Najstariji putopis koji opisuje hodočašće u Svetu Zemlju potječe iz IV. stoljeća. Njegova je autorica kršćanska hodočasnica po imenu Egerija koja je putovala u Palestinu od 381. do 384. Godine 383. prisustvovala je obredima Velikoga petka u Jeruzalemu i tom prilikom primijetila je da “mnogo vjernih ide na Sion kako bi se molili pred stupom na kojemu je bičevan Gospodin”.

Mjesto na gori Sion, na koje su kršćani masovno odlazili, bila je apostolska crkva.

Iz tekstova koje nam je ostavio Euzebije Cezarejski i drugi povjesničari rane Crkve može se zaključiti da je to svetište izradila judeokršćanska zajednica koja je priznavala Isusa za Mesiju i Sina Božjega, ali koja je ipak ostala vjerna većini starozavjetnih židovskih propisa koje je Crkva odbacila. Najstarija kršćanska predaja kaže da je nakon razorenja Jeruzalema 70. godine stup na kojemu je Isus bio bičevan prenesen na Sion, upravo u tu apostolsku crkvu.

Kroničari opisuju kako je jeruzalemska judeokršćanska zajednica dugo vremena bila izolirana od ostatka Crkve. Još 375. godine biskup Epifanije zapisao je kako je “uzlazak na Sion nekada bio važan, a sada je to brdo odsječeno od ljudi”. Pomirenje među “kršćanima iz židovstva” i “kršćanima iz poganstva” nastupilo je krajem IV. stoljeća, između ostaloga zahvaljujući i posredovanju sv. Porfirija iz Gaze. O tome svjedoči i jeruzalemski mozaik iz 395. godine koji se danas nalazi u bazilici sv. Pudencijane u Rimu koji prikazuje obje pomirene zajednice s Isusove desne i lijeve strane. Nakon što je pomirenjem bio uklonjen otpor ove judeokršćanske zajednice prema ostatku Crkve, stup koji se čuvao u apostolskoj crkvi na Sionu postao je predmet čašćenja za sve hodočasnike.

Mramorni stup na kojemu je, kako se vjerovalo, bio bičevan Krist dugo je vremena bio najomiljenija relikvija judeokršćana. Povjesničari to tumače time što je prema starozavjetnome Židovskom zakonu svaki predmet koji je bio u dodiru s posmrtnim ostatcima bio smatran nečistim. Svaki takav predmet trebalo je iznijeti izvan gradskih zidina, a zasigurno ga nije bilo dopušteno čuvati u sinagogi. Međutim, prisutnost stupa nije predstavljalo kršenje židovskih propisa.

Kakva se povijest krije iza ovoga mramornog stupa?

Iz evanđeoskih se tekstova može zaključiti da je Isus bio bičevan na istomu mjestu na kojemu je bio i osuđen – u pretoriju Poncija Pilata, odnosno u sjedištu rimskoga namjesnika Judeje. Mišljenja znanstvenika o tome gdje se pretorij točno nalazio stoljećima su bila podijeljena. Rapravljalo se o tri lokacije: o novoj Herodovoj palači, o tvrđavi Antoniji ili o staroj Hasmonejskoj palači. U posljednje vrijeme većina arheologa i bibličara sklona je ovoj posljednjoj teoriji po kojoj je dvor bio u nekadašnjoj Hasmonejskoj palači. Iz zapisa Josipa Flavija znamo da je Herod Veliki naredio da se obnovi i ukrasi ova palača i pretvorio je u bogatu i raskošnu rezidenciju. Nakon uništenja grada i palače 70. godine judeokršćani su iz nje spasili stup.

Iz pisama sv. Jeronima i sv. Paule Rimljanke doznajemo kako je stup na početku bio ugrađen u portal apostolske crkve na Sionu. Nedugo potom, kada je svetište nadograđivano, stup je premješten u unutrašnjost crkve. Relikviju su spominjali razni hodočasnici, među njima Antonin iz Piacenze i arhiđakon Teodozije u VI. stoljeću, a u VII. stoljeću Arkulf i Beda Časni.

