TEKST LUKE TRIPALA

‘Najtvrđi od sviju gradova’ – o Vukovaru i proročanskoj poeziji Dubravka Horvatića

Što to znači izgubiti Grad? To znači izgubiti najjasniji ljudski znak sigurnosti, dovršenosti, trajnosti, životnosti, uzajamnosti, bliskosti. To se doista i zbilo u Vukovaru: u njemu je na vidljiv način umrlo tijelo nevidljive duše koju tvori zajednica

Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Možda zvuči – i svakako jest – preuzetno, ali smatram da je najveća zadaća pjesnika samo svojim glasom štititi jezik od suvišna svijeta i svijet od suvišna jezika – a toga nema bez postavljanja pitanja svome vlastitom glasu.

Stoga, vjerujem da, prije no progovorim, trebam samome sebi, pa onda i vama, postaviti pitanje: zašto se uopće sjećamo Vukovara? Nije ovo pitanje zaslužuje li Vukovar to sjećanje – već što je to u Vukovaru da ga uvijek izdvaja iz zaborava u kojem boravimo? Rekao bih da se ne radi o pukom razaranju grada: strašnije su i prije i poslije Vukovara sravnjeni mnogi gradovi, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Ne radi se ni samo o ljudskim žrtvama – više je ljudi stradalo u mnogim povijesnim bitkama, pa i u samom Domovinskom ratu. Ne radi se čak ni o neljudskosti počinjenih zločina ni o nečovječnosti povijesnog vremena, pa ni o tome što se sve ovo zgusnulo u jednom času hrvatske borbe za slobodu. Vjerujem da je tome uzrok nešto drugo; neki gubitak zbog kojega Vukovaru više nije ni potrebno ime, zbog kojega on jednostavno postaje – Grad.

A što to znači izgubiti Grad? To znači izgubiti najjasniji ljudski znak sigurnosti, dovršenosti, trajnosti, životnosti, uzajamnosti, bliskosti. To se doista i zbilo u Vukovaru: u njemu je na vidljiv način umrlo tijelo nevidljive duše koju tvori zajednica; no – živjeli u onom vremenu ili ne – čini se da je ondje umro i dio nas, onaj dio zbog kojeg se sjećamo, onaj koji ne znamo ni izreći. Upravo zbog ove neizrecivosti vjerujem da se, da bismo uopće mogli govoriti o Vukovaru, valja obratiti ljudima koji imaju riječi za neizrecivo, štoviše, koji imaju jedino takve riječi. Radi se, naravno, o pjesnicima. No, što to osim iskustva s riječima pjesnika čini sposobnim progovoriti o Vukovaru? Odgovor na to pitanje krije se u odgovoru na jedno vječno neodgovoreno – i neodgovorivo – pitanje: što znači biti pjesnik?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mnoštvo je odgovora na to pitanje – možda je najopsežniji ponudio jedan Hrvat, Frane Petrić – no sami nas pjesnici uče da riječi već jesu neki odgovori, odgovori na pitanja za kojima i ne znajući tragamo i koja bez njih ne možemo ni postaviti. Riječi su utjelovljenja stvarnosti u jeziku, zbog čega nas s njima ne vežu samo proizvoljna značenja nego i samo značenje koje iz njih proviruje. Jednostavnije rečeno, priopćavajući nam svijet uokolo, riječi nam istovremeno otkrivaju onaj svijet koji se nalazi unutra. Takva je riječ i prastara latinska vates – riječ koja označava pjesnika i proroka, osobu koja po božanskom obuzeću progovara jezikom koji je drukčiji od svakodnevnog, za svaku običnu namjenu beskoristan i u svakom vremenitom smislu suvišan; ne treba čuditi što je to i najkraća definicija poezije. No, koliko god riječi poput vates, pjesnika i proroka, bile stare i stamene, zbog svoga su značenja uvijek i žilave i migoljive, poput pravih živih bića; stoga ih vrijedi iznova krotiti pitanjima. Što, dakle, znači prorokovati?

