Facebook stranica župe Majke Božje Lurdske u Zagrebu objavila je uoči proslave Antićeva zanimljivo pismo pokojnog splitskog biskupa Frane Franića (1912.-2007.) koje je poslao povodom smrti franjevca o. Ante Antića, poznatog kao duhovnog savjetnika mnogih Zagrepčana kojeg su pratila i čuda.

Splitski biskup Preuzv. Frane Franić svom izvanrednom ispovjedniku i duhovnom savjetniku

Dragi oče gvardijane!

Iako sam očekivao vijest o smrti o. Ante Antića, ipak me je ta vijest, kad sa ju primio u svom stanu preko telefona iz samostana Gospe od Zdravlja na dobro, nakon nepuna dva sata poslije smrti, duboko potresla.

O pokojnom fra Anti sam mnogo i često slušao on njegovih učenika, naših franjevaca, koji su ga držali jednostavno svecem. Također su o njemu često pričale časne sestre kao o pravom svecu i velikom ispovjedniku. Sreo sam i neke naše vjernike, većinom intelektualce, koji su ga također mnogo cijelili i povjeravali se njegovom duhovnom vodstvu.

Ja sam ga lično upoznao tek u Zagrebu, kada sam kao biskup morao dolaziti na biskupske konferencije ili kada sam preko Zagreba prolazio za Rim na sjednice koncilske komisije za vjeru i moral ili na Kocil.

Uglavnom svaki put kada sam bio u Zagrebu, osobito kroz ono nekoliko posljednjih godina, otkako odsjedam u vašem samostanu, potražio bih savjete i duhovne utjehe kod o.Antića. Takvi bi duhovni razgovori redovito svršavali tako da bih klekao pred njegov krevet ili njegovu bolesničku sjedalicu i obavio ispovijed. On je poznavao dobro moju dušu, mislim i u njezinim dubinama. Svi znamo, da nije tako lako naći takvog ispovjednika i takvog savjetnika. Stoga je razumljivo, da osjećam duboku žalost zbog njegova gubitka.

Pokojnik me je uvijek rado primao, kao što je svaku dušu primao rado, posebno one duše, kod kojih je opažao iskrenu težnju za Bogom. Mislim da je mene primao rado i zato što sam bio biskup i to biskup na području njegovog rodnog kraja i na području njegove redovničke Provincije. Od je dobivao, o meni o mom radu i o mojim stavovima o raznim biskupskim i crkvenim pitanjima obavijesti iz raznih izvora. Nekada su ti izvori za mene bili poprilično povoljni, a nekada i manje povoljni. Ja sam mu uvijek o svemu davao izvještaje zato, što je to sve spadalo na područje moje savjesti. Nastojao sam se uvijek prilagoditi njegovu sudu, jer sam iz iskustva vidio, da ima poseban dar Božji prodiranja u dušu i da se odmah prilagođavao tom načinu shvaćanja i razlaganja. U tom je bio nevjerojatno elastičan i širok i nadasve ponizan tako, da se je čovjek njemu rado povjeravao. U njemu sam uvijek vidio čovjeka Božjeg, nadarenog karizmom poznavanja i vođenja duša. U njegovim savjetima nije bilo ništa shematskog i unaprijed pripravljenog, ništa retoričnog. Uvjeren sam da je bio sin milosti, filius gratiae, koja je iz njega zračila. Bio je pravi franjevac, širokog srca, pun smisla i osjećaja za konkretnu stvarnost svake pojedine duše. On nije nikoga kategorizirao, nije stavljao nikoga, kako mi se čini, u unaprijed spremljene ili naučene sheme.

Čini mi se da je bio stalno duboko uronjen u Boga. O ničemu drugome nije mislio. Ali te ga misli nisu deformirale u naravnom pogledu. Ostao je uvijek veoma naravan i ugodan u razgovoru, kao čovjek vrlo živahan. Sačuvao je svoj južnjački temperament. Iz njegovih očiju je sijevala živahna ljudska toplina koja je međutim bila tako lijepo usklađena s njegovim svećeničkim i redovničkim pozivom. Milost ga nije osakatila u ljudskim osjećajima, nego je u njemu dapače ona skupa bila potencirana i na toj potenciranoj skladnoj osjećajnosti dizala se je zgrada nadnaravne kreposti ljubavi prema Bogu i dušama, koja ga je tjerala na rad i molitvu za Boga i duše.

