na javno djelovanje kao i pijani kolumnisti Vanity Faira i autori popularno-znanstvenih knjiga.

Naravno, iz istog razloga to bi značilo i da će još neprodani primjerci knjiga The God Delusion, Breaking the Spell, God is Not Great, The End of Faith, itd., biti poslani na otpad, gdje i pripadaju jer su tek neinformirani ekstremistički politički pamfleti. To nas dovodi do posljednjeg, psihološkog razloga zašto su se novi ateisti okrenuli takvom nastupu iracionalnosti. Jedan finalni misaoni eksperiment. Pretpostavite da ste Richard Dawkins (bivši Charles Simonyi Professor za javno razumijevanje znanosti pri sveučilištu Oxford), proveli ste godine kritizirajući teoretičare inteligentnog dizajna da se nisu informirali prije nego što napadaju darwinizam. Uložili ste svoju reputaciju kao znanstvenika (odnosno popularizatora znanosti) u godine rata protiv religije, odbacujući je kao utočište neznalica, netrepeljivih luđaka; bez ijednog ozbiljnog argumenta koji bi joj išao u korist. Prodali ste stotine tisuća primjeraka The God Delusion, predstavljajući je kao konačnu demonstraciju istinitosti tog mišljenja. Stručnjaci u relevantnim područjima – teolozi i filozofi religije – kritizirali su vas da nemate pojma o čemu pričate. Kolege ateistički akademici učinili su isto. Sve ste ih odbacili kao saveznika fundamentalističkih pobornika. Ljudi koji stvarno poznaju ono o čemu pričate su u krivu (prema vašim tvrdnjama), a vi ste u pravu – unatoč tome što je upravo takvo ponašanje ono što inače osuđujete kod fundamentalističkih pobornika.

Ukratko, ukopali ste se u vrlo duboku rupu i osjećate neodoljiv poriv da nastavite kopati. Što ćete učiniti sada – priznati kako su vaši kritičari u pravu? Priznati kako ste desetljećima sramotili samog sebe i naveli mnoge manje inteligentne osobe da čine isto? Kako ste izazvali ozbiljnu nepravdu prema vjernicima koje prezirete (a koji bi uživali u vašem javnom poniženju)? Priznati da ste licemjer? Nema šanse.

Ponos ide prije pada; i prije zabluda. Dakle upotrijebite “Dvorjaninova Obrana!”. Novi Ateizam je nužno i Novi Filistanizam, namjerno zatvarajući svoj um mudrosti tisućljeća – ozbiljnim razmatranjima, ili barem čitanjima, argumenata autora poput Aristotela i Plotina, Augustina i Akvinskoga, Leibniza i Clarkea; neka te opasne ideje ne izazivaju sumnju u sekularno vjerovanje. Ili riječima poznate vježbe u dvomisli: “Neznanje je moć.”

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak: The New Philistinism

Feserovu recenziju knjige Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon (D.Dennett) možete pročitati ovdje – Not so Bright. Feser ja autor knjige The Last Superstition: A Refutation of the New Atheism  koja se osvrće na pogreške kod poznatih autora novog ateizma; slična je sadržaja (ali ne toliko polemična) njegova knjiga Aquinas (A Beginner’s Guide). Jedan radio intervju s autorom koji je zanimljivo poslušati: Last Superstition: Answering New Atheists with Ed Feser.

Preuzeto i priređeno s bloga Katolik s dna kace