Premda nam riječ prorok u misli prvenstveno priziva sliku čovjeka koji proriče budućnost, prorokovati ne znači govoriti samo o budućnosti; uopće, vrijeme je u proroka božansko vrijeme, onaj trenutak vječnosti nerazumljiv vremenitu čovjeku. Pogled na knjigu svih knjiga u to će nas uvjeriti: proroci ne samo da govore o običnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nego i o budućnosti koja se ne mora zbiti, o prošlosti u kojoj još nije bilo vremena, o sadašnjosti koja već jest premda još nije – o vječnosti. Pokazuje nam to da prorokovati ne znači toliko kazivati nešto o vremenu koliko kazivati nešto toliko van vremena da postaje i važnijim od vremena; znači u duhu motriti i u tijelo zaodijevati istinu koja obuhvaća i samo vrijeme; znači govoriti božanskim jezikom bez obzira na to govori li se o Bogu. A to znači i sustvarati svijet po uzoru na Boga, odjeljujući svjetlo od tame, darujući imena stvorenju i uspostavljajući dotad neviđen red u kakvom se čovjek prepoznaje kao Čovjek – pa onda i grad kao Grad.

Sabirući dosadašnje razmatranje, očituje se da nam zagonetku našeg sjećanja na Vukovar može odgonetnuti netko tko je zborio o Gradu; netko tko je u tom zboru pjesnik; štoviše, netko tko je u svom pjesništvu i prorok. U hrvatskoj književnosti postoji nekoliko takvih osoba iako vjerojatno dobro poznajete samo jednu, otjelovljenu u riječima Grad – to ste vi. No, ja ću vam prozboriti o onome čije se riječi rijetko čitaju, izuzev one luckaste priče u kojoj se ljudi odluče naseliti u jednog slona. Riječ je o Dubravku Horvatiću, pjesniku koji je mnogo vremena prije povijesnog Grada opčinjeno pjevao o najtvrđem od sviju gradova, njegovoj opsadi i očaju, o ratu kao neprestanom životu u smrti. No, što ga osim toga čini prorokom Grada?

Najjasniji znak proroštva redovito je predznanje o onome što se ima zbiti – predznanje čiji razmjeri sežu od sitnica do nesagledivosti. Horvatiću takva predznanja o Vukovaru i ratu ne nedostaje, o čemu i sam nesvjesno svjedoči: vi vidite oblik, ja vidim i sudbinu / u svakoj stvari i u svakom biću. Tako u zbirci Groznica 1960. opisuje čovjeka koji, okružen ubojicama sa svih strana, vjeruje da mu oni ništa ne će. Njegove riječi – tako sam nevin, tako im ništa ne mogu – Horvatić smješta u smrt ožujka; ne treba posebno isticati prevlast ovakva uvjerenja među Hrvatima na početku travnja 1991., kada se počeo spremati rat Slavoniji. Istom je tankoćutnošću Horvatić predvidio i završetak opsade Vukovara u studenom: tako u zbirci Bedem 1968. pjesnik govori kako traje, neprestano traje, duga sramotna jesen, dok mu braća s njime jadne dane tavore, sa sviješću da se neće vratiti sunčevi dani kao što se ni mrtvi iz zemlje ne će vratiti, da ne će otopliti uzduh i zemlja kao što ni mrtvo tijelo ne će otopliti. Ovakvi se iskazi u svjetlu nedavne povijesti isprva mogu učiniti slučajnošću, no teško se može prijeći preko njihove brojnosti i raznovrsnosti, pa i preko njihova stršanja iz inače rezervirane i ekonomične poezije u prozi zbirke Zla vojna iz 1963. Ondje Horvatićev ratnik pjesnički rasipno misli na vojske koje ovud haraju, na ubijače različitih vjera različitih znakova na čelu i po grudima, predoznačujući tako i stvarnu raznolikost neprijateljskih snaga, dok u drugoj pjesmi iz iste zbirke zarobljenici spominju da su vezani žicom što zadire do sluzokože dok noću idu u povorci, neprestano pod udarcima kundaka pod prijetnjom oroza, u iščekivanju onog mjesta gdje će iskopat svoju raku.

