Čudnovato vrijeme nadošlo. Crkve zatvorene, sakramenti se ne slave javno s narodom. Što nam je do jučer bilo povazdan dostupno u hipu je zapriječeno. Nesumnjivo, i nas svećenike i vjerni puk zatekla je ova kriza poput kradljivca u noći. S uplakanom Marijom Magdalenom pred praznim grobom možemo zajedno naricati: Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše (Iv, 20,13). Razumljivo, zatečenost nad zbiljom pobuđuje mnoga pitanja ali iziskuje i očitovanje odgovornih: Ako si ga ti odnio, reci mi.. (usp. Iv 20,15). Kroz ove dane taj se upit sve glasnije artikulira i upućuje mjerodavnim instancama – biskupima i civilnoj vlasti. Ton apela proteže se od sinovske poslušnosti do otvorenog neslaganja pa i neposluha.Nije mi namjera ulaziti u pretresanje odluke naših pastira, niti im sugerirati maštovite načine na koje su mogli udovoljiti mjerama civilnih vlasti a da opet doskoče duhovnim potrebama puka, makar i radom „ispod tezge“ ili poslovičnim balkanskim „snađi se druže“. Na srcu mi je nešto sasvim drugo. Zamijetio sam da se u brojnim diskursima, bilo onih za, bilo onih protiv mjera biskupa, uz svu pastoralnu domišljatost pa i dezorijentiranost koju zapažamo ovih dana, nazire opasnost stanovite bezbožnosti. U pobožnoj želji kompenzirati „nedostatak Boga“, u odlučnoj namjeri „dovući“ ga s sebi, možda ga tim našim „doskočicama“ baš odbijamo od sebe do granice kada, usudit ću se to reći, želi pobjeći od nas. Nije strano ni daljnjoj ni bližoj povijesti da su se često puta borbe za Boga, oko Boga i u ime Boga vodile nerijetko mimo samoga Boga. A sve to uz zanosni vapaj budi volja tvoja.

Ovim promišljanjem, možda prije meditacijom, ni u kom slučaju ne želim biti glasnogovornikom Božjih namjera i njegovih htjenja. Nipošto si ne dopuštam ponuditi zaokružene ili konačne zaključke jer moje misli nisu vaše misli, i puti moji nisu vaši puti – riječ je Gospodnja (Iz 55, 8), nego u poniznosti pred Svevišnjim držim se tek nemuštim nazirateljem obrisa njegove svete volje. Nastojim razlučivati (grč. crisis – kriza), sramežljivo staviti upitnike nad one zbiljnosti koje držimo samorazumljivima. Stoga, ovaj moj vlastiti pogled, propitivanje i traženje, smatram legitimnim uz naglasak da je osoban te time možebitno nedostatan i promašen.

Pratim ovih dana u katoličkim i svjetovnim medijima razna viđenja i stajališta trenutačne situacije u Crkvi. Međutim, u mnoštvu manje-više sličnih napisa učinilo mi se da je diskurs zapodjenut na krivom terenu, uglavnom na horizontali: vjernici – svećenici – biskupi – država, uz sve moguće permutacije. Također, čest je ukaz na zakinutim pravima vjernika, poglavito na pristupu sakramentima. Pa se onda negdje traži rupa u zakonu, drugdje pak zakon u rupi i tako ukrug. I opet, kako maloprije primijetih, sav se taj proces kovitla u ime, za i oko Boga ali, ako mi dopustite primijetit, nerijetko i mimo Boga. Kao da je Svevišnji opredmećen i izuzet svega jer, čini se, njegovo mišljenje mi već znamo ili barem pretpostavljamo (lako ćemo s Njim, on je uz nas!) samo trebamo riješiti praktične stvari i to je to. Ne krije li se u svemu ovome stanovita bez-božnost?

Razumljivo, nitko od nas ne bi smio prejudicirati Božju volju i smatrati se znalcem iste osim onoga što sigurno znamo jer nam je objavljeno – ovo je volja Božja: vaše posvećenje (1 Sol 4, 3). Bog je jedini svet! Vjernikovo posvećenje ostvaruje se isključivo po Crkvi-Zaručnici koja se privija uz grudi Zaručnika. Odnos intimnosti je milosno ozračje u kojoj Zaručnica (crna ali lijepa, usp. Pj 1,5) biva trajno posvećivana. No, u ovakvoj postavci lako je smaknuti s uma daleko obuhvatnije poimanje svetosti koje je izvorno doznačeno glagolima odsjeći, odvojiti (semitski qodeš). Sjedinjenje s Ljubljenim nije samo pripijanje, sljubljivanje, nego i uzmicanje sve do boli. Kako to samo zorno predočuje knjiga Pjesme nad pjesmama:

Otvorih dragome svome,

ali on se već bijaše udaljio i nestao.