Kada je 1009. fatimidski kalif al-Hakim dao uništiti crkvu na Sionu, stup je ipak ostao sačuvan. Prenesen je u Carigrad i smješten u tamošnjoj crkvi Svetih apostola. Opisivali su ga razni posjetitelji, među njima i novgorodski biskup Antonije ili kroničar četvrtoga križarskog pohoda Robert de Clari. Stup su opisivali istim imenom kao i ranije hodočasnici u Svetoj Zemlji: latinskim nazivom columna mormorea (mramorni stup).

Godine 1223. relikvija je iz Carigrada prenesena u Rim. Do toga je došlo posredovanjem kardinala Giovannnija Colonne koji je bio papin izaslanik za vrijeme petoga križarskog pohoda. Dobri odnosi s papom Honorijem III. bili su od iznimne važnosti vladaru Latinskoga Carstva u Carigradu i stoga je Papinu izaslaniku darovao mramorni stup. Kardinal Colonna shvatio je taj dar kao djelo Božje providnosti zato što se na njegovu grbu nalazio baš stup (tal. colonna). Nakon što je prenio relikviju u Rim, naredio je da je smjeste u njegovu titulamu crkvu, baziliku sv. Praksede koja se nalazila na Eskvilinu.

Bazilika svete Praksede u Rimu, Foto: wikipedia.org

Riječ je o jednoj od najstarijih crkava u Rimu. Izgrađena je koncem V. stoljeća na mjestu staroga oratorija iz II. stoljeća. Njezin sadašnji izgled potječe iz 822. kada je papa Paskal I. naredio da se nadogradi, a njezina unutrašnjost ispuni mozaicima u bizantskome stilu.

Takav je izgled ponajviše dobila kapela sv. Zenona koja se i danas smatra biserom ranokršćanske bizantske umjetnosti. Upravo je u toj kapeli papa Paskal I. dao pokopati svoju majku, a u njoj je svoje mjesto pronašao i stup koji je iz Carigrada donio kardinal Colonna.

Zahvaljujući toj relikviji bazilika sv. Praksede u srednjemu vijeku bila je jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta. Apostolska je Stolica čak ustanovila blagdan Svetoga stupa za područje rimske dijeceze, koji se obilježavao svake godine na četvrtu korizmenu nedjelju. U to vrijeme na stupu se nalazio i željezni obruč za koji je, prema predaji, bio svezan Isus.

Godine 1240. taj je obruč darovan francuskome kralju Luju IX. u zamjenu za tri trna s trnove krune. Nadalje, 1585. godine papa Siksto V. darovao je stanovnicima Padove fragment stupa. Od 1898. stup je moguće vidjeti u pozlaćenu relikvijaru napravljenu od bronce.

Tijekom vremena, postupnim jačanjem sekularizacije, relikvija izložena u bazilici sv. Praksede padala je u zaborav. U današnje vrijeme ne samo većina hodočasnika, nego ni sami stanovnici Rima ne znaju za njezino postojanje. Stoljećima je bazilika bila titulama crkva niza važnih kardinala, primjerice sv. Karla Boromejskoga i sv. Roberta Bellarmina, a u XX. stoljeću, među ostalima, Rafaela Merryja del Vala i Paula Pouparda.

Je li relikvija u bazilici sv. Praksede autentičan stup za koji je Isus bio privezan dok su ga bičevali?