Pa makar na njihova usta Horvatić kaže da ne postoji drugačija smrt, sličnosti sa stvarnošću upravo su bolne, a postaju tim užasnije čim se više bliže oblasti duha. Horvatićev mrtvac, kojega su u rijeku bacili ljudi u zakrvavljenim odorama, pluta kao razobličen gnojav čir niz tu rijeku još i poslije sviju vjera, poslije očaja, nakon nemoći da se što promijeni; teško je naći slikovitiji opis usuda – i stvarnosnog i prenesenog – naših nepokopanih i nestalih u Domovinskom ratu. U tom smislu, Horvatićevo predznanje seže i do nepredvidivih, a stravičnih društvenih stvarnosti: nakon što su ispod kreča, ispod gnjile izgnjili i oni koji ništa nisu htjeli i oni koji su učili ubijanju, preživjelima ostaje gorčina krivnje čiji se neprestani povratak ničim ne da izliječiti; kako veli Horvatić, mi koji nikome ne pripadamo stojimo sad ovdje kao krivci, malne kao ubojice, stojimo pred ovim zidom kao pred puškama, nestvarnih pokreta, ukočenih pogleda očekujemo tanad među oči, tanad u zatiljak.

No, ovi su znaci proroštva – a mnoštvo ih je razasuto u Horvatićevu djelu – tek posljedica, a ne cilj prorokova govora: on ne opisuje toliko oblik u kojem zlo ima doći koliko oplakuje pukotine kroz koje se ono može provući. Koliko god su te pukotine oduvijek i zauvijek iste, nemoguće je previdjeti jasnoću s kojom ih prorok iščitava upravo iz svog povijesnog trenutka; ona u proroku ujedno rađa onaj plač koji ga jedinstveno obilježava, čak i protiv njegove volje. Za Horvatića, grad je već odavna pao, i to ne posljedicom silništva nepoznatog nekog u nekom budućem času, već posljedicom podložništva nas samih u sadašnjem: Evo mi pred očima sve kako se zbivalo, sve što se zbilo / kako ste sami otvarali gradske dveri, omamljeni / ni ne shvaćajući svoje čine / kako ste godinama sami pozivali na pokornost / tko se usprotivi bio je žigosan, smaknut / kako ste godinama puštali da vas zlostavljaju. Ne čudi stoga što je godinama koje su slijedile nakon ovih stihova iz Bedema sam Horvatić postao politički nepodobnim piscem. No, unatoč tome, u predvečerje Domovinskog rata, 1988., u Svetom zraku još će revnije nastaviti: A ipak iza naših leđa niču tuđa svetišta / i mi se sami katkad zatječemo kako slavimo / tuđe svetkovine, one što ih suprot ziđu slave / i kako dugo u noć tuđe pjesme pjevamo / one što ih vjetar nosi od tabora opsadnika. Usred dragovoljna odbacivanja vlastitog identiteta, pa i vlastitog jezika, prorokov glas nužno se preobražava u neprestanu prijetnju: on ne treba više tek zboriti istinu nego se i izboriti za jezik kojim će je izreći. Zbog toga prorok ne može ostati tek glasom svog naroda: njegov mu je glas do te mjere otuđen da prorokuje i o onome što se zbiva s druge strane gradskih zidina. Tako on razumije mržnju koja se rađa iz posvemašnje neosvojivosti Grada: Zaista, ovo je najtvrđi, ovo je najljepši od sviju gradova. I ne preostaje mi nego da psujem i mahnito grčim pesti, ali i opipljivi očaj koji opsjedatelje obuzima još snažnije nego opsjedane: jurišamo zakrvavljenih očiju, oklopi su nam već hrđavi od znoja, jurišamo i za žege i za mraza, a zidine stoje silne i stamene, zidine stoje kao i pred tisuću godina. Udaramo, a svatko od nas u srcu huli: ima li iza zidina uopće grad? Zbog takve nepopustljivosti proroku i dolazi omraza – progonstvo, ali i nedorečenost i plač, čime se njegovo tegobno poslanje obnavlja: svake večeri kad pridignem malo glavu, zaboravim da hrabrost vodi očaju i prezirući svoju muklu mudrost, srozam se do pobune: ja već odasvud prognan, opet bih u progonstvo. Prorok postaje znak osporavan, čovjek od kog svatko lice odvraća; onaj koji mesijanski pokazuje na spasenje sam ga se lišavajući, čovjek kojemu se odasvud grozi smrt. Svjestan svega toga, Horvatić zapisuje možda i najstrašnije rečenice svog djela: nema grada za nas, ljubavi. Na svim kulama zastave što smjeraju nam lomaču. Ljubav prema istini ne naviješta samo kolektivni gubitak Grada po proroku – ona njemu samom zaviješta i gubitak onog najosobnijeg pripadanja negdje.

