Prije kršćanstva, čednost je bila isključivo ženska krepost. Od muškaraca se očekivalo da budu umjereni u svojim spolnim aktivnostima, ali ne i istinski čedni. Ne bi ih se krivilo ako bi imali vanbračne odnose, posjetili javnu kuću, čak ni ako bi počinili preljub ili imali homoseksualnu vezu s robom. Ali ako bi zanemarili vojnu ili policijsku dužnost jer su bili ometeni preljubničkom aferom – bili bi krivi.

Nasuprot tome, bilo je vrlo sramotno za neudanu ženu da izgubi nevinost, i za udanu ženu da ima spolni odnos s bilo kime osim sa svojim mužem – osim u Sparti, gdje su žene slobodno mogle činiti preljub kako bi rasla populacija grada. Lukrecija je uzor rimske žene. Bila je toliko čedna da je počinila samoubojstvo nakon što je silovana, radije nego da živi s tim sramom.

Kada je kršćanstvo učinilo čednost krepošću, zapravo nije upoznavalo svijet s potpuno novom krepošću. Učinilo je univerzalnom krepost koja je do tada bila samo ženska. Učinilo je čednost krepošću za muškarce isto kao i za žene. To je bilo nešto novo.

Usprkos inzistiranju modernog feminizma na tvrdnji da je kršćanstvo, posebno katoličanstvo, muška religija (“patrijarhalna” religija), može se utvrditi da je kršćanstvo izrazito feminizirana religija. Religija koja promovira čednost, inače žensku krepost, na status univerzalne kreposti, a takva se religija teško može nazvati muškom religijom.

Poniznost je bila poznata svijetu i prije dolaska kršćanstva, ali nije smatrana krepošću. Bila je jednostavno stav primjeren robu. Ako ste bili rob (a ropstvo je bilo vrlo rasprostranjeno u grčko-rimskom svijetu), bili ste malena osoba, na dnu društvene ljestvice. Vaš status je bio skroman, i osim ako ste bili potpuno nerealni, prihvatili ste taj primjereni stav. Ako niste imali stav poniznosti, bili ste smetnja svojim nadređenima, ili predmet ismijavanja.

Kršćanstvo je pretvorilo poniznost, taj stav robova, u krepost: i to ne samo u krepost za robove nego u univerzalnu krepost, krepost prikladnu za sve osobe, čak i one društveno najuzvišenije. Od bogataša, aristokrata, čak i imperatora, kršćanstvo je očekivalo poniznost. Mogli ste biti sjajna osoba u usporedbi s ostalim Grcima i Rimljanima, ali bili ste ništa u usporedbi s Bogom. Raskorak između Boga i ljudi bio je toliko neizmjeran (zapravo, beskonačan), da su ograničeni raskoraci u dostojanstvu između višeg i nižeg sloja bili vrlo maleni. Kršćanin je bio ni manje ni više, nego Božji rob, a svi robovi moraju prakticirati poniznost.

U pretkršćanskim danima, od ljudi se očekivalo da vole svoje bližnje, ili barem da vole svoje kolege i sugrađane, ali ta ljubav imala je temelj u recipročnosti. Bit ću velikodušan prema tebi u očekivanju da ćeš ti zauzvrat biti velikodušan prema meni. Kršćanstvo je donijelo novu vrstu velikodušnosti, ne-recipročnu. Od vas kao kršćanina očekivalo se da budete velikodušni bez očekivanja da će vam se to isplatiti. Dakako, mogli ste očekivati da će vam biti uzvraćeno u raju, ali na zemlji ste činili dobro drugima bez ikakvih očekivanja za naplatom. Barem je takav bio ideal. Bila je to nova kršćanska krepost – milosrđe.

U modernim društvima, kao što su npr. Sjedinjene Američke Države, gdje se ubrzano odvija proces dekristijanizacije, možemo očekivati propadanje ovih triju starih kršćanskih kreposti. Točno to i vidimo.

Osim za relativno mali broj onih koji je čuvaju, čednost je prestala biti krepost. Današnja dominantna kultura vjeruje u ono suprotno od čednosti: seksualnu slobodu. A ta se seksualna sloboda promovira gotovo svugdje: u medijima, školama, na fakultetima (npr. fakulteti gdje ja predajem dijele besplatne prezervative) i najviše od svega u industriji zabave. Zapravo, ohrabruje se odgovorno spolno ponašanje: ne širite bolesti, nemojte zatrudnjeti osim ako to želite. Ali odgovorno spolno ponašanje, iako na neki način pohvalno, daleko je od čednosti. Amerikanci su danas barem jednako toliko nečedni koliko su bili stari narodi prije dolaska kršćanstva.

Krepost poniznosti nije još u tolikoj mjeri nestala iz modernog društva kao čednost, ali na izmaku je. Sama poniznost kao krepost ima vrlo malo smisla ako je odvojena od snažne vjere u Boga, a s obzirom na to da kolektivna vjera u Boga slabi, tako slabi i naše vrednovanje poniznosti. Učimo našu djecu da budu “ponosna na sebe” vjerujući da će visoka razina ponosa (ili samopouzdanja, kako ju volimo zvati) dovesti do uspjeha. Imamo gej parade svakoga ljeta u svakom velikom gradu u Americi. Sve više i više razmišljamo o poniznosti, ne kao o kreposti, nego kao o nepovoljnom stanju svijesti.

I dalje se divimo nesebičnoj ljubavi prema bližnjemu – što je dokaz da možda kršćanski moral nije u potpunosti nestao iz našeg svijeta. Ali i ovdje postoji opadanje. Mnogi od nas su redefinirali ljubav prema bližnjemu u toleranciju. Pokazujem svoju ljubav prema sugrađaninu tolerirajući što god on govori ili čini, dok god ne čini očitu i opipljivu štetu drugome. Takva vrsta tolerancije nije bezvrijedna, ali vrlo malo nalikuje na kršćansko milosrđe.

Kako će izgledati društvo kojemu nedostaje ovih kršćanskih kreposti? Već smo poprilično dugo u tom eksperimentu, i ne izgleda baš dobro.

David Carlin | www.catholiceducation.org

Prijevod: Ana Tolj | Bitno.net