Relikvija Svetog stupa, Foto: wikipedia.org

Znanstvenici koji su pregledali relikviju utvrdili su kako njezina visina (63 cm) odgovara visini stupova srama iz antičkih vremena. Oblik predmeta – u donjemu dijelu širi (promjera 40 cm), u gornjemu uži (13 cm) – karakterističan je za arhitektonski stil helenističkoga razdoblja. Stup istih dimenzija koji potječe s početka naše ere nalazi se u mauzoleju u Cedronskoj dolini u Jeruzalemu. Na gornjemu dijelu kamenoga stupa istraživači su otkrili mjesto na kojemu je bio pričvršćen željezni obruč za koji je osuđenik bio privezan konopcem. Elegantan stil konstrukcije stupa svjedoči o tome da je bio postavljen u arhitektonski bogato opremljenu prostoru. Taj opis odgovara izgledu obnovljene raskošne Hasmonejske palače, jeruzalemskomu sjedištu Poncija Pilata.

Analizom uzoraka materijala uzetih sa stupa znanstvenici su identificirali vrstu kamena od kojega je napravljen. Riječ je o rijetkoj vrsti kamena, mramornomu dioritu. Zahvaljujući istraživanjima mineroloških stručnjaka precizno je lokaliziran kamenolom iz kojega taj mramor potječe. Riječ je o mjestu Faiz Abd El Shebid, nedaleko od Bir Kattara u Egiptu. Iz povijesnih izvora znamo da je, dok je obnavljao Hasmonejsku palaču, Herod Veliki dao donijeti skupocjene materijale iz susjednih zemalja. Dakle, nije isključena mogućnost da mramor doista potječe iz egipatskoga kamenoloma.

Na temelju rezultata provedenih znanstvenih istraživanja ne može se potvrditi da je stup iz bazilike sv. Praksede doista Kristova relikvija. S druge strane, njihovi nalazi čine takvu mogućnost vrlo vjerojatnom. Naime, ni jedan rezultat provedenih analiza nije bio u suprotnosti s kršćanskom predajom o stupu i nije donio zaključak kojim bi osporio njegovu autentičnost.

Treba napomenuti da su se u Jeruzalemu u prvim stoljećima kršćanstva častila dva stupa za koje se tvrdilo da je na njima bio bičevan Isus. O drugome od njih piše, među ostalima, i anonimni hodočasnik iz Bordeauxa u izvoru iz 333. godine i sv. Ćiril Jeruzalemski u katehezi iz 348. Čašćenje dvaju stupova za bičevanje povezano je s uvjerenjem mnogih ranih kršćana da je Isus bio privezan za stup u dva navrata – ne samo u Pilatovu dvoru, gdje je kažnjen bičevanjem, nego i u Kajfinu dvoru (iako evanđeoski tekstovi donose da su ga ondje samo ispitivali i tukli). Drugi je stup najvjerojatnije pronađen u ruševinama dvora velikoga svećenika koji su Rimljani uništili prilikom razorenja Jeruzalema 70. godine.

Njemački povjesničar Michael Hesemann smatra da su, iako ga evanđelja ne spominju, hodočasnici u IV. stoljeću častili stup iz Kajfina dvora jer nisu ni znali za postojanje stupa iz Pilatova dvora, koji je u to vrijeme čuvala judeokršćanska zajednica i koji nije bio dostupan svima. Po toj teoriji stup iz dvora velikoga svećenika bio bi svojevrsna zamjenska relikvija za hodočasnike. Tek je pred kraj IV. stoljeća relikvija sa Siona, kao što smo već spomenuli, prvi put bila izložena javnosti.

Od toga trenutka stup iz Kajfina dvora za kršćane je prilično izgubio na važnosti.

Polovicom V. stoljeća prenesen je u novoizgrađenu baziliku sv. Petra u Jeruzalemu koju je carica Eudoksija dala izgraditi na mjestu nekadašnje Kajfine rezidencije (danas se na tomu mjestu nalazi crkva sv. Petra pijetlova pjeva iz XIX. stoljeća o kojoj se brinu francuske redovnice). Godine 614. ta je crkva uništena pod najezdom Perzijanaca. Stup je ipak sačuvan, a poslije je prenesen u baziliku Svetoga groba, gdje se čuva i danas.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Svjedoci otajstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.