Tek tako, istinom oslobođen od svake, pa i najprisnije sigurnosti, prorok biva sposoban darovati nešto više od sebe sama i zapravo ostvariti svoj poziv: otkrivenje, ohrabrenje i oživotvorenje. Izranjajući iz tog iskustva vlastite smrti za života, Horvatić uviđa i posvemašnju besmislenost rata: protiv vas je ova bitka odlučena, pa ma s koje strane bedema bili. No, od tog iskustva njegova otkrivenja bivaju i dubljim i zloslutnijim, poput onoga da u ratu čovjek ne samo da ne može pobijediti nego i ubojstvom drugog čovjeka ubija i sebe sama i čovještvo uopće: vidjet će se kako s gnjevom gađam sebe pod gradom, sa srdžbom kako gađam sebe na kuli, i kako od vlastita oružja ginem, od vlastite ruke u najžešćem boju, ja pod gradom i ja na gradu, ne saznavši nikad ishoda bitke, ne doživjevši nikad njezin kraj. Već tada, tridesetak godina prije završetka rata, Horvatić proriče da rat nikada ne staje, kako zbog posljedica koje nanosi društvu, tako i zbog zla koje nanovo rađa u pojedincu. No, ta svijest proroka ujedno lišava pukog ogorčenja i ispunja ga odgovornošću da ljude kojima je poslan ohrabri proročkom sviješću o vremenu. U času kad se sve pretvara u oganj, kad se zna da svatko će ubiti, prorok se utječe svojoj majci od koje ga dijeli neizmjerno prostranstvo: o, odavno bih već posumnjao u blagost, ali nadahnjuje me stalno tvoja ljudska dobrota. Prebirući tako u sebi duhovne zaloge prošlosti, prorok gaji mir iz kojeg može i druge pozvati na zagledanost u budućnost: a kad budemo na kraju svojih snaga, progonjene zvjerke, prebijeni psi, gledat ćemo opet zvijezde preko neba. Pa makar će tada već svuda oko nas, već i u tijelu tvojem ili mojem, udarati od mrtvaštine, ostaje nada da negdje ponad truleži ovog svijeta ipak leži prava domovina, čiji nas nagovještaj Horvatić uči netremice promatrati u udaljenoj svjetlosti zvijezda. Konačno, u toj se zagledanosti on može vratiti onome od čega razočaran neprestano bježi – Gradu koji su već poharale vatre i bolesti i pustošile vojske. Upravo odlukom da, iako bolestan i star, ponovno diže zidine i tako se opre gradu koji srušen vojuje protiv njega, prorok oživotvoruje čitavo svoje prorokovanje: biti prorok znači žrtvovati vlastiti glas i život da se izgradi grad u koji se možda i nikad ne će ući. Tek u tom činu žrtve bez očekivanja, tek u toj velikoj šutnji ljudi počinju doista razaznavati prorokov glas i slijediti njegove stope: Ti koji si govorio o plovidbi, a gazio kalnu vodu do koljena, ti koji si govorio nježnost dok ti je guja puzila kroz rastrojenu utrobu, ti koji si gnojnu ranu, izraslinu na svom čelu zvao topazom, ti nisi posljednji od svojeg roda. Ti si prvi. I kada prorok utihne, njegov glas preostaje kao jeka među njima: jedino tako on postaje ono čemu je čitav njegov život smjerao – glasom za druge, glasom drugima.