Ostala sam bez daha kad je otišao.

Tražila sam ga, ali ga nisam našla,

zvala sam, ali se nije odazivao.

Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,

ako nađete dragoga moga, što ćete mu reći?

Da sam bolna od ljubavi. (Pj 5, 6; 8)

Intimnost koja posvećuje uključuje i uzmake koje razumiju samo oni koji ljube. To uzmicanje nije odbacivanje nego povlačenje, stvaranje prostora za Drugog, kako bi bilo moguće trajno za-ljubljivanje. Milosni uzmak koji rađa to snažnijim zamahom. Gle čudnovatog otajstva – poneka ostajanja mogu biti jalova, zamiruća, a poneki ustuci plodonosni! Poneke po-božnosti udaljavajuće, poneke bez-božnosti spasonosne. Zanimljivo, Sveto pismo, ta slovima ovjekovječena ljubavna avantura između Boga i čovjeka, bilježi sve uspone i padove takvog odnosa; od potpunog darivanja do uskrate, od traženja do skrivanja, od nevjernosti do oprosta, od puštanja do prigrljivanja. Zaručnička ljubav Boga i njegova naroda uključuje sve te dimenzije, u suprotnom, ne bi se radilo o iskrenoj ljubavi.

Pitam se nije li možda upravo sada, u ovom trenutku crkvene zbilje, posrijedi takva ljubavna igra Zaručnika i njegove Zaručnice-Crkve? Nije li slobodno porazmisliti, makar krajičkom duše – a što ako je Njegova volja načiniti od nas taj milosni uzmak? Nema tu, dakle, govora o kazni, bijesu, odbacivanju, nego o odnosu intimnosti, ljubavi, koji uključuje i dimenziju ot-klanjanja. Dopuštamo li Gospodinu tu razinu slobode u ljubavi da nam se može i uskratiti? Iščeznuti nam? Ne izići van? Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te! (Mk 3,32). A Gospodin ne izlazi van iz kuće čak ni svojima najbližima (Majci? Bogorodici? Bezgrješnoj?), nego traži vršenje volje Božje. Mnoštvo je svetopisamskih tekstova koji nas uvode u misterij Božje odsutnosti, šutnje, distanciranosti, ponajviše onda kada se naše traženje pretvori u lov za samorazumljivom svojinom. Ako je na djelu takvo Božje htjenje (a možemo li sa sigurnošću odbaciti takvu mogućnost?), na što onda sliče naši zahtjevi da mora! biti misa, da mora! biti ovo ili ono? Ako Gospodin želi načiniti taj milosni uzmak (nisu li trenutačne izvanjske okolnosti znak?), na što sliči onda naše „razvlačenje“ Presvetog po ulicama gradova i sela (bez dopuštenja biskupa)? Pa i ta silna ekspanzija internet misa koje nekada u tehničkoj nespretnosti više naliče na skrivene kamere, „Just for laughs“? Onda ideja za umnažanjem misa do u beskraj kako bi se moglo udovoljiti svakoj ponaosobnoj potrebi za euharistijom tijekom pandemije. Nabrajanju ideja ne bi bilo kraja. Ali opet iznova me kopa primisao da čupamo, da vučemo Ljubljenog za bradu i vodimo kamo ne bi htio. Kažem, ne znam! Možda dobrano griješim, hodam po ivici blasfemije. Volio bih Ga upitati – o Bože dragi, a kako je tebi s nama? Jesmo li te zgnjeli? (usp. Mk 3,10). Barem si dopustimo tu ludu pomisao koju ćemo, ako treba, otkloniti brzinom kojom otklanjamo dosadnog komarca. Ali barem pomislimo na tako nešto! Stalo mi je znati kako je mom Ljubljenom sa mnom.