U duhovnom vodstvu nije poznavao ni stereotipnih savjeta ni sladunjavosti. Savjeti su mu bili uvijek prilagođeni potrebama, a razjašnjavao je pokorniku i ono, što njemu nije bilo jasno. Otkrivao bi i loše strane i to sasvim iskreno i tražio popravak djela, a to sve velikom razboritošću i milinom tako da mu se nije ništa moglo odbiti. Od njega je čovjek odlazio utješen i ojačan s mirom i dubokom odlukom, da će se potrudit da bude bolji.

Sa mnom je često raspravljao o pitanjima moje biskupije, o odnosima biskupa prema vjernicima i prema kleru: redovničkom i dijacezanskom kleru. Znao je, da je ovo posljednje pitanje vrlo delikatno pa me je upozoravao na poteškoće. Ta sam njegova dobronamjerna upozorenja nastojao primjenjivati u praksi, iako to nije bilo lako. Na srcu mu je bilo jedinstvo dijacezanskog i redovničkog klera, pod vodstvom biskupa barem što se tiče apostolata i pastorizacije. Koji put mi je npr. govorio da nastojim biti jednako raspoložen i veseo kada dođem u kuću redovnika i vanjskih svećenika, jer da se i na to gleda kritičkim okom. U jednu riječ vidio sam da je čovjek koji razumije konkretne situacije i da sve prosuđuje u nadnaravnom duhu.

Koji put mi je pisao u Split i oduža pisma, puna lijepih misli, a i razbritih opomena.

Kako je dobro, kada čovjek, uz redovitog dobrog ispovjednika ima i ovako jednog izvanrednog, koji mu je spreman u svakoj prigodi pomoći.

Opazio sam koji put da on itekako pazi na naravne razloge, na zdravstveno stanje penitenta i po koju stvar tumači i u tom smjeru. Pričao mi je, da se o neki pitanjima duhovnog života znao savjetovati s liječnicima specijalistima, što svjedoči o njegovoj poniznosti i razboritosti.

U fra Anti sam gledao često puta našeg čovjeka s našeg Jadrana puna nutarnje blagosti, dobrote i poštenja, ali isto tako sklona na živahnost, pretjeranu otvorenost i naglost, koja ga navađa na razne nepromišljenosti na svađu, zavist i časovitu mržnju pače i tučnjavu i ubojstvo. Kada taj moj južni čovjek uspije ukrotiti te svoje zle sklonosti, onda u njemu može da se zasijana jedan divan, pravo bujan način, njegova duboka, osjećajna ljubav, njegovo nepokolebivo poštenje, njegova ustrajnost u poduzetom poslu, njegova krajna nesebičnost i odanost njegovim idealima. Fra Ante je uspio, s pomoću Božje milosti i svog franjevačkog i svećeničkog odgoja sebe upravo tako odgojiti i tako dati primjer, nama svećenicima i čitavom našem narodu, moralnog heroizma. A to je ono, što danas treba našem narodu više nego kruha, ako hoće da se održi kao narod u današnjem vremenu.

Moralni heroizam je općeljudska pojava.

Fra Ante Antić se doselio u Zagreb, iz svoje kamenite i siromašne Dalmacije. Doseljenik redovito nije dobro primljen od starosjedilaca. To opažamo i kod nas.

Ali o. Ante Antić je i u Zagrebu, dapače bih rekao, baš najviše u Zagrebu našao priznanje za svoj visoko kreposni život. On je tu uživao veliki ugled.

Zato mislim da će primjer života o. Ante Antića ostati uzorom čitavom našem hrvatskom narodu. A želio bih, ako bude Božja volja, da Gospodin i još više proslavi svoga vjernog slugu.

Zagreb, 7. III. 1965.

iz Vjesnika Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja u Dalmaciji. Godina XIV., Split, travanj 1965. Br 3-4