Od pjesničkog se glasa često traže jasne poruke kojima bi se moglo nešto novo izgraditi ili nekamo novo zaputiti. No, sve je dobro pjesništvo već po prirodi staro jer je oduvijek; pa ipak, vjerujem da je Horvatić u svojoj poeziji namro dovoljno bašćine da se od nje doista može i graditi i putiti. U Kužnoj ruži, najsjajnijem očitovanju vlastite svijesti o pjesničkom poslanju, Horvatić poručuje da je svatko od nas kula neprestano bijena, kula u onom istom palom gradu što svoga pada tek postaje svjestan. Ta prastara slika o neprestanoj osobnoj izloženosti zlu i nenadomjestivoj odgovornosti za zajedničko dobro već je neko proročko, duhovno predznanje; bez osobna razmatranja te istine teško je očekivati išta doli propast tog nutarnjeg Grada, uvijek iznova. Potom, Horvatić u jednoj pjesmi govori o neprestanom podizanju gradova koji ne uspijevaju odoljeti neprestanim nasrtajima neprijatelja. No, premda star i kusast, pjesnik govori da on mora odoljeti pa ma samo svojom kožom, pa ma samo svojim zubima. Stoga odlazi tamo kamo još nije stupila noga zla, od divljih žita mijesiti svoju pogaču. Nije slučaj da pjesnik polaže pouzdanje samo u neprestano hodočašće kroz svijet i u uživanje surovih plodova providnosti: premda je to naizgled suprotno, a svakako beskorisno, životi mnogih svetaca pokazuju koliko su upravo kročenje neutabanim putem i kroćenje neutažive puti potrebni svijetu koji u bunilu sam ruši temelje svojih gradova. Konačno, Horvatić nas poziva i na otvorenost onome što je posve izvan dosega naših djela, a u čemu se jedino dokida ona vječna opsada te Grad postaje mjesto istinske pjesme. Dogodilo se jednom, kažu: koji su najviše mrzili na neprijatelja, otvarahu mu širom svoje dveri, koji su najviše maštali o provaljenim riznicama, u stidu odlažahu, sedlajući brze konje. Ne smijemo zaboraviti što se može zbiti kada se srce, poput dveri grada, naivno otvori onome koji mu može donijeti i samu smrt; ne smijemo zaboraviti onu snagu koju ima šutnja, blagost, predaja;  ne smijemo zaboraviti da Krist baš u našu nemoć sije sjeme čuda.

Za kraj, volio bih s vama podijeliti jednu predivnu Horvatićevu pjesmu upravo takva naslova.

ČUDO

Sve češće se na pustom, blijedom nebu

na praznom nebu pojavljuje duga. Sve češće.

Osobito u dane kad nigdje ne pada kiša.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Luka Tripalo | Bitno.net

Napomena: Tekst je pisan za tribinu održanu u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Salzburgu, održanoj 15. studenog 2018. Objavljujemo ga uz dopuštenje autora.


Objavljeno: 16. studenoga 2019.

Možda vam se svidi