Većina nas je trenutačno uskraćena potpunog zajedništva sa Zaručnikom. Reći ćemo – okolnosti su takve, biskupi su tako odlučili, ovaj ili onaj nam je to zabranio… Boli, ma kako ne bi boljela ta udaljenost od Voljenog! Sve je glasniji vapaj – vratite nam mise! Želimo pričest, želimo ispovijed, želimo sve što smo dosad imali! Potresan je taj vapaj ukoliko izvire iz dubine srca koje čezne. Ali možemo li sad maknuti u stranu naše želje, naše borbe i zahtjeve, maknuti u stranu i mjere biskupa i države i nesretnu pandemiju i pitati se ono najbitnije – a što ti, Ljubljeni, misliš? Želiš li Ti biti sa mnom?

Nismo li se možda toliko sljubili s Njim da smo Njegovu prisutnost kroz riječ, euharistiju, sakramente… sveli pod samorazumljivu pretpostavku? Imamo pravo na to! To je Božja zapovijed! Je li? A nije li možda ipak dar? Ako je pak dar, mora li i treba li dar biti darovan uvijek i po svaku cijenu? Ima li Darovatelj pravo na raspoloživost dara? Bojim li se možda sebi dopustiti da me uzdrma spasonosni Božji ustuk, ono što je i Isus osjetio zavapivši u trenutku najpotresnije Očeve šutnje Zašto si me ostavio? Na križu visi najveći bez-božnik ikada rođen od kojega je učinjen najrizičniji uzmak kojega mi nikada, hvala Bogu, nećemo osjetiti. Uzmak koji dohvaća dubine pakla (sašao nad pakao)! Bez-božnost koja nas je spasila, ustuk koji je rodio uskrsnućem. Zar u događaju križa ne vidimo na djelu najbolniji uzmak Ljubljenih u čijem se provaljujućem zagrljaju, većeg od nebesa i dubljeg od pakla, otvara prostor za sve naše uspone i padove, uzmake i zamahe? Nije li to prispodobivo i s onom slikom od-bačenog zrna koje ot-pada iz ruku Sijača i umire u zemlji? A plod neshvatljivog i bolnog odbacivanja je tridesetostruk, šezdesetostruk, stostruk.

Po ležaju svome, u noćima,

tražila sam onoga koga ljubi duša moja,

tražila sam ga, ali ga nisam našla.

Ustat ću dakle i optrčati grad,

po ulicama i trgovima tražit ću

onoga koga ljubi duša moja:

tražila sam ga, ali ga nisam našla.

Sretoše me čuvari koji grad obilaze:

„Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?“

Tek što pođoh od njih,

nađoh onoga koga ljubi duša moja.

Uhvatila sam ga i neću ga pustiti…

 

Zaklinjem vas…

ne budite, ne budite ljubav moju

dok sama ne bude htjela! (Pj 3, 1-5)

Protrese ova zadnja misao! Ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela! Zaručnica grčevito traži Ljubljenog i pronalazi ga, ali mu daje slobodu, dopušta mu da se sâm daruje kada bude htio. „Noli me tangere“ – ne dotiči me se, ne diraj me, govori Uskrsli ucviljenoj Mariji Magdaleni. Ne zato jer je ne voli, dapače! Nego jer je želi pomjeriti s groba na koji se nasukala. Isus je „tjera“ od sebe kako bi mogla ispravno doći k Njemu, iskrenije se za-ljubiti.

Na koncu, ne bi li u ovom vremenu najprikladniji vapaj bio onaj iz progonstva:

Nemamo sada vojvode, proroka, kneza,

paljenice, klanice, prinosa, kada,

ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi

i da nađemo milosrđe.

No primi nas slomljene duše, duha ponizna!

Kao paljenice ovnova i bikova,

kao tisuće pretilih janjaca – takva nek’ bude žrtva naša

pred tobom danas da nas pomiri s tobom –

jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju. (Dn 3, 38-40)

Jesmo li uistinu osjetili slomljenost? Tamnu noć duše? Razdiruću ali spasonosnu bol bez-boštva? Prije ili kasnije sve će se vratiti u svoj kolosijek. Plašim se jedino neokrznutog, neispražnjenog srca! Ljubljeni, ako je sve ovo tvoja volja, daruj nas svojim uzmakom, daruj nas milošću bez-boštva, tamne noći, kako bismo te još snažnije uzljubili! …i trčat ćemo za tobom… igrat ćemo se i radovati zbog tebe, slavit ćemo ljubav tvoju… (Pj 1,4).

vlč. Dragan Muharem | Bitno.net